GOSPODIN JE DOBAR I SPREMAN OPROSTITI

Mnogi vjernici postaju tako svladani svojim neuspjesima da s vremenom osjećaju kako su u zamci, izvan mogućnosti ikakve pomoći. Izaija je pisao o takvim vjernicima: "O nevoljnice, vihorom vitlana, neutješna" (Iz 54,11).

Neki se na kraju razljute na Boga. Umore se od čekanja da se pokrene i viču optužujući ga: "Gospodine, gdje si kad te trebam? Vapim za izbavljenjem, ali ne odgovaraš. Učinio sam sve što znam, ali još uvijek nisam slobodan. Umoran sam od kajanja i plakanja, nikada ne vidjevši promjenu." Mnogi takvi vjernici jednostavno dižu ruke od pokušaja i predaju se svojoj požudi.

Drugi padaju u maglu duhovne bezvoljnosti. Uvjereni su da se Bog više ne brine za njih. Kažu sami sebi: "Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica" (Iz 40,27). "Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi" (Iz 49,14).

A drugi opet usredotočuju svu svoju pozornost na svoj grijeh, pokušavajući se držati u neprestanom stanju osvjedočenja. To samo uzrokuje da su zbunjeni te vape: "Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo?" (Ez 33,10). Činjenica je da osjećaj osvjedočenja nije kraj sam po sebi. Kad smo poniženi krivnjom i žalošću nad našim grijehom, od nas se ne očekuje da se odmaramo u tim osjećajima. Oni su da bi nas otjerali do kraja nas samih – i do pobjede križa.

Nakon svega plakanja i vapaja Gospodinu, David je završio svjedočeći: "Al' u tebe je praštanje, da bi te se bojali" (Ps 130,4). Duh Sveti počeo je preplavljivati njegovu dušu uspomenama na Božja milosrđa i prisjetio se svega što je naučio o Očevoj opraštajućoj prirodi. "Ali ti si Bog praštanja, milosrdan i blag, na gnjev si spor, a u milosrđu velik" (Neh 9,17).

Ubrzo se David radovao, podsjećajući se: "Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju" (Ps 86,5).