četvrtak, svibnja 05, 2016

BOG JE NAŠ ŠTIT

Kad Bog traži svoje sluge da načine korak u nepoznato, to nije jednokratni događaj. To je hodanje koje se traži čitav naš životni vijek. Međutim, naša poslušnost nam donosi veliku nagradu: "Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: 'Ne boj se, Abrame, ja sam tvoj štit; a nagrada tvoja bit će vrlo velika'" (Post 15,1).

Ovdje nam Bog daje veličanstvenu izjavu: Oni koji su mu poslušni – koji načine korak ne znajući što će im se dogoditi, nego se slijepo uzdajući u njegovu Riječ – nikada neće biti izvan njegove zaštite. On kaže: "Ja ću lebdjeti nad njima poput štita. I bit ću njihova nagrada. Dat ću im sama sebe." "Jer pravednika, Jahve, ti blagoslivljaš, dobrotom ga svojom ko štitom zaklanjaš" (Ps 5,12).

Jednu bivšu članicu naše crkve, poznatu glumicu, Bog je tražio da potpuno ostavi glumačke vode kao čin poslušnosti njemu. U svom je srcu znala da joj Gospodin govori da sve to ostavi iza sebe. I tako je odbacila najbolju nagradu podrške za glumice i zakoračila u veliko nepoznato. Nije imala posla niti jamstva za bilo kakav posao; načinila je korak ne znajući kamo ide.

Odmah sljedećeg dana nazvao ju je njezin agent kako bi joj rekao da joj je ponuđena glavna uloga u filmu s tri najpoznatija glumca u tom poslu. Nakon što je spustila slušalicu, rekla je: "Ne, sotono, znam što pokušavaš. Neću se predomisliti."

Ljubljeni, tako će to biti za mnoge. Kad god načinite korak u vjernoj poslušnosti, đavao će donijeti neki mamac da vas odvuče natrag na stranu neposlušnosti. Poslušnost će vas uvijek nešto stajati.

Toga istog tjedna, glumica je otišla na sud i zadobila veliku pobjedu u bitki za skrb nad djetetom. Njezin štit je funkcionirao za nju! Zadobila je Krista i njezina nagrada bila je sam Gospodin.

srijeda, svibnja 04, 2016

SLIJEĐENJE BOŽJEG OBEĆANJA

Bog je od Abrahama zahtijevao nevjerojatan čin poslušnosti; tražio ga je da načini korak u nepoznatu budućnost. Abraham je bio u stanju načiniti taj korak ni s čim drugim opipljivim osim ovoga obećanja od Boga: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1)

Pisac Poslanice Hebrejima kaže: "… Abraham se pokori kad primi poziv … Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8). Gospodin nije položio pred Abrahama uredan, detaljan plan putovanja. Umjesto toga, jednostavno je rekao: "Skupi obitelj, spakiraj prtljagu, ostavi svoj rod i idi u mjesto za koje ću ti reći."

U dobi od sedamdeset pet godina od Abrahama se tražilo da se potpuno baci na Božju vjernost. Nije primio objašnjenje niti upozorenje o mogućim opasnostima. I tako je Abraham krenuo – ne znajući. Sve na čemu je trebao stajati bilo je ovo obećanje: "Pokazat ću ti. I blagoslovit ću te."

Njegova žena Sara vjerojatno nije bila drukčija od bilo koje žene modernog vremena. Možda je postavljala pitanja koja bi postavila i svaka druga žena: "Idemo li na jug ili sjever? Kakvu odjeću da zapakiram? Hoćemo li se negdje smjestiti ili ćemo se seliti od mjesta do mjesta?" Sve što je Abraham mogao reći bilo je: "Bog je rekao da idemo, dakle, idemo. On će nam pokazati sljedeći korak čim krenemo na put."

Mi ponekad mislimo da će sve, kad nam Bog zapovijeda da nešto učinimo te poslušamo, biti mirna plovidba. Mislimo da će nam biti zahvalan za našu poslušnost tako da će nas staviti na široki autoput do blagoslova. Abraham se pokorio Riječi Božjoj, ali činjenica je da jedno djelo poslušnosti nije rezultiralo hodanjem u poslušnosti.

Abraham je imao obećanje od Boga, ali na putu je morao proći kroz pustinju Negev, preko snijegom pokrivenih planina, kroz drugu pustinju te proći pored neprijateljski raspoloženih Kanaanaca. Zatim je završio usred gladi u Egiptu. Drago mi je da Bog nije rekao Abrahamu kakav će biti put kojim će proći!

Ovaj određeni put bio je kao nijedan kojim je hodao. Međutim, kroz sve to, nikada nije bio ni u kakvoj opasnosti. Nitko ga nije mogao dotaći. Bog je bio njegov štit i zaštitnik svakoga dana. I zbog svoje vjere, postao je prijatelji Božji.

utorak, svibnja 03, 2016

POUZDANJE U GOSPODINA

Svaki kršćanin tvrdi da se pouzdaje u Gospodina. Međutim, mnoga djeca Božja u stvari nisu spremna suočiti se s crnom olujom koja dolazi na ovaj svijet. Ako ne posjedujemo posebno, čvrsto pouzdanje u našega Gospodina, nećemo biti spremni za teška vremena, ni sada, ni u budućnosti.

Kad oluja izbije u punom bijesu i neizvjesnost se spusti na čovječanstvo poput oblaka, mnoštvo kršćana neće biti u stanju nositi se s time. Svladani strahom, izgubit će svoju pjesmu pobjede. Tko su ti vjernici koji neće biti spremni podnijeti oluju? To su oni koji nisu gajili život molitve i nisu ukorijenjeni u njegovoj Riječi.

Pobožni pastiri godinama potiču kršćane da nađu vrijeme svakoga dana kako bi se susreli s Bogom u molitvi. Hvala Gospodinu, mnogi su naučili izlijevati svoje srce Isusu i nagrađeni su svetom vjerom i pouzdanjem. Doista, njihova vjera svakodnevno raste oslanjanjem na njegovu Riječ.

Vidite, zajedništvo rađa pouzdanje. Izlijevajući Gospodinu sve naše brige, dolazimo od njega s njegovim odmorom i sigurnošću: "U nj se … uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte" (Ps 62,9). Prema ovom psalmu, "pouzdanje" i "izlijevanje" su nerazdvojivi. Da bismo se uzdali u Boga sve vrijeme, uključujući i mračna vremena, onda mu moramo izlijevati svoje srce bez prestanka.

Kako dani postaju strašniji, dizat će se ljudi Božji koji će biti sve neustrašiviji i neustrašiviji. To su vjernici koji svakodnevno prizivaju ime Gospodnje: "Tako s pouzdanjem možemo reći: 'Gospodin je pomoćnik moj; neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?'" (Heb 13,6). Otkrivenje iz Riječi Božje podupirat će ih u najteža vremena.

David je naučio prizivati Gospodina u svakoj krizi svoga života. Iznova i iznova ovaj je pobožan čovjek trčao na svoje tajno mjesto, izlijevajući sve svoje strahove pred Gospodinom: "U nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Doma zov mi začu i vapaj moj mu do ušiju doprije … (on) me izbavi" (2 Sam 22,7.18).

ponedjeljak, svibnja 02, 2016

LJUBITE JEDAN DRUGOGA - Gary Wilkerson

Ako biste trebali navesti vrhunac Isusova učenja, što biste rekli? Neki uvid u to dobivamo iz njegove posljednje noći s učenicima prije odlaska na križ. S najbližim prijateljima preostalo mu je samo još nekoliko sati, tako da je sve što ih je učio usredotočio na jednu riječ: "Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas" (Iv 15,12).

Kad govorimo o ljubavi u Crkvi – zapravo, kad čitamo ovaj redak – naše misli odlaze u nježne pravce. Mislimo na dobrotu, velikodušnost, biti dobar prema drugima i, doista, Novi zavjet mnogo govori o toj vrsti ljubavi. On koristi izraz "jedan drugoga" pedesetak puta, sa zapovijedima da se odnosimo jedan prema drugom sa strpljivošću, ohrabrivanjem, velikodušnošću. Knjiga Efežanima često koristi riječ "zajedno", naglašavajući Kristovu veliku zapovijed da ljubimo u zajednici.

Učenici nisu imali problem s tom zapoviješću; zapravo, vjerojatno su mislili da su već prilično dobri u tome. Upravo su proveli tri godine u punovremenoj službi sa svojim Gospodinom, učeći kako činiti ono što ih je učio.

Ali u ovom prizoru, Isus govori o ljubavi u potpuno drukčijem kontekstu. To postaje jasno u njegovoj sljedećoj rečenici: "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje" (Iv 15,13). To je ozbiljna vrsta ljubavi. Zamišljam učenike kako se pogledavaju pitajući se: "Bi li ja umro za ovog momka pored mene? Ponekad me stvarno razdraži." Možda i nisu ljubili jedan drugoga kao što su mislili.

Ono što želim reći je da kad nam Isus zapovijeda da ljubimo kao što on ljubi, to nije lagana stvar. To nije neka romantična ideja temeljena na osjećajima ili idealima. Ono što nam zapovijeda je ljubav evanđelja – snažna, bezuvjetna, požrtvovna ljubav koja ima svoje korijene u Kristovu križu. Isus se upravo spremao pokazati svojim sljedbenicima najsnažniji čin ljubavi koji itko može doživjeti, odlazeći na križ za naše grijehe. Čineći to, pokazao nam je kako se ta ljubav primjenjuje čak i na naše neprijatelje – jer dao je svoj život i za njih.

petak, travnja 29, 2016

MOLTIVA U SOBI

Molitva u sobi događa se kad smo sami, u tajnosti. "A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti" (Mt 6,6).

Ali tu je još i više. Grčka riječ za sobu u ovom retku znači "privatna soba, tajno mjesto". Isusovim slušateljima to je bilo jasno, jer su domovi u njihovoj kulturi imali unutarnju prostoriju koja je služila kao neka vrsta smočnice. Isusova zapovijed je bila da se uđe u tu tajnu prostoriju i zatvori vrata iza sebe. To je zapovijed pojedincima, jer to nije ona vrsta molitve koja se može ostvariti u crkvu ili se moliti s molitvenim partnerom.

Isus je uspostavio primjer za to kad je odlazio na samotna mjesta na molitvu. Iznova i iznova Pismo nam govori da je otišao nasamo kako bi proveo vrijeme u molitvi. Nitko nije imao aktivniji život od njega s obzirom da je neprestano bio pritisnut potrebama onih oko sebe i imao je vrlo malo vremena za sebe. Međutim, rečeno nam je: "Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio" (Mk 1,35). "Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sam" (Mt 14,23).

Pogledajte zapovijed koju je Savao primio u Djelima. Kad je Krist dohvatio ovoga progonitelja crkve, Savao nije bio poslan na skupni crkveni sastanak ili k Ananiji, velikom molitvenom borcu. Ne, Savao je proveo tri dane sam i odvojen, moleći i nastojeći upoznati Isusa.

Mi svi imamo isprike zašto ne molimo sami u tajnosti, na nekom posebnom mjestu. Kažemo da nemamo takvo tajno mjesto ili da nemamo vremena. Thomas Manton, pobožan puritanski pisac, kaže ovo na tu temu: "Kažemo da nemamo vremena tajno moliti. Ali imamo vremena za sve ostalo: vrijeme za jelo, za piće, za djecu, ali nemamo vremena za ono što sve to održava. Kažemo da nemamo tajnog mjesta, ali Isus je našao goru, Petar krov, proroci pustinju. Ako nekoga volite, naći ćete mjesto da budete nasamo."

četvrtak, travnja 28, 2016

MJESTO MOLITVE

Naši domovi trebaju biti mjesto molitve!

"Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski" (Mt 18,19). Neki kršćani nazivaju to "sporazumnom molitvom". Duboko ste blagoslovljeni ako imate odanog brata ili sestru da s njim ili s njom molite. Uistinu, najsnažniji posrednici koje sam poznavao dolazili su u dvoje ili troje. Ako me je Bog ikada blagoslovio u ovom životu – ako me upotrijebio na svoju slavu – znam da je to bilo jer je nekoliko silnih zagovornika svakodnevno molilo za mene.

Mjesto gdje se ta vrsta molitve najsnažnije ostvaruje je dom. Moja žena Gwen i ja svakodnevno molimo zajedno i vjerujem da to drži našu obitelj na oklupu. Molili smo za svako naše pojedino dijete tijekom njihovih godina odrastanja, da se nijedno od njih ne izgubi. Molili smo za njihova prijateljstva i odnose. Molimo smo i za njihove supružnike, a sad molimo isto i za našu unučad.

Žalosno, ali vrlo malo kršćanskih obitelji ima vremena za molitvu u domu. Ja osobno mogu posvjedočiti da sam danas u službi zbog snažne obiteljske molitve. Svakoga dana, bez obzira gdje smo se moja braća i ja igrali, u dvorištu ili dolje na ulici, moja majka bi zvala s prednjih vrata našega doma: "Davide, Jerry, Juanita, Ruth, vrijeme je za molitvu!" (Moj mlađi brat Don još se nije rodio.)

Čitavo susjedstvo je znalo za našu obiteljsku molitvu. Ponekad sam mrzio čuti taj poziv i bio sam jako nezadovoljan. Ali nešto se jasno događalo u ona vremena molitve, jer Duh je djelovao usred naše obitelji i doticao naše duše.

Možda sebe ne možete vidjeti da održavate obiteljsku molitvu. Možda imate supružnika koji ne želi surađivati ili dijete buntovnika. Ljubljeni, nije važno tko odabire da ne bude uključen u to. Još uvijek možete doći do kuhinjskog stola, sagnuti glavu i moliti. To će služiti kao vaše obiteljsko vrijeme molitve i svaki član obitelj to će znati.

srijeda, travnja 27, 2016

TRUBITE U TRUBU NA SIONU

Što točno trebamo moliti u vremena kao što su ova?

Ovdje je Joelov propis za Izraela u onaj dan tame i mraka: "Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu … Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Jahvine. Neka mole: 'Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?'" (Jl 2,15-17).

Tu je poziv crkvi: "Ne budite obeshrabreni i ne predajte se očaju. Ne smijete vjerovati đavoljim lažima da nema nade za probuđenje." Umjesto toga, prema Joelu, vapaj naroda treba biti: "Gospodine, zaustavi ovo sramoćenje tvoga imena. Ne dopusti da tvoja crkva dulje bude izrugivana. Zaustavi pogane da vladaju nad nama rugajući se i pitajući: 'Gdje je vaš Bog?'"

Možda mislite: "Ova Božja obećanja samo su mogućnost. On kaže da može zadržati svoj sud. To nije ništa više nego samo "možda". Sve što traži od svoga naroda može biti uzalud."

Ne vjerujem da Bog muči svoju crkvu. I ne šalje svoj narod na jalovo poslanje. Kad je Abraham molio da Bog poštedi Sodomu (gdje je živio njegov nećak Lot), Gospodnje srce bilo je potpuno sklono spasiti taj grad da je u njemu živjelo samo deset pravednika. Abraham je to molio dok je anđeo zatornik ulazio u grad! Uvjeren sam da narod Božji treba moliti Gospodina na isti način.

Joelovo proročanstvo u vezi s izlićem Duha Svetoga nalazi se u Joelu 2,28-32 i ponavlja ga apostol Petar u svojoj propovijedi u Djelima 2,17-21. Proročanstvo započinje: "U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće."