Nekada sam običavao govoriti: "Ne dolazite naprijed da biste bili spašeni samo zato što se bojite pakla. Dođite u jednostavnoj vjeri." Ali bio sam u krivu. Apostol Pavao je rekao: "Prožeti, dakle, strahom Gospodnji, nastojimo uvjeravati ljude" (2 Kor 5,11). Postoji sveti strah koji vodi do pokajanja.
Istina je da je pakao pripremljen za đavla i njegove anđele. Isto je tako istina da su kršćani spašeni nezasluženom milošću i da je vjera u Krista vjernikova sigurnost.
Ja sam jednom zasvagda, uz Božju pomoć, iskočio iz kobne trke tjelesnosti i svjetovnog razmišljanja. Napustio sam natjecateljsku utrku. Ne trčim više u tjelesno motiviranim, sebičnim trkama, koje ugađaju čovjeku.
Ja želim učiniti više nego samo napustiti mentalnu povezanost sa stvarima, kućama, automobilima, zemljištima, imecima. Ja želim snagu i milost da potisnem svoje apetite, da odbacim svako smeće, da prodam što mi ne treba, da prestanem kupovati, graditi i skupljati nepotrebne stvari, te da svoje oči tako usredotočim na Krista i vječnost, da stvari ovoga svijeta izgube svoj zahvat na meni i da materijalizam više ne bude moj gospodar.
Ljubljeni, ako ovu poruku netko od vas ne može prihvatiti, ako vas ona i najmanje ljuti ili uznemiruje, možda biste i vi trebali učiniti što ja činim u posljednje vrijeme. Iz dana u dan zatvarajte se nasamo s Bogom te tražite Duha Svetog da tako okrene sveto Božje svjetlo da istraži vašu dušu. Budite smrtno ozbiljni s Bogom. Kao i ja, ubrzo ćete otkriti koliko ste vremena potratili i koliko vas je ludih želja i čežnja hendikepiralo te pasti na svoje lice pred Bogom priznajući hladnoću i prazninu u svom srcu.
Ako to učinite iskrena srca, počet ćete zahvaljivati Bogu što vam je duboko potresao savjest i potaknuo vas da trčite drukčiju trku.
Sveti Božji, naš Gospodin ubrzo dolazi na oblacima slave da podigne svoju zaručnicu – zaručnicu bez ljage i bez bore. Zaručnicu očišćenu od lakomosti, ponosa i svjetovnih ambicija.
Hoćemo li provesti naše posljednje sate na zemlju trpajući novac u vreće s rupama? Ne, hvala! Ja idem dalje. Ja više ne želim korijene koji će me držati dolje. Hvala Bogu za dobre stvari koje mi je dao – obitelj, lijepu kuću, moderan transport – ali ja sad svakodnevno pripremam svoje srce da ode od svega toga te da me prihvate Spasiteljeve ruke!
četvrtak, svibnja 23, 2013
utorak, svibnja 21, 2013
ČEKANJE NA NJEGA
Zapovijed proroka Samuela kralju Šaulu je bila: "Idi u Gilgal i čekaj … ja ću doći i dobit ćeš upute" (vidi 1 Sam 10,8). Šaulova jedina odgovornost je bila čekati! Bog je htio čuti kako će Šaul reći: "Bog drži svoju riječ; nikada riječ sa Samuelovih usana nije pala na zemlju. Bog je rekao da čekam na uputu i ja ću čekati."
Ali ponos razmišlja: "Bog sigurno nije mislio tako. Možda sam krivo čuo." Umjesto da stojimo na riječi Božjoj, počinjemo odgonetavati stvari na svoju ruku. Ležeći u krevetu u sitne sate, kažemo: "Gospodine, evo kako ja vidim da se to može postići!" Pokvareno je činiti nešto vrlo logički i razumno kad to nije jasna Božja riječ vodstva. Ako išta želite dokazati Bogu, dokažite da ćete strpljivo čekati na njega da djeluje.
"Samuel ga upita: 'Što si učinio?' A Šaul odgovori: 'Kad sam vidio da se narod razilazi od mene, a ti da ne dolaziš do određenog dana, a Filistejci se skupili u Mikmasu, pomislio sam: sad će udariti Filistejci na me u Gilgalu, a ja neću stići molitvom ublažiti Jahvu! Zato se odvažih i prinesoh žrtvu paljenicu.' Samuel tada reče Šaulu: 'Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka. A sada se tvoje kraljevstvo neće trajno održati: Jahve je potražio sebi čovjeka po svom srcu i odredio ga za kneza nad svojim narodom, jer ti nisi održao što ti je Jahve zapovjedio" (1 Sam 13,11-14).
Šaul je čekao sedam dana – ali to čekanje nije bilo sveto. Bio je nestrpljiv, ljut, uplašen i razočaran. Mi moramo čekati s vjerom, vjerujući da se Bog brine za nas, da nas ljubi i da će doći na vrijeme. Ova stvar čekanja tako je važna da vam moram pokazati neke retke pisma koji će to potvrditi.
"I reći će se u onaj dan: "Evo, to je naš Bog, na njega čekasmo, i on će nas spasiti. Ovo je Gospod, na njega čekasmo, radujmo se i veselimo se njegovu spasenju" (Iz 25,9).
"Jer od vijeka se nije čulo niti se ušima slušalo niti je koje oko vidjelo ijednoga boga osim tebe koji bi takvo što učinio onomu koji na nj čeka" (Iz 64,4).
Ali ponos razmišlja: "Bog sigurno nije mislio tako. Možda sam krivo čuo." Umjesto da stojimo na riječi Božjoj, počinjemo odgonetavati stvari na svoju ruku. Ležeći u krevetu u sitne sate, kažemo: "Gospodine, evo kako ja vidim da se to može postići!" Pokvareno je činiti nešto vrlo logički i razumno kad to nije jasna Božja riječ vodstva. Ako išta želite dokazati Bogu, dokažite da ćete strpljivo čekati na njega da djeluje.
"Samuel ga upita: 'Što si učinio?' A Šaul odgovori: 'Kad sam vidio da se narod razilazi od mene, a ti da ne dolaziš do određenog dana, a Filistejci se skupili u Mikmasu, pomislio sam: sad će udariti Filistejci na me u Gilgalu, a ja neću stići molitvom ublažiti Jahvu! Zato se odvažih i prinesoh žrtvu paljenicu.' Samuel tada reče Šaulu: 'Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka. A sada se tvoje kraljevstvo neće trajno održati: Jahve je potražio sebi čovjeka po svom srcu i odredio ga za kneza nad svojim narodom, jer ti nisi održao što ti je Jahve zapovjedio" (1 Sam 13,11-14).
Šaul je čekao sedam dana – ali to čekanje nije bilo sveto. Bio je nestrpljiv, ljut, uplašen i razočaran. Mi moramo čekati s vjerom, vjerujući da se Bog brine za nas, da nas ljubi i da će doći na vrijeme. Ova stvar čekanja tako je važna da vam moram pokazati neke retke pisma koji će to potvrditi.
"I reći će se u onaj dan: "Evo, to je naš Bog, na njega čekasmo, i on će nas spasiti. Ovo je Gospod, na njega čekasmo, radujmo se i veselimo se njegovu spasenju" (Iz 25,9).
"Jer od vijeka se nije čulo niti se ušima slušalo niti je koje oko vidjelo ijednoga boga osim tebe koji bi takvo što učinio onomu koji na nj čeka" (Iz 64,4).
ponedjeljak, svibnja 20, 2013
POKAŽI NAM SVOJU SLAVU by Gary Wilkerson
Petar i Ivan bili su na putu u hram kad su naišli na hroma prosjaka. Čuvši čovjekovu molbu da mu daju milostinju, Petar je odgovorio: "Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj" (Dj 3,6).
Prosjak je odmah bio zdrav! Bilo je to čudo koje je glasno odjeknulo: "Kako ozdravljenik nije ostavljao Petra i Ivana, sav se narod, preneražen, strča k njima u trijem zvani Salomonov" (Dj 3,11). Tu je bio još jedan divan prizor očitovanja Božje slave.
Ozdravljen čovjek "nije ostavljao" Petra i Ivana. Tu je slika čovjeka koji se čvrsto drži, bez srama. Bilo je to kao da ovaj čovjek kaže: "Božja nazočnost je stvarna! Godinama sam ovdje sjedio proseći za pomoć, ali nikada nisam doživio nešto takvo. On je raspirio moju dušu iznad svega što sam dosad poznavao!"
Bog ljubi srce koje ga se čvrsto drži i ide za njim govoreći: "Gospodine, tvoja slava je prevelika da bih je propustio. Čvrsto se držim nade koju si mi dao – nade za iscjeljenje, za promjenom, za tvojom nazočnošću u mom životu i mom svijetu."
"Sav narod" se strčao da vidi što se dogodilo (Dj 3,11). Kad Bog otkriva svoju slavu u sili, reakcija nije mala. Veličina njegove sile zahtijeva pozornost svih unaokolo.
Pretpostavimo da se čudnovato iscjeljenje ovog prosjaka dogodilo u crkvi u kojoj sam ja pastor. Mi ne bismo bili u stanju kupiti dovoljno stolaca da primimo mnoštvo ljudi koji bi došli. Ne mislim samo na one koji traže spektakl. Svi mi čeznemo za dodirom Božjim u našim životima. Vjernici i nevjernici jednako su danas povrijeđeni; lutaju poput ovaca bez pastira i traže ono što je stvarno. I tako kad se Božja slava očituje donoseći novinu života, ona privlači pozornost svih, ne samo nekolicine.
"Sav (je) narod (bio) preneražen" (Dj 3,11). Kad je narod vidio da je prosjak iscijeljen, čudili su se: "S ovim se ništa ne može usporediti. Sigurno je Bog na ovom mjestu!"
Dopustite mi da vas pitam želite li vi više od svoga života u Bogu? Želite li da njegova slava dođe u vaš dom, brak i živote vaše djece te da tako promijeni stvari da svi budu preneraženi? Znate što, to je ono što i Bog želi! On želi da budete preneraženi njegovom slavom i promijenjeni njome. I želi da svijet oko vas bude zaprepašten kad njegova slavna sila donese nov život u situacije gdje je poraz bio zakon.
Prosjak je odmah bio zdrav! Bilo je to čudo koje je glasno odjeknulo: "Kako ozdravljenik nije ostavljao Petra i Ivana, sav se narod, preneražen, strča k njima u trijem zvani Salomonov" (Dj 3,11). Tu je bio još jedan divan prizor očitovanja Božje slave.
Ozdravljen čovjek "nije ostavljao" Petra i Ivana. Tu je slika čovjeka koji se čvrsto drži, bez srama. Bilo je to kao da ovaj čovjek kaže: "Božja nazočnost je stvarna! Godinama sam ovdje sjedio proseći za pomoć, ali nikada nisam doživio nešto takvo. On je raspirio moju dušu iznad svega što sam dosad poznavao!"
Bog ljubi srce koje ga se čvrsto drži i ide za njim govoreći: "Gospodine, tvoja slava je prevelika da bih je propustio. Čvrsto se držim nade koju si mi dao – nade za iscjeljenje, za promjenom, za tvojom nazočnošću u mom životu i mom svijetu."
"Sav narod" se strčao da vidi što se dogodilo (Dj 3,11). Kad Bog otkriva svoju slavu u sili, reakcija nije mala. Veličina njegove sile zahtijeva pozornost svih unaokolo.
Pretpostavimo da se čudnovato iscjeljenje ovog prosjaka dogodilo u crkvi u kojoj sam ja pastor. Mi ne bismo bili u stanju kupiti dovoljno stolaca da primimo mnoštvo ljudi koji bi došli. Ne mislim samo na one koji traže spektakl. Svi mi čeznemo za dodirom Božjim u našim životima. Vjernici i nevjernici jednako su danas povrijeđeni; lutaju poput ovaca bez pastira i traže ono što je stvarno. I tako kad se Božja slava očituje donoseći novinu života, ona privlači pozornost svih, ne samo nekolicine.
"Sav (je) narod (bio) preneražen" (Dj 3,11). Kad je narod vidio da je prosjak iscijeljen, čudili su se: "S ovim se ništa ne može usporediti. Sigurno je Bog na ovom mjestu!"
Dopustite mi da vas pitam želite li vi više od svoga života u Bogu? Želite li da njegova slava dođe u vaš dom, brak i živote vaše djece te da tako promijeni stvari da svi budu preneraženi? Znate što, to je ono što i Bog želi! On želi da budete preneraženi njegovom slavom i promijenjeni njome. I želi da svijet oko vas bude zaprepašten kad njegova slavna sila donese nov život u situacije gdje je poraz bio zakon.
petak, svibnja 17, 2013
BESKRAJNA SAMILOST
Jedna me lijepa devetnaestogodišnja bolničarka zaustavila nakon jednoga evangelizacijskog sastanka. Sa suzama je izjecala žalosno priznanje: "Gospodine Wilkersone, ja sam lezbijka. Osjećam se prljavo, nečisto. Crkva koju sam pohađati zamolila me da više ne dolazim. Pastor je rekao kako ne može riskirati da zavedem nekoga u njegovoj zajednici. Čini mi se da mi je samoubojstvo jedini izlaz. Živim u velikom strahu i osudi. Moram li se ubiti da nađem mir?"
Nastavila se povlačiti od mene kao da je previše nečista da bi bila u mojoj nazočnosti. Pitao sam je ljubi li još Isusa. "O da", odgovorila je. "Svaki svjestan trenutak moje mu srce vapi. Ljubim Krista sa svime što je u meni, ali vezana sam ovom strašnom navikom."
Kako je divno bilo vidjeti njezino ozareno lice kad sam joj rekao koliko je Bog ljubi, čak i u njezinim borbama. Rekao sam joj: "Nikada se ne predaj svome grijehu. Bog povlači crtu upravo tamo gdje si. Svaki impuls prema njemu računa se kao pravednost. Svaki korak natrag preko te crte, dalje od njega, jest grijeh. Ako mu se primičemo, on se primiče nama. Zadrži svoj duhovan impuls! Ljubi Isusa sve ako još i nemaš pobjede. Prihvati njegovo dnevno oproštenje. Živi dan po dan! Budi uvjerena da Isus ljubi grešnike pa tako mora ljubiti i tebe."
Nasmiješila se osmjehom olakšanja i rekla: "Gospodine Wilkersone, vi ste prvi pastor koji mi je ikada ponudio zraku nade. Duboko u svom srcu znam da me On još uvijek ljubi i znam da će me osloboditi iz ovog ropstva. Ali svatko me je toliko osuđivao. Hvala vam za vašu poruku nade i ljubavi."
Čitatelju ove poruke, živiš li ti pod osudom? Jesi li sagriješio protiv Gospodina? Jesi li ožalostio Duha Svetog u svom životu? Vodiš li izgubljenu bitku s prejakim iskušenjem?
Sve što trebaš učiniti je da istražuješ Riječ Božju te ćeš otkriti Boga milosrđa, ljubavi i beskrajne samilosti. David je rekao: "Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al' u tebe je praštanje, da bi te se bojali" (Ps 130,3-4).
Nastavila se povlačiti od mene kao da je previše nečista da bi bila u mojoj nazočnosti. Pitao sam je ljubi li još Isusa. "O da", odgovorila je. "Svaki svjestan trenutak moje mu srce vapi. Ljubim Krista sa svime što je u meni, ali vezana sam ovom strašnom navikom."
Kako je divno bilo vidjeti njezino ozareno lice kad sam joj rekao koliko je Bog ljubi, čak i u njezinim borbama. Rekao sam joj: "Nikada se ne predaj svome grijehu. Bog povlači crtu upravo tamo gdje si. Svaki impuls prema njemu računa se kao pravednost. Svaki korak natrag preko te crte, dalje od njega, jest grijeh. Ako mu se primičemo, on se primiče nama. Zadrži svoj duhovan impuls! Ljubi Isusa sve ako još i nemaš pobjede. Prihvati njegovo dnevno oproštenje. Živi dan po dan! Budi uvjerena da Isus ljubi grešnike pa tako mora ljubiti i tebe."
Nasmiješila se osmjehom olakšanja i rekla: "Gospodine Wilkersone, vi ste prvi pastor koji mi je ikada ponudio zraku nade. Duboko u svom srcu znam da me On još uvijek ljubi i znam da će me osloboditi iz ovog ropstva. Ali svatko me je toliko osuđivao. Hvala vam za vašu poruku nade i ljubavi."
Čitatelju ove poruke, živiš li ti pod osudom? Jesi li sagriješio protiv Gospodina? Jesi li ožalostio Duha Svetog u svom životu? Vodiš li izgubljenu bitku s prejakim iskušenjem?
Sve što trebaš učiniti je da istražuješ Riječ Božju te ćeš otkriti Boga milosrđa, ljubavi i beskrajne samilosti. David je rekao: "Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al' u tebe je praštanje, da bi te se bojali" (Ps 130,3-4).
četvrtak, svibnja 16, 2013
NJEGOVA DOBROTA
Čitavom čovječanstvu trebali bismo propovijedati o Gospodnjoj dobroti. David je rekao: "… kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas. Tajit neću dobrote tvoje, ni tvoje vjernosti velikoj skupštini" (Ps 40,11).
David nije samo prisvojio ovu divnu poruku za sebe, nego je znao da je ona jako potrebna čitavoj zajednici i povrijeđenim ljudima. Bio je zahvalan Bogu za takvu veliku ljubav, jer je bio okružen svojim vlastitim neuspjesima: "… krivice me moje sustigoše da gledat ne mogu" (Ps 40,13). Kako god ljudi jako sagriješe, Bog ih još uvijek ljubi. Zbog toga je poslao svoga Sina. I to je ono što mi svijetu trebamo propovijedati!
Možete li reći zajedno s Davidom: "Nisam zatajio tvoju dobrotu velikoj skupštini"?
Vjerojatno je jedan od najčešće citiranih i ispjevanih stihova Riječi Božje ovaj: "Dobrota je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit" (Ps 63,3). Možda ćete pitati: "Što misliš pod time da je njegova dobrota bolja od života?" Život je kratak! Vene poput trave, koja je ovdje jedan čas i sljedeći je više nema. Međutim, njegova dobrota trajat će zauvijek. I milijarde godina od sada Isus će biti jednako blag i dobar prema nama kao što je i sada. Drugi vam mogu uzeti život, ali ne mogu vam oduzeti njegovu dobrotu.
Najveće navješćivanje njegove dobrote je radosno slavljenje. Stanite i razmislite na trenutak: Bog se više ne ljuti na vas. Ako ste spremni ostaviti svoje grijehe, on će vam oprostiti i obnoviti vas upravo ovog trenutka.
Riječ kaže da ništa ne može doći između našega Gospodina i nas: ni grijeh, ni krivnja, ni osuđujuće misli. Možete reći: "Moj život je blagoslov Gospodinu i mogu se radovati i slaviti ga. Čist sam, slobodan, oprošteno mi je, opravdan sam, posvećen, izbavljen."
Ako doista možete razumijeti koliko je on nježan prema vama – koliko strpljiv, brižan, spreman oprostiti i blagosloviti – nećete moći doći k sebi. Klicat ćete i slaviti ga sve dok ne ostanete bez glasa!
Ljubljeni, Isus dolazi – i mi smo spremni poći. Imate dobroga, nježnog Oca koji se brine o vama. On je spremio u bocu svaku vašu ikada prolivenu suzu. On vidi svaku vašu potrebu i zna svaku vašu pomisao – i ljubi vas!
David nije samo prisvojio ovu divnu poruku za sebe, nego je znao da je ona jako potrebna čitavoj zajednici i povrijeđenim ljudima. Bio je zahvalan Bogu za takvu veliku ljubav, jer je bio okružen svojim vlastitim neuspjesima: "… krivice me moje sustigoše da gledat ne mogu" (Ps 40,13). Kako god ljudi jako sagriješe, Bog ih još uvijek ljubi. Zbog toga je poslao svoga Sina. I to je ono što mi svijetu trebamo propovijedati!
Možete li reći zajedno s Davidom: "Nisam zatajio tvoju dobrotu velikoj skupštini"?
Vjerojatno je jedan od najčešće citiranih i ispjevanih stihova Riječi Božje ovaj: "Dobrota je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit" (Ps 63,3). Možda ćete pitati: "Što misliš pod time da je njegova dobrota bolja od života?" Život je kratak! Vene poput trave, koja je ovdje jedan čas i sljedeći je više nema. Međutim, njegova dobrota trajat će zauvijek. I milijarde godina od sada Isus će biti jednako blag i dobar prema nama kao što je i sada. Drugi vam mogu uzeti život, ali ne mogu vam oduzeti njegovu dobrotu.
Najveće navješćivanje njegove dobrote je radosno slavljenje. Stanite i razmislite na trenutak: Bog se više ne ljuti na vas. Ako ste spremni ostaviti svoje grijehe, on će vam oprostiti i obnoviti vas upravo ovog trenutka.
Riječ kaže da ništa ne može doći između našega Gospodina i nas: ni grijeh, ni krivnja, ni osuđujuće misli. Možete reći: "Moj život je blagoslov Gospodinu i mogu se radovati i slaviti ga. Čist sam, slobodan, oprošteno mi je, opravdan sam, posvećen, izbavljen."
Ako doista možete razumijeti koliko je on nježan prema vama – koliko strpljiv, brižan, spreman oprostiti i blagosloviti – nećete moći doći k sebi. Klicat ćete i slaviti ga sve dok ne ostanete bez glasa!
Ljubljeni, Isus dolazi – i mi smo spremni poći. Imate dobroga, nježnog Oca koji se brine o vama. On je spremio u bocu svaku vašu ikada prolivenu suzu. On vidi svaku vašu potrebu i zna svaku vašu pomisao – i ljubi vas!
srijeda, svibnja 15, 2013
PJESMA POBJEDE
Djeca Izraelova bila su u beznadnoj situaciji!
Pred njima je bilo Crveno more; slijeva i zdesna bile su planine; a faraon i njegova željezna bojna kola sustizali su ih odostraga. Činilo se da je narod Božji bespomoćno uhvaćen u zamku – poput žrtve, čekajući samo da bude uništen. Međutim, vjerovali ili ne, Bog ih je uveo u taj opasan položaj sa svrhom!
U izraelskom taboru bilo je to vrijeme panike. Muškarci su drhtali od straha, a žene i djeca su plakali dok su se tiskali oko djedova i baka te druge rodbine. Iznenada su Mojsija napali razdraženi poglavari porodica te vikali: "Ovo je zasigurno kraj! Nije li u Egiptu bilo dovoljno grobova da nas tamo pokopaš? Jesi li nas morao dovući ovamo za umremo? Rekli smo ti u Egiptu da nas pustiš. Bolje bi bilo da smo robovi tamo nego da pomremo u ovoj jadnoj pustinji" (vidi Izl 14,10-12).
Pitam se je li se Mojsije na trenutak uznemirio u vezi s tom situacijom. Međutim, kad je ovaj čovjek Božji zaplakao, čini se da ga je Gospodin ukorio: "Zašto zapomažete prema meni?" (Izl 14,15).
Nitko u Izraelu nije mogao znati kakvo veliko izbavljenje će Bog donijeti! Iznenada su vjetrovi razdvojili more i narod je prošao po suhu između vodenih bedema. Kad su ih faraon i njegova silna vojska pokušali slijediti, vode su se slile natrag i sve ih potopile.
Kakav je to morao biti prizor! Kad je narod Božji na drugoj strani pogledao unatrag, vidio je svoga silnog neprijatelja uništena poput kositrenih vojnika. Tada se, kad su još jednom shvatili da ih je Bog izbavio iz nemoguće situacije, u taboru podigla pjesma! Pismo je zapisalo njihovu reakciju – pjesmu koju su pjevali:
"Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: 'U čast Jahvi zapjevat ću, jer se proslavio, konja i konjanika u more on je vrgao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati" (Izl 15,1-2).
Pred njima je bilo Crveno more; slijeva i zdesna bile su planine; a faraon i njegova željezna bojna kola sustizali su ih odostraga. Činilo se da je narod Božji bespomoćno uhvaćen u zamku – poput žrtve, čekajući samo da bude uništen. Međutim, vjerovali ili ne, Bog ih je uveo u taj opasan položaj sa svrhom!
U izraelskom taboru bilo je to vrijeme panike. Muškarci su drhtali od straha, a žene i djeca su plakali dok su se tiskali oko djedova i baka te druge rodbine. Iznenada su Mojsija napali razdraženi poglavari porodica te vikali: "Ovo je zasigurno kraj! Nije li u Egiptu bilo dovoljno grobova da nas tamo pokopaš? Jesi li nas morao dovući ovamo za umremo? Rekli smo ti u Egiptu da nas pustiš. Bolje bi bilo da smo robovi tamo nego da pomremo u ovoj jadnoj pustinji" (vidi Izl 14,10-12).
Pitam se je li se Mojsije na trenutak uznemirio u vezi s tom situacijom. Međutim, kad je ovaj čovjek Božji zaplakao, čini se da ga je Gospodin ukorio: "Zašto zapomažete prema meni?" (Izl 14,15).
Nitko u Izraelu nije mogao znati kakvo veliko izbavljenje će Bog donijeti! Iznenada su vjetrovi razdvojili more i narod je prošao po suhu između vodenih bedema. Kad su ih faraon i njegova silna vojska pokušali slijediti, vode su se slile natrag i sve ih potopile.
Kakav je to morao biti prizor! Kad je narod Božji na drugoj strani pogledao unatrag, vidio je svoga silnog neprijatelja uništena poput kositrenih vojnika. Tada se, kad su još jednom shvatili da ih je Bog izbavio iz nemoguće situacije, u taboru podigla pjesma! Pismo je zapisalo njihovu reakciju – pjesmu koju su pjevali:
"Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: 'U čast Jahvi zapjevat ću, jer se proslavio, konja i konjanika u more on je vrgao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati" (Izl 15,1-2).
utorak, svibnja 14, 2013
MOLITVENI PAYSON
Dr. Edvard Payson, poznat kao "Molitveni Payson", bio je pastor u Portlandu u Maineu prije gotovo 200 godina. 1806. godine, samo nekoliko godina nakon Deklaracije o neovisnosti, Ameriku je poharala oštra depresija. Bilo je to mračno razdoblje i dr. Payson je živo zapisao tragediju u njegovu području. Evo što je zapisao:
"Poslovi su stagnirali, mnogi propadaju. Stotine … su izbačene iz posla i očajni su. Drhtim za moju jadnu zemlju. Bojim se da su naši grijesi pripomogli sazvati sud na nas. Neki od našim divnih mladih obraćenika izgubili su sve, ostali su bez domova; ali drago mi je što ih vidim vesele i mirne pod svime time. Drugi, koji nemaju Boga, izgubili su razum, neprestano se brinu i očito umiru od slomljena srca."
Dr. Payson i njegova zajednica pretrpjeli su otimanje svih svojih dobara. On sam u ta je teška vremena živio siromašno. 28. prosinca 1807. godine, napisao je svojoj majci u pismu:
"Stanje se pogoršava. Velik broj bogatih trgovaca sad živi u siromaštvu. Poslovi svakodnevno propadaju. Ubožnica je već puna, a potrebno je pobrinuti se za još stotine. Mnogi koji su odrasli u obilju, sad za svoju svakodnevnu hranu ovise o drugima.
Majko, možda ćeš me žaliti i reći: 'Jadan Edward!' Ali nikada, kao sada, nisi imala više razloga radovati se zbog mene i vikati: 'Bogat Edward!' Neka je blagoslovljen Bog, moja vjera ne stoji na takvim klimavim temeljima da bi ih uzdrmao taj metež. Bog me u svim tim nevoljama drži mirnim, strpljivim i čak sretnim. Ne mislim time da ne osjećam bol, jer je osjećam. Sve moje svjetovne nade su uništene. U ovim prilikama nije moguće ne osjećati bol. Ranije sam mislio kako znam da je ovaj svijet podmukao i da su njegova uživanja samo za jedan čas, ali ova su me teška vremena naučila da se odbijem od stvorenih stvari i da idem za stvarima Božjim. Moja molitva je da ako Bog u pričuvi ima za mene koji svjetovan blagoslov, neka mu bude po volji da mi umjesto njega da svoju milost."
Edward Payson je prestao nastojati trčati svoju trku života sam (vidi Heb 12,1). On je radosno mogao podnijeti otimanje svega što je posjedovao, jer je bio u ovom svijetu, ali nije bio od njega.
"'Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.' Prema tome, vrlo ću se rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova" (2 Kor 12,9).
"Poslovi su stagnirali, mnogi propadaju. Stotine … su izbačene iz posla i očajni su. Drhtim za moju jadnu zemlju. Bojim se da su naši grijesi pripomogli sazvati sud na nas. Neki od našim divnih mladih obraćenika izgubili su sve, ostali su bez domova; ali drago mi je što ih vidim vesele i mirne pod svime time. Drugi, koji nemaju Boga, izgubili su razum, neprestano se brinu i očito umiru od slomljena srca."
Dr. Payson i njegova zajednica pretrpjeli su otimanje svih svojih dobara. On sam u ta je teška vremena živio siromašno. 28. prosinca 1807. godine, napisao je svojoj majci u pismu:
"Stanje se pogoršava. Velik broj bogatih trgovaca sad živi u siromaštvu. Poslovi svakodnevno propadaju. Ubožnica je već puna, a potrebno je pobrinuti se za još stotine. Mnogi koji su odrasli u obilju, sad za svoju svakodnevnu hranu ovise o drugima.
Majko, možda ćeš me žaliti i reći: 'Jadan Edward!' Ali nikada, kao sada, nisi imala više razloga radovati se zbog mene i vikati: 'Bogat Edward!' Neka je blagoslovljen Bog, moja vjera ne stoji na takvim klimavim temeljima da bi ih uzdrmao taj metež. Bog me u svim tim nevoljama drži mirnim, strpljivim i čak sretnim. Ne mislim time da ne osjećam bol, jer je osjećam. Sve moje svjetovne nade su uništene. U ovim prilikama nije moguće ne osjećati bol. Ranije sam mislio kako znam da je ovaj svijet podmukao i da su njegova uživanja samo za jedan čas, ali ova su me teška vremena naučila da se odbijem od stvorenih stvari i da idem za stvarima Božjim. Moja molitva je da ako Bog u pričuvi ima za mene koji svjetovan blagoslov, neka mu bude po volji da mi umjesto njega da svoju milost."
Edward Payson je prestao nastojati trčati svoju trku života sam (vidi Heb 12,1). On je radosno mogao podnijeti otimanje svega što je posjedovao, jer je bio u ovom svijetu, ali nije bio od njega.
"'Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.' Prema tome, vrlo ću se rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova" (2 Kor 12,9).
ponedjeljak, svibnja 13, 2013
VEĆE STVARI TEK TREBAJU DOĆI by Gary Wilkerson
Bog kroz nas želi učiniti silne stvari. On kroz nas želi svijetu iskazati svoju ljubav. Dakle, ako se držimo ikakve stvari koja stoji na putu da bi on to ostvario – neke samovolje, odbijanja da se pouzdamo u njega za sve – on nas na to upozorava.
Ponekad Bog želi da dodamo nešto našim životima prije nego on donosi svoje najbolje. To može uključiti nešto što nismo učinili, zbog toga želi da pitamo: "Odgovaram li presporo na nešto što Bog traži da učinim?"
Primjer toga nalazimo u Djelima, kad su učenici dodali novog čovjeka da nadomjesti Judu. Dok su bili u gornjoj sobi, bacili su kocku i izabrali Matiju. To se čini kao mala stvar. Ovi isti ljudi vidjeli su Isusa kako čini čuda, otvara slijepima oči, izbacuje demone, čak podiže čovjeka iz mrtvih. Vidjeli su kako kraljevstvo Božje napreduje na zemlji kao nikada prije u povijesti. A kad je Krist uzašao u nebo, dao im je ovu nevjerojatnu riječ: "Činit ćete i veća djela kad vam jednom pošaljem svog Duha. On će vam dati snagu. Veće stvari tek se trebaju dogoditi" (vidi Dj 1,1-8).
Uistinu, ovi isti učenici trebali su u svojoj generaciji poći dalje od Izraela i Srednjeg istoka, u Europu, Indiju i Afriku, te propovijedati Radosnu vijest o Kristu svim nacijama. Zašto je bilo tako važno dodati još jednog učenika? Učinili su to iz jednoga jednostavnog razloga: Petar je držao da je to nešto što Bog od njih želi.
"U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom … reče: 'Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi … On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu'" (Dj 1,15-17). Petar je mislio na Psalam 109,8: "Njegovu službu nek dobije drugi" (Ps 109,8).
Ovdje je velika lekcija za Kristovu crkvu danas, a ona glasi da nikada ne previdimo stvar koja zanovijeta našem srcu, bez obzira kako je mala. Bog stavlja svoj prst na te stvari iz jednog razloga – da otkrije reakciju našega srca. Veće stvari tek trebaju doći!
Ponekad Bog želi da dodamo nešto našim životima prije nego on donosi svoje najbolje. To može uključiti nešto što nismo učinili, zbog toga želi da pitamo: "Odgovaram li presporo na nešto što Bog traži da učinim?"
Primjer toga nalazimo u Djelima, kad su učenici dodali novog čovjeka da nadomjesti Judu. Dok su bili u gornjoj sobi, bacili su kocku i izabrali Matiju. To se čini kao mala stvar. Ovi isti ljudi vidjeli su Isusa kako čini čuda, otvara slijepima oči, izbacuje demone, čak podiže čovjeka iz mrtvih. Vidjeli su kako kraljevstvo Božje napreduje na zemlji kao nikada prije u povijesti. A kad je Krist uzašao u nebo, dao im je ovu nevjerojatnu riječ: "Činit ćete i veća djela kad vam jednom pošaljem svog Duha. On će vam dati snagu. Veće stvari tek se trebaju dogoditi" (vidi Dj 1,1-8).
Uistinu, ovi isti učenici trebali su u svojoj generaciji poći dalje od Izraela i Srednjeg istoka, u Europu, Indiju i Afriku, te propovijedati Radosnu vijest o Kristu svim nacijama. Zašto je bilo tako važno dodati još jednog učenika? Učinili su to iz jednoga jednostavnog razloga: Petar je držao da je to nešto što Bog od njih želi.
"U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom … reče: 'Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi … On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu'" (Dj 1,15-17). Petar je mislio na Psalam 109,8: "Njegovu službu nek dobije drugi" (Ps 109,8).
Ovdje je velika lekcija za Kristovu crkvu danas, a ona glasi da nikada ne previdimo stvar koja zanovijeta našem srcu, bez obzira kako je mala. Bog stavlja svoj prst na te stvari iz jednog razloga – da otkrije reakciju našega srca. Veće stvari tek trebaju doći!
petak, svibnja 10, 2013
BAVLJENJE SUMNJOM
Ako se ne pozabavite svojim sumnjama, bit ćete predani duhu mrmljanja i prigovaranja. Na taj način živjet ćete i na taj način umrijet ćete. Vaše sumnje ne mogu se potisnuti, one moraju biti iščupane s korijenjem.
Pogledajte Izraela samo tri dana nakon oslobođenja iz Egipta! Pjevali su, tresli tamburinima i svjedočili o sili i snazi silnog Boga, hvaleći se da ih je on vodio i zaštitio. A onda su stigli do Mare, što znači "gorke vode". Ovo je za njih trebalo biti mjesto testiranja.
Bog jednostavno nastavlja dopuštati krizu za krizom dok konačno ne naučimo lekciju. Ako nastavimo odbijati naučiti je, doći će vrijeme kad će nas predati našoj vlastitoj gorčini i mrmljanju. "Tri su dana putovali pustinjom, a vode nisu našli … Narod je mrmljao na Mojsija i govorio: 'Što ćemo piti'" (Izl 15,22.24).
U nedjelju su Izraelci imali dobro vrijeme – pjevali su, plesali, slavili. A onda je došla srijeda i našli su se u nevolji. Još jedna kriza i – krahirali su.
Kako je narod tako brzo mogao izgubiti pouzdanje? Jer ga nikada nisu ni imali. Pod njima se nikada nije izgradio taj temelj. I tako su ponovno pali na ispitu. Apsolutno ništa nisu naučili iz svojih ranijih kriza i ponovno su propustili priliku zablistati veličinom svoga Boga.
Od toga dana nadalje, Izrael nije bio u stanju išta naučiti od Boga. Čak su počeli uzimati njegovu dobrotu zdravo za gotovo. Nisu imali hrane i on im je poslao manu s neba. Poslao im je prepelice na dva lakta iznad zemlje izvan tabora. Ali nije se čula ni jedna riječ hvale! Umjesto toga, ljudi su se predali pohlepi, gomilajući sve što im je Bog dao. Izrael je postao tvrde šije!
O, kakva sramota ići iz krize u krizu i u tom procesu ništa ne naučiti! To sa sobom nosi prokletstvo da ćete biti predani duhu mrmljanja.
Pogledajte Izraela samo tri dana nakon oslobođenja iz Egipta! Pjevali su, tresli tamburinima i svjedočili o sili i snazi silnog Boga, hvaleći se da ih je on vodio i zaštitio. A onda su stigli do Mare, što znači "gorke vode". Ovo je za njih trebalo biti mjesto testiranja.
Bog jednostavno nastavlja dopuštati krizu za krizom dok konačno ne naučimo lekciju. Ako nastavimo odbijati naučiti je, doći će vrijeme kad će nas predati našoj vlastitoj gorčini i mrmljanju. "Tri su dana putovali pustinjom, a vode nisu našli … Narod je mrmljao na Mojsija i govorio: 'Što ćemo piti'" (Izl 15,22.24).
U nedjelju su Izraelci imali dobro vrijeme – pjevali su, plesali, slavili. A onda je došla srijeda i našli su se u nevolji. Još jedna kriza i – krahirali su.
Kako je narod tako brzo mogao izgubiti pouzdanje? Jer ga nikada nisu ni imali. Pod njima se nikada nije izgradio taj temelj. I tako su ponovno pali na ispitu. Apsolutno ništa nisu naučili iz svojih ranijih kriza i ponovno su propustili priliku zablistati veličinom svoga Boga.
Od toga dana nadalje, Izrael nije bio u stanju išta naučiti od Boga. Čak su počeli uzimati njegovu dobrotu zdravo za gotovo. Nisu imali hrane i on im je poslao manu s neba. Poslao im je prepelice na dva lakta iznad zemlje izvan tabora. Ali nije se čula ni jedna riječ hvale! Umjesto toga, ljudi su se predali pohlepi, gomilajući sve što im je Bog dao. Izrael je postao tvrde šije!
O, kakva sramota ići iz krize u krizu i u tom procesu ništa ne naučiti! To sa sobom nosi prokletstvo da ćete biti predani duhu mrmljanja.
četvrtak, svibnja 09, 2013
ISCIJELI MOJU NEVJERU
"Ali ištite s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni" (Jak 1,6-7).
Svijet je pun kršćana koji se ne žele pridržavati Riječi Božje. Oni misle da je nevina stvar sjediti za stolom u domu Božjem te mrmljati i prigovarati, kao da Bog ne čuje. Bog čuje naše mrmljanje! Ono je optuživanje da se on ne brine, insinuacija da nas je ostavio.
Bog me upozorio da ne iskazujem prigovarajuće sumnje i strahove – ni svojoj ženi, ni prijateljima, ni dragima, ni kolegama. Bog kaže da te sumnje odnesemo na križ i kažemo: "Isuse, iscijeli moju nevjeru. Izvadi je."
Izrael je proveo četrdeset godina u previranju – optužujući, mrmljajući, pun gorčine i zavisti. Kakav jadan život su vodili dok su tvrdili da su djeca Božja, tvrdili da su sveti. Ali to je bilo njihovo svjedočanstvo, ne Božje.
Morate doći do mjesta gdje mu vjerujete. Ako to naučite sada, kad sljedeći put dođe vrijeme krize, pjevat ćete i klicati slavopoje svoje Izbavitelju! O, pobjeda će biti tamo, ali što je još važnije, zadat ćete smrtni udarac svakoj sumnji, strahu i nevjeri.
Gdje započeti? Pogledajte ravno u ogledalo Riječi Božje. Razmotrite svoje riječi i djela u proteklih trideset dana: Jeste li mrmljali? Prigovarali? Možda ćete odgovoriti: "Da, ali nisam mrmljao Bogu!" O, jeste! Nije važno gdje ili kome ste mrmljali, sve to bilo je upućeno Bogu.
Kamo god se okrenem u Bibliji, vidim: "Vjeruj mi i ja ću te provesti. Samo predaj svoje putove meni." Što to zahtijeva? Jednostavno ovo: Stoj mirno i gledaj spasenje Gospodnje! Pitate: "Ali što ako se ništa ne dogodi?" Ovaj odgovor otkriva sumnju i strah.
Ljubljeni, okrenite se danas Bogu i recite: "Gospodine, učinio sam sve što znam u svojoj situaciji. Znam da zapravo ništa ne mogu učiniti da bih sredio problem. Uzdat ću se u tebe i čekati na tvoju pobjedu."
Neka vas Bog učini svjedočanstvom ovom svijetu, svjedokom njegove vjernosti. Ljubite ga svim svojim srcem upravo sada. Predajte mu sve svoje probleme, svu svoju vjeru i sve svoje pouzdanje!
Svijet je pun kršćana koji se ne žele pridržavati Riječi Božje. Oni misle da je nevina stvar sjediti za stolom u domu Božjem te mrmljati i prigovarati, kao da Bog ne čuje. Bog čuje naše mrmljanje! Ono je optuživanje da se on ne brine, insinuacija da nas je ostavio.
Bog me upozorio da ne iskazujem prigovarajuće sumnje i strahove – ni svojoj ženi, ni prijateljima, ni dragima, ni kolegama. Bog kaže da te sumnje odnesemo na križ i kažemo: "Isuse, iscijeli moju nevjeru. Izvadi je."
Izrael je proveo četrdeset godina u previranju – optužujući, mrmljajući, pun gorčine i zavisti. Kakav jadan život su vodili dok su tvrdili da su djeca Božja, tvrdili da su sveti. Ali to je bilo njihovo svjedočanstvo, ne Božje.
Morate doći do mjesta gdje mu vjerujete. Ako to naučite sada, kad sljedeći put dođe vrijeme krize, pjevat ćete i klicati slavopoje svoje Izbavitelju! O, pobjeda će biti tamo, ali što je još važnije, zadat ćete smrtni udarac svakoj sumnji, strahu i nevjeri.
Gdje započeti? Pogledajte ravno u ogledalo Riječi Božje. Razmotrite svoje riječi i djela u proteklih trideset dana: Jeste li mrmljali? Prigovarali? Možda ćete odgovoriti: "Da, ali nisam mrmljao Bogu!" O, jeste! Nije važno gdje ili kome ste mrmljali, sve to bilo je upućeno Bogu.
Kamo god se okrenem u Bibliji, vidim: "Vjeruj mi i ja ću te provesti. Samo predaj svoje putove meni." Što to zahtijeva? Jednostavno ovo: Stoj mirno i gledaj spasenje Gospodnje! Pitate: "Ali što ako se ništa ne dogodi?" Ovaj odgovor otkriva sumnju i strah.
Ljubljeni, okrenite se danas Bogu i recite: "Gospodine, učinio sam sve što znam u svojoj situaciji. Znam da zapravo ništa ne mogu učiniti da bih sredio problem. Uzdat ću se u tebe i čekati na tvoju pobjedu."
Neka vas Bog učini svjedočanstvom ovom svijetu, svjedokom njegove vjernosti. Ljubite ga svim svojim srcem upravo sada. Predajte mu sve svoje probleme, svu svoju vjeru i sve svoje pouzdanje!
srijeda, svibnja 08, 2013
PJESMA USRED TEŠKIH VREMENA
"I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: 'Pjevajte nam pjesmu sionsku!' Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj" (Ps 137,3-4).
Narod Božji bio je na najtežem mjestu svoga životnog vijeka. Dok su bili odvođeni, njihovi porobljivači su zahtijevali od njih pjesmu. Međutim, u njima nije više bilo života, ništa osim potištenosti, očaja i beznađa.
Mnoštvo kršćana danas je u istom položaju. Možete biti uhvaćeni u zamku svoje vlastite situacije ili je došao đavao na vas s nekim starim iskušenjem. Na rubu ste da se predate, misleći: "Neću uspjeti. Usprkos svega mog plakanja i molitve, staro ropstvo ovaj će me put zauvijek zaskočiti."
Kad je Izrael pao u babilonsko ropstvo, njihovi su im porobljivači vikali: "Pjevajte nam! Svirajte nam! Čuli smo sve o vama i što je vaš Bog činio za vas. Izvadite sad svoje tamburine i iznesite harfe. Zasvirajte nam pjesmu. Pokažite nam svoju radost u svome Bogu!"
Ne vjerujem da je ovaj zahtjev bio upućen samo u izrugivanju. Vjerujem da je bio i žalosna molba. Babilonski bogovi ostavljali su ih praznima i suhima. Nisu imali nade. Ali čuli su da Izrael pjeva svome Bogu, Bogu koji ih je proveo kroz nemoguće situacije. Govorili su: "Ovi ljudi imaju Boga koji za njim može rastvoriti more. Njegova vatra pada s neba i on se diže protiv njihovim neprijatelja. U njihovu Bogu mora postojati nešto!"
Kao i sav svijet, htjeli su vidjeti ljude koji podnose iste probleme kao i oni i suočavaju se s istim bitkama kao i oni, međutim, mogu pjevati, klicati i održavati svoju vjeru i usred najmračnijih sati! Babilonci su zahtijevali pjesmu, jer je u srcu svakog čovjeka bilo nešto što je vapilo: "Gdje na licu zemlji postoji nešto što te može navesti zapjevati kad sve izgubiš?" Bilo im je potrebno svjedočanstvo! Važno je da djeca Božja, bilo gdje i bilo kad, zapjevaju pjesme o Sionu: "Bože, vjerujem ti, bez obzira što se događa!"
Svijet nam viče: "Ti nam možeš pokazati čudo! Nije otvaranje Crvenog mora ono što će nas se dojmiti. Niti je to da slijepac progleda ili hromi prohoda. Nego je to da se, gledajući u najmračniji trenutak svoga života, u situaciju koja je beznadna svakom ljudskom razmišljanju, ipak možeš smiješiti s radošću, pjevajući hvalospjeve Bogu. To je čudo koje želimo vidjeti."
Narod Božji bio je na najtežem mjestu svoga životnog vijeka. Dok su bili odvođeni, njihovi porobljivači su zahtijevali od njih pjesmu. Međutim, u njima nije više bilo života, ništa osim potištenosti, očaja i beznađa.
Mnoštvo kršćana danas je u istom položaju. Možete biti uhvaćeni u zamku svoje vlastite situacije ili je došao đavao na vas s nekim starim iskušenjem. Na rubu ste da se predate, misleći: "Neću uspjeti. Usprkos svega mog plakanja i molitve, staro ropstvo ovaj će me put zauvijek zaskočiti."
Kad je Izrael pao u babilonsko ropstvo, njihovi su im porobljivači vikali: "Pjevajte nam! Svirajte nam! Čuli smo sve o vama i što je vaš Bog činio za vas. Izvadite sad svoje tamburine i iznesite harfe. Zasvirajte nam pjesmu. Pokažite nam svoju radost u svome Bogu!"
Ne vjerujem da je ovaj zahtjev bio upućen samo u izrugivanju. Vjerujem da je bio i žalosna molba. Babilonski bogovi ostavljali su ih praznima i suhima. Nisu imali nade. Ali čuli su da Izrael pjeva svome Bogu, Bogu koji ih je proveo kroz nemoguće situacije. Govorili su: "Ovi ljudi imaju Boga koji za njim može rastvoriti more. Njegova vatra pada s neba i on se diže protiv njihovim neprijatelja. U njihovu Bogu mora postojati nešto!"
Kao i sav svijet, htjeli su vidjeti ljude koji podnose iste probleme kao i oni i suočavaju se s istim bitkama kao i oni, međutim, mogu pjevati, klicati i održavati svoju vjeru i usred najmračnijih sati! Babilonci su zahtijevali pjesmu, jer je u srcu svakog čovjeka bilo nešto što je vapilo: "Gdje na licu zemlji postoji nešto što te može navesti zapjevati kad sve izgubiš?" Bilo im je potrebno svjedočanstvo! Važno je da djeca Božja, bilo gdje i bilo kad, zapjevaju pjesme o Sionu: "Bože, vjerujem ti, bez obzira što se događa!"
Svijet nam viče: "Ti nam možeš pokazati čudo! Nije otvaranje Crvenog mora ono što će nas se dojmiti. Niti je to da slijepac progleda ili hromi prohoda. Nego je to da se, gledajući u najmračniji trenutak svoga života, u situaciju koja je beznadna svakom ljudskom razmišljanju, ipak možeš smiješiti s radošću, pjevajući hvalospjeve Bogu. To je čudo koje želimo vidjeti."
utorak, svibnja 07, 2013
POSAO SLUGE
Ponosu se gadi ideja o poslu sluge. Danas svatko želi biti sve samo ne sluga. Popularna dječja igra u Americi zove se "Gospodari svemira". Ali to postaje i teologija mnogih kršćana. Mi citiramo ovaj redak Pisma: "Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu" (Gal 4,7). Ono što Pavao zapravo govori jest da sin koji je ispravno odgajan zna da je zakoniti kraljev sin sa svim pravima, ali toliko voli svoga oca da odabire ulogu sluge. Pavao je isto tako rekao da je on "sluga Isusa Krista" (Rim 1,1), a Jakov je rekao za samoga sebe da je on "sluga Boga i Gospodina Isusa Krista" (Jak 1,1).
Sluga nema svoju vlastitu volju; njegova volja je riječ njegova gospodara. Križ predstavlja smrt svim mojim planovima, mojim vlastitim zamislima, željama, nadama, snovima. A što je još više, on znači apsolutnu smrt mojoj vlastitoj volji. To je prava poniznost. "… ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu" (Fil 2,8). On je rekao svojim učenicima: "Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao" (Iv 4,34). Drugim riječima: "Odbijam uzeti stvari u vlastite ruke. Čekam čuti svaku uputu od mog Oca!"
Ivan je zapisao: "… kakav je on, takvi smo i mi u ovome svijetu" (1 Iv 4,17). Svaki pravi kršćanin mora biti voljan reći: "Doista želim činiti njegovu volju." Ali tu je gdje griješimo. Mi napućivamo naša srca na nešto što mi želimo, nešto što izgleda dobro, što zvuči logično, ali to nije volja Božja. Postit ćemo, moliti i posredovati. Isplakati rijeku suza. Zahtijevati. Citirati Bibliju. Tražiti druge da se slože s nama. Jedna od najvećih zamki za kršćane je dobra ideja koja nije Božji um, dobra strategija koja nije od njega, dobro smišljen plan koji nije njegov. Može li vaša želja preživjeti križ? Možete li je ostaviti i umrijeti joj? Morate biti u stanju reći sa svom iskrenošću: "Gospodine, možda me ne zaustavlja đavao, nego ti. Ako ovo nije tvoja volja, može me uništiti. Predajem to križu. Učini to na svoj način, Gospodine!"
Sluga nema svoju vlastitu volju; njegova volja je riječ njegova gospodara. Križ predstavlja smrt svim mojim planovima, mojim vlastitim zamislima, željama, nadama, snovima. A što je još više, on znači apsolutnu smrt mojoj vlastitoj volji. To je prava poniznost. "… ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu" (Fil 2,8). On je rekao svojim učenicima: "Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao" (Iv 4,34). Drugim riječima: "Odbijam uzeti stvari u vlastite ruke. Čekam čuti svaku uputu od mog Oca!"
Ivan je zapisao: "… kakav je on, takvi smo i mi u ovome svijetu" (1 Iv 4,17). Svaki pravi kršćanin mora biti voljan reći: "Doista želim činiti njegovu volju." Ali tu je gdje griješimo. Mi napućivamo naša srca na nešto što mi želimo, nešto što izgleda dobro, što zvuči logično, ali to nije volja Božja. Postit ćemo, moliti i posredovati. Isplakati rijeku suza. Zahtijevati. Citirati Bibliju. Tražiti druge da se slože s nama. Jedna od najvećih zamki za kršćane je dobra ideja koja nije Božji um, dobra strategija koja nije od njega, dobro smišljen plan koji nije njegov. Može li vaša želja preživjeti križ? Možete li je ostaviti i umrijeti joj? Morate biti u stanju reći sa svom iskrenošću: "Gospodine, možda me ne zaustavlja đavao, nego ti. Ako ovo nije tvoja volja, može me uništiti. Predajem to križu. Učini to na svoj način, Gospodine!"
ponedjeljak, svibnja 06, 2013
UPORNA VJERA by Gary Wilkerson
"Jesam li zanemario učiniti nešto što me tražio? Ne želim da išta u mom životu spriječi ono što Bog želi učiniti."
Bog uvijek dovodi svoj narod do te točke. Zašto? Jer prije nego može ostvariti svoje najbolje, mora u nama nešto duboko učiniti. Želi nam dati svoju pobjedu, ali isto tako želi i našu potpunu odanost.
Prvih šest poglavlja Jošue opisuju veličanstveno djelo koje je Bog učinio među svojim narodom u razdoblju od nekoliko godina. Izrael je upravo bio oslobođen nakon četiristo godina ropstva. I izašao je iz četrdesetgodišnjeg lutanja po pustinji. Na kraju svega toga, Bog ih je blagoslovio. Sad su bili na granici Kanaana, zemlje u kojoj teče mlijeko i med, koju im je godinama ranije Bog obećao. I tako su je prešli i – što se dogodilo? Odmah se Jošua okrenuo mlađoj generaciji muškaraca i odvojio ih Bogu. Pismo koristi riječ "obrezanje" da bi se opisala njihova priprema, ali dublje značenje je: "Učinjeni su spremnima."
Zašto je Jošua to učinio? Sad kad su prešli rijeku, suočili su se s debelim, neprobojnim jerihonskim zidinama. Iscrpljenim Izraelcima bilo bi nemoguće zauzeti ovog neprijatelja. Međutim, Bog im je rekao: "Ja sam vas prošlih godina blagoslovio. Iskusili ste moja neopisiva bogatstva. Ali vaš posao još nije gotov."
Kako su se Izraelci pripremili za tu bitku? Nisu naoštrili svoje mačeve i ulaštili svoju bojnu opremu. Umjesto toga, priprema je bila u njihovim srcima. Bog je zapovjedio da okruže grad pjevajući pjesme, moleći i čekajući na njega. Konačno, naredio im je da podignu trube i otežući zatrube. U jednom jedinom trenutku, one silne zidine s lomljavom su se srušile.
Jošua i njegovi ljudi izvršili su zatim silna junačka djela, porazivši svoje neprijatelje, naslijedivši velika zemljišta i vidjevši pobjede kao nikada ranije. Zapravo, Jošua je učinio nešto što nije učinio ni Mojsije – porazio je trideset jednog kralja. To je bilo deseterostruko povećanje broja kraljeva koje je porazio Mojsije. Vjerujem da je to slika što Gospodin želi učiniti u našim životima. On želi donijeti deseterostruko povećanje, izliti svoga Duha na neopisive načine i želi da vjerujemo da sve to on želi učiniti za nas. Ukratko, on želi da posjedujemo upornu, nepokolebljivu vjeru.
Bog uvijek dovodi svoj narod do te točke. Zašto? Jer prije nego može ostvariti svoje najbolje, mora u nama nešto duboko učiniti. Želi nam dati svoju pobjedu, ali isto tako želi i našu potpunu odanost.
Prvih šest poglavlja Jošue opisuju veličanstveno djelo koje je Bog učinio među svojim narodom u razdoblju od nekoliko godina. Izrael je upravo bio oslobođen nakon četiristo godina ropstva. I izašao je iz četrdesetgodišnjeg lutanja po pustinji. Na kraju svega toga, Bog ih je blagoslovio. Sad su bili na granici Kanaana, zemlje u kojoj teče mlijeko i med, koju im je godinama ranije Bog obećao. I tako su je prešli i – što se dogodilo? Odmah se Jošua okrenuo mlađoj generaciji muškaraca i odvojio ih Bogu. Pismo koristi riječ "obrezanje" da bi se opisala njihova priprema, ali dublje značenje je: "Učinjeni su spremnima."
Zašto je Jošua to učinio? Sad kad su prešli rijeku, suočili su se s debelim, neprobojnim jerihonskim zidinama. Iscrpljenim Izraelcima bilo bi nemoguće zauzeti ovog neprijatelja. Međutim, Bog im je rekao: "Ja sam vas prošlih godina blagoslovio. Iskusili ste moja neopisiva bogatstva. Ali vaš posao još nije gotov."
Kako su se Izraelci pripremili za tu bitku? Nisu naoštrili svoje mačeve i ulaštili svoju bojnu opremu. Umjesto toga, priprema je bila u njihovim srcima. Bog je zapovjedio da okruže grad pjevajući pjesme, moleći i čekajući na njega. Konačno, naredio im je da podignu trube i otežući zatrube. U jednom jedinom trenutku, one silne zidine s lomljavom su se srušile.
Jošua i njegovi ljudi izvršili su zatim silna junačka djela, porazivši svoje neprijatelje, naslijedivši velika zemljišta i vidjevši pobjede kao nikada ranije. Zapravo, Jošua je učinio nešto što nije učinio ni Mojsije – porazio je trideset jednog kralja. To je bilo deseterostruko povećanje broja kraljeva koje je porazio Mojsije. Vjerujem da je to slika što Gospodin želi učiniti u našim životima. On želi donijeti deseterostruko povećanje, izliti svoga Duha na neopisive načine i želi da vjerujemo da sve to on želi učiniti za nas. Ukratko, on želi da posjedujemo upornu, nepokolebljivu vjeru.
petak, svibnja 03, 2013
ON NIJE PRIJETIO
Evo jedne zapanjujuće istine povezane s Kristovim trpljenjem: "On … vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio" (1 Pt 2,23).
Kakva velika izjava: "Mučen nije prijetio." Nijednom se nije dizao protiv onih koji su ga napadali. Nikoga nije kaznio niti se ikome osvećivao.
Kako drukčije od nas! Mi, kad trpljenje postane nepodnošljivo, prijetimo, branimo se, neprestano štitimo svoja prava i ugled. A što je najgore, prijetimo Bogu. To je vrlo istančana stvar i većina od nas nije ni svjesna što čini. Kad nam molitve nisu odgovorene – kad nevolja i nesreća pogađaju naše živote – kad se čini kao da nas je Gospodin pustio da padnemo te završimo osamljeni i u boli – odmičemo se od Boga. Manje molimo i čitamo Bibliju. Još uvijek ga ljubimo, ali naša revnost popušta. Počinjemo skretati i vjera nam postaje nejasna, neaktivna. Sve te reakcije prijetnja su našem Gospodinu.
Svaki put kad se povlačimo i ne tražimo Gospodina svim svojim srcem, prijetimo mu. To je suptilan način na koji kažemo: "Gospodine, učinio sam sve svoje najbolje, a ti si me iznevjerio."
Gospodin ima beskrajno strpljenje s onima od nas koji su povrijeđeni. On s ljubavlju čeka dok se ne vratimo pod njegovu nježnu skrb. Ali to može postati stil života, prijetnja Božjoj vjernosti, ako odbijamo probuditi se i obnoviti svoju vjeru i nadu u njega. Neki postaju razočarani i ravnodušni te se predaju svojim požudama i strastima. Prepuštaju se svojim željama jer se borba činila beznadna. To je njihov način na koji kažu: "Kakva korist? Prizivao sam Boga da mi pomogne i da me izbavi, ali pomoć nikada nije došla. Još uvijek je ta stvar u meni, nakon svim mojih suza i molitava."
I konačno dolazi do ovoga: "Imam pravo to činiti – jer sam tako jako povrijeđen." To je prijetnja Bogu; način da mu jednakom mjerom vratimo što nije odgovorio na molitvu u zadanom roku.
Ljubljeni, postoji nada! Gospodin nad Vojskama je s nama! On sâm naš je čuvar. On neće pustiti da njegova djeca odu ili padnu. On nas drži na dlanu svoje ruke.
Činimo kao što je i Krist činio. On "je to prepuštao pravednom Sucu" (1 Pt 2,23). "Prepustiti" znači staviti svoj život potpuno u njegove ruke. Prestanite se boriti, prestanite pokušavati išta činiti u svojoj vlastitoj snazi, te prepustite svoje tijelo i dušu Gospodinu nad Vojskama!
Kakva velika izjava: "Mučen nije prijetio." Nijednom se nije dizao protiv onih koji su ga napadali. Nikoga nije kaznio niti se ikome osvećivao.
Kako drukčije od nas! Mi, kad trpljenje postane nepodnošljivo, prijetimo, branimo se, neprestano štitimo svoja prava i ugled. A što je najgore, prijetimo Bogu. To je vrlo istančana stvar i većina od nas nije ni svjesna što čini. Kad nam molitve nisu odgovorene – kad nevolja i nesreća pogađaju naše živote – kad se čini kao da nas je Gospodin pustio da padnemo te završimo osamljeni i u boli – odmičemo se od Boga. Manje molimo i čitamo Bibliju. Još uvijek ga ljubimo, ali naša revnost popušta. Počinjemo skretati i vjera nam postaje nejasna, neaktivna. Sve te reakcije prijetnja su našem Gospodinu.
Svaki put kad se povlačimo i ne tražimo Gospodina svim svojim srcem, prijetimo mu. To je suptilan način na koji kažemo: "Gospodine, učinio sam sve svoje najbolje, a ti si me iznevjerio."
Gospodin ima beskrajno strpljenje s onima od nas koji su povrijeđeni. On s ljubavlju čeka dok se ne vratimo pod njegovu nježnu skrb. Ali to može postati stil života, prijetnja Božjoj vjernosti, ako odbijamo probuditi se i obnoviti svoju vjeru i nadu u njega. Neki postaju razočarani i ravnodušni te se predaju svojim požudama i strastima. Prepuštaju se svojim željama jer se borba činila beznadna. To je njihov način na koji kažu: "Kakva korist? Prizivao sam Boga da mi pomogne i da me izbavi, ali pomoć nikada nije došla. Još uvijek je ta stvar u meni, nakon svim mojih suza i molitava."
I konačno dolazi do ovoga: "Imam pravo to činiti – jer sam tako jako povrijeđen." To je prijetnja Bogu; način da mu jednakom mjerom vratimo što nije odgovorio na molitvu u zadanom roku.
Ljubljeni, postoji nada! Gospodin nad Vojskama je s nama! On sâm naš je čuvar. On neće pustiti da njegova djeca odu ili padnu. On nas drži na dlanu svoje ruke.
Činimo kao što je i Krist činio. On "je to prepuštao pravednom Sucu" (1 Pt 2,23). "Prepustiti" znači staviti svoj život potpuno u njegove ruke. Prestanite se boriti, prestanite pokušavati išta činiti u svojoj vlastitoj snazi, te prepustite svoje tijelo i dušu Gospodinu nad Vojskama!
četvrtak, svibnja 02, 2013
BOG JOŠ UVIJEK ODABIRE SLABE
"Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake" (1 Kor 1,27).
Bog još uvijek odabire slabe da obznani svoju snagu. Jeste li se ikada žalili zbog slabosti? Jeste li se osjećali beznačajni, krhki i beskorisni Bogu? Jeste li gledali druge koji su se činili tako jaki i tako savršeni te pomislili o sebi da ste u usporedbi s njima previše grešni i previše mlitavi da bi vas Bog upotrijebio? Bog ne traži duhovne divove, naprotiv, obične svete s djetinjom vjerom koji su izgubili svako pouzdanje u tijelo.
Bog će posramiti jake i mudre, pomazujući kao svoje instrumente one koji se smatraju slabima i ludima. Gospodin mimoilazi one koji se oslanjaju na ruku tijela, koji se uzdaju u svoje talente, svoje znanje, svoje zaleđe, svoju obiteljsku reputaciju. Umjesto toga, on će podići one koji su slomljena srca, slabi i umorni. On će izliti na njih duh slavljenja i krstit će ih ljubavlju. On će im pokazati svoju veličinu, vjernost, saveze, te će postati jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći.
Je li u vama duh koji vas potiče da idete do novih i viših mjesta u Gospodinu? Zapalila li se u vama vatra za Boga? Osjećate li da vas nešto vuče da obnovite vjeru i pouzdanje u Boga? Budite zahvalni! To je poziv Isusa Krista, Gospodina!
Njegova obećanja za nas su velika i dragocjena: "O, kako je velika, Jahve, tvoje dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje, koju iskazuješ onima što se tebi utječu na očigled sinovima čovječjim. Zaklanjaš ih štitom lica svoga od zavjera ljudskih; u šatoru svom ih skrivaš od jezika svadljivih" (Ps 20-21).
"… stoji pisano: 'Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.' A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje" (1 Kor 2,9-10).
Bog još uvijek odabire slabe da obznani svoju snagu. Jeste li se ikada žalili zbog slabosti? Jeste li se osjećali beznačajni, krhki i beskorisni Bogu? Jeste li gledali druge koji su se činili tako jaki i tako savršeni te pomislili o sebi da ste u usporedbi s njima previše grešni i previše mlitavi da bi vas Bog upotrijebio? Bog ne traži duhovne divove, naprotiv, obične svete s djetinjom vjerom koji su izgubili svako pouzdanje u tijelo.
Bog će posramiti jake i mudre, pomazujući kao svoje instrumente one koji se smatraju slabima i ludima. Gospodin mimoilazi one koji se oslanjaju na ruku tijela, koji se uzdaju u svoje talente, svoje znanje, svoje zaleđe, svoju obiteljsku reputaciju. Umjesto toga, on će podići one koji su slomljena srca, slabi i umorni. On će izliti na njih duh slavljenja i krstit će ih ljubavlju. On će im pokazati svoju veličinu, vjernost, saveze, te će postati jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći.
Je li u vama duh koji vas potiče da idete do novih i viših mjesta u Gospodinu? Zapalila li se u vama vatra za Boga? Osjećate li da vas nešto vuče da obnovite vjeru i pouzdanje u Boga? Budite zahvalni! To je poziv Isusa Krista, Gospodina!
Njegova obećanja za nas su velika i dragocjena: "O, kako je velika, Jahve, tvoje dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje, koju iskazuješ onima što se tebi utječu na očigled sinovima čovječjim. Zaklanjaš ih štitom lica svoga od zavjera ljudskih; u šatoru svom ih skrivaš od jezika svadljivih" (Ps 20-21).
"… stoji pisano: 'Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.' A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje" (1 Kor 2,9-10).
srijeda, svibnja 01, 2013
TKO JE ZA JAHVU?
"Stade (Mojsije) na taborskim vratima i povika: 'Tko je za Jahvu, k meni!' Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega" (Izl 32,26).
Kako će Bog skršiti pokvarenost u Izraelu? Koga će odabrati da budu njegovi instrumenti u vrijeme zla? Hoće li sići anđeli da provedu pravedan sud? Aron i njegovi sinovi već su se pokvarili, koga će, dakle, Bog podići da zablistaju kao njegovi vojnici svetosti?
Od svih ljudi, odabrao je sinove Levijeve – sinove ubojice koji je, zajedno sa svojim bratom Šimunom, učinio da Jakovljeva obitelj omrzne pred poganima. Šimun i Levi uzeli su mačeve i pogubili Šekema jer im je silovao sestru Dinu. Ubili su i njegova oca Hamora te uzeli njegove ovce, stoku i magarce, njihovo bogatstvo, žene i djecu.
O, jedinstvena milosti Božja – odabrati najnedostojnije, najslabije od svih njih – da budu njegovi instrumenti! "Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega … Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog" (Izl 32,26.28).
Možda je duboko u njima bilo nešto što je govorilo: "Mi nećemo iznevjeriti Boga kao naš otac! Mi nećemo donijeti sramotu imenu našega Boga; dići ćemo se i zauzeti stav za Gospodina!"
Mojsije im je obećao: "Bog će vas nagraditi ako se posvetite i zauzmete stav među svojom obitelji, prijateljima i braćom" (vidi Izl 32,29). I Bog ih je doista nagradio polusvećeničkim redom zvanim leviti, koji su bili predani službi doma Božjega.
Biti na Gospodnjoj strani znači uzeti njegov mač i koristiti ga da bi se suzbile sile nevjere i oborile sve sumnje i strahovi. To znači viti vjeran Bogu i njegovoj Riječi bez obzira što gomila čini, bez obzira kako su naši prijatelji postali bezvjerni, bez obzira kako su naši najbliži svjetovni. Mi moramo napraviti korak i izjaviti: "Ja sam za Jahvu! Dižem se protiv svih napada na veličanstvo i vjernost našega Boga!"
Kako će Bog skršiti pokvarenost u Izraelu? Koga će odabrati da budu njegovi instrumenti u vrijeme zla? Hoće li sići anđeli da provedu pravedan sud? Aron i njegovi sinovi već su se pokvarili, koga će, dakle, Bog podići da zablistaju kao njegovi vojnici svetosti?
Od svih ljudi, odabrao je sinove Levijeve – sinove ubojice koji je, zajedno sa svojim bratom Šimunom, učinio da Jakovljeva obitelj omrzne pred poganima. Šimun i Levi uzeli su mačeve i pogubili Šekema jer im je silovao sestru Dinu. Ubili su i njegova oca Hamora te uzeli njegove ovce, stoku i magarce, njihovo bogatstvo, žene i djecu.
O, jedinstvena milosti Božja – odabrati najnedostojnije, najslabije od svih njih – da budu njegovi instrumenti! "Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega … Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog" (Izl 32,26.28).
Možda je duboko u njima bilo nešto što je govorilo: "Mi nećemo iznevjeriti Boga kao naš otac! Mi nećemo donijeti sramotu imenu našega Boga; dići ćemo se i zauzeti stav za Gospodina!"
Mojsije im je obećao: "Bog će vas nagraditi ako se posvetite i zauzmete stav među svojom obitelji, prijateljima i braćom" (vidi Izl 32,29). I Bog ih je doista nagradio polusvećeničkim redom zvanim leviti, koji su bili predani službi doma Božjega.
Biti na Gospodnjoj strani znači uzeti njegov mač i koristiti ga da bi se suzbile sile nevjere i oborile sve sumnje i strahovi. To znači viti vjeran Bogu i njegovoj Riječi bez obzira što gomila čini, bez obzira kako su naši prijatelji postali bezvjerni, bez obzira kako su naši najbliži svjetovni. Mi moramo napraviti korak i izjaviti: "Ja sam za Jahvu! Dižem se protiv svih napada na veličanstvo i vjernost našega Boga!"
utorak, travnja 30, 2013
RAZUZDANI KRŠĆANI
"Mojsije je vidio kako je narod postao razuzdan – ta Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima" (Izl 32,25). Ovdje korištena hebrejska riječ za razuzdan je para, a znači "izložiti, odbaciti sva ograničenja, ogoliti". To isto tako znači "nov početak". Izraelci su govorili: "Stvari se ne događaju kao što bi trebale. Umorni smo od ove borbe, umorni od čekanja na Boga. Sad ćemo sami uživati. Van sa starim! Želimo novu slobodu, nov početak – i to sada!"
Golost u Bibliji isto tako znači biti bez štita za bitku. Svaki muškarac koji nije imao štit, smatrao se golim. Ovi Izraelci doslovce su bili goli – skinuli su se i plesali pred zlatnih teletom, ali su isto tako odložili i svoju bojnu opremu.
Možete li zamislite njihove neprijatelje Amalečane koji su gledali ovaj divlji prizor s obližnjih planina? Amalečani su jednom drhtali na sam prizor Izraela. Bog je u njihova srca stavio strah prema svom narodu, ali sad su vidjeli kako Izrael odlaže svoju bojnu opremu i skida svoju odjeću. Amalečani su ih izrugivali i ismijavali: "Pogledajte! I oni su kao mi! Njihov Bog nema snagu. Ne vjeruju mu. Vidite li? Odbacuju sve svoje stroge putove. Čeznu za požudom i igrom upravo kao i svi mi. Kakva svetost! Kakvo licemjerje!"
U tom jednom činu razuzdanosti, Izrael je ponizio svoga Bog u očima bezbožnih. Učinili su da Gospodin izgleda kao da je bez srca, okrutan, nebrižan, bespomoćan. Uprljali su njegovu čast, veličanstvo, svemoćnost. Više nisu bili primjer svijetu.
To je točno ono što mi činimo kad sa sebe skidamo svoj plašt vjere i odbacujemo svako pouzdanje u Boga. Bez djetinjeg pouzdanja u Boga, kršćanin stoji gol pred svijetom, izložen svim sumnjama, strahovima i nevjeri!
Golost u Bibliji isto tako znači biti bez štita za bitku. Svaki muškarac koji nije imao štit, smatrao se golim. Ovi Izraelci doslovce su bili goli – skinuli su se i plesali pred zlatnih teletom, ali su isto tako odložili i svoju bojnu opremu.
Možete li zamislite njihove neprijatelje Amalečane koji su gledali ovaj divlji prizor s obližnjih planina? Amalečani su jednom drhtali na sam prizor Izraela. Bog je u njihova srca stavio strah prema svom narodu, ali sad su vidjeli kako Izrael odlaže svoju bojnu opremu i skida svoju odjeću. Amalečani su ih izrugivali i ismijavali: "Pogledajte! I oni su kao mi! Njihov Bog nema snagu. Ne vjeruju mu. Vidite li? Odbacuju sve svoje stroge putove. Čeznu za požudom i igrom upravo kao i svi mi. Kakva svetost! Kakvo licemjerje!"
U tom jednom činu razuzdanosti, Izrael je ponizio svoga Bog u očima bezbožnih. Učinili su da Gospodin izgleda kao da je bez srca, okrutan, nebrižan, bespomoćan. Uprljali su njegovu čast, veličanstvo, svemoćnost. Više nisu bili primjer svijetu.
To je točno ono što mi činimo kad sa sebe skidamo svoj plašt vjere i odbacujemo svako pouzdanje u Boga. Bez djetinjeg pouzdanja u Boga, kršćanin stoji gol pred svijetom, izložen svim sumnjama, strahovima i nevjeri!
ponedjeljak, travnja 29, 2013
LUDA VJERA by Gary Wilkerson
Naslućujete li da će Bog u vašem životu osloboditi nešto ogromno? Možda je govorio vašem srcu: "Pripremio sam nešto posebno za tebe. Ubrzo ćeš ući u život sa mnom kakav nisi poznavao." Možda je vaš život već bio vrlo blagoslovljen od Boga. Sad Duh Sveti govori da će se njegovo dugogodišnje obećanje doći do potpunog ostvarenja – i ono će vas zadiviti. Ako to sada opisuje vaš život, mogu vam reći sa svim autoritetom Pisma: Pripremite se istražiti svoje srce.
Ovaj sljedeći dio je ono što ja nazivam "luda vjera". Luda vjera je vjerovati da bez obzira kako su stvari dobre, najbolje tek dolazi. To je vjera koja kaže: "Koliko god maštamo i činimo velike stvari za kraljevstvo Božje, njegova vizija je uvijek veća." Što je Gospodin učinio tijekom ovoga kratkog postojanja crkve u kojoj sam ja pastor, nadmašilo je i moja najveća očekivanja. Nijedan tjedan ne prođe a da netko ne preda svoj život Isusu. Kad god dijelimo hranu siromašnima, mnogi primatelji pitaju: "Zašto to radite?" A mi odgovaramo: "To je Isus!" i oni predaju svoje živote njemu.
Sve se to događa čudom. U tri godine, naša je crkva narasla od tri bračna para na gotovo 1500 ljudi u nedjelju. Novi vjernici brzo sazrijevaju u vjerne učenike, sve više spoznajući Boga.
Bog ne samo da je nadmašio naša očekivanja, nego nam pokazuje i što su njegova očekivanja i to je divno gledati. Još je uvijek četvrt milijuna ljudi samo u našem području koji ne poznaju Krista i prošle godine Gospodin nas je potaknuo da započnemo s dvije nove crkve.
A ovo je najluđi dio uopće: ja vjerujem da veće stvari tek dolaze. Uvjeren sam da će se Bog otkriti na još snažniji način – ne samo u spašavanju, nego i u evangelizaciji i pomoći siromašnima te utjecaju na grad.
Zvuči nevjerojatno, zar ne? Dakako. Ali sad dolazi težak dio. Upravo u toj točki Bog traži od svoga naroda da ispita svoje srce.
Svjesni smo da je naša pravednost kao prljave krpe i da nam je potrebna njegova milost. Ali činjenica je da upravo kad smo na rubu Božjega najvećeg djela u našim životima, on od nas traži da si odgovorimo na ova pitanja: "Postoji li u mom srcu išta što ne ugađa Gospodinu? Jesam li zanemario učiniti nešto što me tražio?" Ja u svom životu ne želim ništa što bi sprečavalo ono što Bog želi činiti!
Ovaj sljedeći dio je ono što ja nazivam "luda vjera". Luda vjera je vjerovati da bez obzira kako su stvari dobre, najbolje tek dolazi. To je vjera koja kaže: "Koliko god maštamo i činimo velike stvari za kraljevstvo Božje, njegova vizija je uvijek veća." Što je Gospodin učinio tijekom ovoga kratkog postojanja crkve u kojoj sam ja pastor, nadmašilo je i moja najveća očekivanja. Nijedan tjedan ne prođe a da netko ne preda svoj život Isusu. Kad god dijelimo hranu siromašnima, mnogi primatelji pitaju: "Zašto to radite?" A mi odgovaramo: "To je Isus!" i oni predaju svoje živote njemu.
Sve se to događa čudom. U tri godine, naša je crkva narasla od tri bračna para na gotovo 1500 ljudi u nedjelju. Novi vjernici brzo sazrijevaju u vjerne učenike, sve više spoznajući Boga.
Bog ne samo da je nadmašio naša očekivanja, nego nam pokazuje i što su njegova očekivanja i to je divno gledati. Još je uvijek četvrt milijuna ljudi samo u našem području koji ne poznaju Krista i prošle godine Gospodin nas je potaknuo da započnemo s dvije nove crkve.
A ovo je najluđi dio uopće: ja vjerujem da veće stvari tek dolaze. Uvjeren sam da će se Bog otkriti na još snažniji način – ne samo u spašavanju, nego i u evangelizaciji i pomoći siromašnima te utjecaju na grad.
Zvuči nevjerojatno, zar ne? Dakako. Ali sad dolazi težak dio. Upravo u toj točki Bog traži od svoga naroda da ispita svoje srce.
Svjesni smo da je naša pravednost kao prljave krpe i da nam je potrebna njegova milost. Ali činjenica je da upravo kad smo na rubu Božjega najvećeg djela u našim životima, on od nas traži da si odgovorimo na ova pitanja: "Postoji li u mom srcu išta što ne ugađa Gospodinu? Jesam li zanemario učiniti nešto što me tražio?" Ja u svom životu ne želim ništa što bi sprečavalo ono što Bog želi činiti!
petak, travnja 26, 2013
STANITE I SLUŠAJTE
Pitam se umori li se Gospodin ikada od svoje djece koja dolaze u njegovu nazočnost i nijednom ne stanu da slušaju! Ništa nije tako prazno i neispunjeno kao jednosmjerna komunikacija. Pokušajte satima nekoga slušati bez da uspijete reći riječ. To vas ostavlja s osjećajem osamljenosti. Čovjek koji je izbacio teret iz svojih grudi odlazi osjećajući se bolje, ali jadan slušatelj ostaje neispunjen.
Koliko puta smo ostaviti svoga Gospodina samoga u tajnoj klijeti, osamljena i neispunjena? Jurimo u njegovu nazočnost sa: "Slava ti, Isuse! Ljubim te, Gospodine! Evo ovdje je moj popis robe za kupovinu i kartica na kojoj stoji koje iscjeljenje trebam. Amen." Koliko puta je on bio spreman i željan otvoriti svoje vlastito srce da govori, kad gle, tamo nije bilo nikoga?
Ako molimo jedan sat, jedan sat govorimo. Ako molimo satima, satima govorimo. Ako molimo cijelu noć, govorimo cijelu noć – milijuni glasova govore i slave. Sav moj propovjednički život proveden je bio u pokušaju da navedem ljude moliti. Vidim da to nije bio problem. Stvaran problem je taj što Spasitelj ostaje u tajnoj klijeti sam, neispunjen, jer nam nije uspio reći nijednu riječ.
Nakon što smo rasteretili svoje srce, ostavili smo klijet molitve. Rekli smo mu naše nade, snove, želje. Ostavili smo to sveto mjesto molitve zadovoljna uma. Da, naš Gospodin je još uvijek bio tamo gorljivo čekajući i čeznući da sudjeluje u razgovoru. Vjerujem da nam je htio reći: "Da, da, hvala za tvoje slavljenje. Prihvaćam to. Tako sam sretan za ovo vrijeme da budeš nasamo sa mnom. Čuo sam tvoju molbu i Otac će ti dati želju tvoga srca. Ali čekaj, molim te! Nemoj sad otići. Imam neke stvari koje želim s tobom podijeliti. Moje srce čezne da se rastereti tebi. Spremio sam tvoje suze. Smirio sam tvoj uznemiren um. Sad dopusti da ja govorim. Dopusti mi da ti kažem što je na mom srcu."
Naš Gospodin Isus želi govoriti. On nam želi reći što lomi njegovo srce u našoj generaciji. On želi govoriti svakom djetetu o divnom planu koji ima za sve koji se uzdaju u njega, otkrivajući slavne istine. On nam želi dati vodstvo za nas same i pomoć u odgoju naše djece; rješenja za naše probleme; nove službe i službe koje će spašavati izgubljene; specifične riječi u vezi s poslom, karijerom, domom, životnim partnerom; istine o nebu, paklu i dolazećim katastrofama. A što je još više, on nam želi govoriti o tome koliko nas ljubi i brine se za svoje vlastite.
"Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom" (Otk 3,19-20).
Koliko puta smo ostaviti svoga Gospodina samoga u tajnoj klijeti, osamljena i neispunjena? Jurimo u njegovu nazočnost sa: "Slava ti, Isuse! Ljubim te, Gospodine! Evo ovdje je moj popis robe za kupovinu i kartica na kojoj stoji koje iscjeljenje trebam. Amen." Koliko puta je on bio spreman i željan otvoriti svoje vlastito srce da govori, kad gle, tamo nije bilo nikoga?
Ako molimo jedan sat, jedan sat govorimo. Ako molimo satima, satima govorimo. Ako molimo cijelu noć, govorimo cijelu noć – milijuni glasova govore i slave. Sav moj propovjednički život proveden je bio u pokušaju da navedem ljude moliti. Vidim da to nije bio problem. Stvaran problem je taj što Spasitelj ostaje u tajnoj klijeti sam, neispunjen, jer nam nije uspio reći nijednu riječ.
Nakon što smo rasteretili svoje srce, ostavili smo klijet molitve. Rekli smo mu naše nade, snove, želje. Ostavili smo to sveto mjesto molitve zadovoljna uma. Da, naš Gospodin je još uvijek bio tamo gorljivo čekajući i čeznući da sudjeluje u razgovoru. Vjerujem da nam je htio reći: "Da, da, hvala za tvoje slavljenje. Prihvaćam to. Tako sam sretan za ovo vrijeme da budeš nasamo sa mnom. Čuo sam tvoju molbu i Otac će ti dati želju tvoga srca. Ali čekaj, molim te! Nemoj sad otići. Imam neke stvari koje želim s tobom podijeliti. Moje srce čezne da se rastereti tebi. Spremio sam tvoje suze. Smirio sam tvoj uznemiren um. Sad dopusti da ja govorim. Dopusti mi da ti kažem što je na mom srcu."
Naš Gospodin Isus želi govoriti. On nam želi reći što lomi njegovo srce u našoj generaciji. On želi govoriti svakom djetetu o divnom planu koji ima za sve koji se uzdaju u njega, otkrivajući slavne istine. On nam želi dati vodstvo za nas same i pomoć u odgoju naše djece; rješenja za naše probleme; nove službe i službe koje će spašavati izgubljene; specifične riječi u vezi s poslom, karijerom, domom, životnim partnerom; istine o nebu, paklu i dolazećim katastrofama. A što je još više, on nam želi govoriti o tome koliko nas ljubi i brine se za svoje vlastite.
"Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom" (Otk 3,19-20).
četvrtak, travnja 25, 2013
ČOVJEK RAZDIJELJENE DUŠE
Čovjek razdijeljene duše – onaj koji vjeruje da je snaga jednako podijeljena između Boga i sotone – nepostojan je na svim svojim putovima. To objašnjava zašto neki "u vrijeme napasti otpadnu" (Lk 8,13). Oni padaju natrag u strah i ne vide više Božju silnu snagu.
Isus nas je učio da trebamo "bdjeti i moliti da ne padnemo u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo" (Mt 26,41). Duh Božji u vama čezne kako bi vas naučio da se pouzdate u njegovu snagu, ali tijelo traži da se predate strahu. Vjerujem da je to bio strah – ne umor – koji je učenike natjerao da spavaju dok je Isus molio u vrtu. Upravo su čuli vijest da će Isus biti izdan i predan u ruke grešnika, da će Petar postati izdajica, da će se svi sablazniti i razbježati. Iznenada su zaboravili sva njegova čuda, silnu snagu da iscijeli bolesne i podigne mrtve, snagu da umnoži kruh i ribe. Bili su užasnuti što će ih Gospodin napustiti. Zaspali su snom ljudi zle sudbine. Kad nas Isus traži da molimo kako ne bismo pali u napast, zapravo govori: "Molite da se sada naučite uzdati u Božju snagu, umjesto da se morate iznova i iznova vraćati u arenu iskušenja dok ne naučiti lekciju!"
Biblija kaže da Bog zna kako "može izbaviti prave štovatelje iz kušnje" (2 Pt 2,9). Kako? Tako da nas postavi pred paljbu dok iz nje ne izađemo pjevajući: "Veći je onaj koji je u (meni) nego onaj koji je u svijetu" (1 Iv 4,4).
Ne morate se predati kušnji, ali povremeno možete! Čak i najsvetiji ljudi Božji povremeno se predaju. Zbog toga se Bog pobrinuo za posebnu pomoć za one koji padnu. "Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednik" (1 Iv 2,1).
Naš Gospodin nije ni blizu tako ožalošćen našim predanjem kušnji kao time što nismo naučili kako se s time pozabaviti. Više je povrijeđen činjenicom kako se nismo pouzdali u njegovu snagu da će nas izbaviti. Bog nije povrijeđen toliko onim što činimo kao onim što ne činimo. Pobjedonosan kršćanin je onaj čiji život priznaje: "Bog ima kraljevstvo, vlast i slavu zauvijek. Amen!"
Isus nas je učio da trebamo "bdjeti i moliti da ne padnemo u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo" (Mt 26,41). Duh Božji u vama čezne kako bi vas naučio da se pouzdate u njegovu snagu, ali tijelo traži da se predate strahu. Vjerujem da je to bio strah – ne umor – koji je učenike natjerao da spavaju dok je Isus molio u vrtu. Upravo su čuli vijest da će Isus biti izdan i predan u ruke grešnika, da će Petar postati izdajica, da će se svi sablazniti i razbježati. Iznenada su zaboravili sva njegova čuda, silnu snagu da iscijeli bolesne i podigne mrtve, snagu da umnoži kruh i ribe. Bili su užasnuti što će ih Gospodin napustiti. Zaspali su snom ljudi zle sudbine. Kad nas Isus traži da molimo kako ne bismo pali u napast, zapravo govori: "Molite da se sada naučite uzdati u Božju snagu, umjesto da se morate iznova i iznova vraćati u arenu iskušenja dok ne naučiti lekciju!"
Biblija kaže da Bog zna kako "može izbaviti prave štovatelje iz kušnje" (2 Pt 2,9). Kako? Tako da nas postavi pred paljbu dok iz nje ne izađemo pjevajući: "Veći je onaj koji je u (meni) nego onaj koji je u svijetu" (1 Iv 4,4).
Ne morate se predati kušnji, ali povremeno možete! Čak i najsvetiji ljudi Božji povremeno se predaju. Zbog toga se Bog pobrinuo za posebnu pomoć za one koji padnu. "Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednik" (1 Iv 2,1).
Naš Gospodin nije ni blizu tako ožalošćen našim predanjem kušnji kao time što nismo naučili kako se s time pozabaviti. Više je povrijeđen činjenicom kako se nismo pouzdali u njegovu snagu da će nas izbaviti. Bog nije povrijeđen toliko onim što činimo kao onim što ne činimo. Pobjedonosan kršćanin je onaj čiji život priznaje: "Bog ima kraljevstvo, vlast i slavu zauvijek. Amen!"
srijeda, travnja 24, 2013
DVIJE APSOLUTNOSTI
Što dulje živim za Krista, teže mi je prihvatiti laki lijek koji liječi sve probleme. No u mojim vlastitim borbama, otkrio sam veliku utjehu i pomoć u dvije divne apsolutnosti.
Prva apsolutnost: BOG ME STVARNO LJUBI. Bog ne radi na osuđivanju svoje djece, bili oni ljudi neuspjeha ili ne. On je dobar Otac i želi nas samo podići iz naših slabosti.
Kratak uvid u tu ljubav primio sam nedavno dok sam šetao šumom oko našega imanja. Ne jednom zaustavio sam se da promatram ptice koje su letjele amo-tamo, slobodne i zdrave. A onda iznenada, na zemlji preda mnom skakutala je osakaćena mala ptičica. Jako se trudila poletjeti, ali samo se mogla praćakati u prašini. Zastao sam da je podignem. Tada mi je na um pao poznati redak Pisma: "Nijedan (vrabac) neće pasti na zemlju bez Oca vašega" (Mt 10,29).
Jednom sam mislio da ovaj redak glasi: "Nijedan vrabac ne pada na zemlju bez da Otac to ne zna." Ali taj redak zapravo izjavljuje: "… ne pada bez Oca."
Bog je s nama, čak i kad padamo. Otac ne pada u naš grijeh, ali silazi u naše palo stanje. On nas ne napušta na našem putu silaska. Jer, vidite, mi smo taj vrabac.
Ponekad prepoznamo njegovu veliku ljubav tek kad udarimo o dno. Zadobit ćete veliku pobjedu ako se uvjerite da vas Bog ljubi čak i u vašem ranjenom, osakaćenom stanju. Naša snaga obnavlja se njegovom vječnom ljubavi. Samo počivajte u toj divnoj ljubavi. Ne paničarite. Izbavljenje će doći.
Druga apsolutnost: MOJA VJERA JE ONO ŠTO MU NAJVIŠE UGAĐA! "Bez vjere nemoguće mu je ugoditi" (Heb 11,6). Bog naše pouzdanje računa kao pravednost. "Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost" (Rim 4,3).
Možda ne razumijem zašto mu je ponekad potrebno tako dugo da posreduje, ali znam da će održati svoju riječ za mene.
Prva apsolutnost: BOG ME STVARNO LJUBI. Bog ne radi na osuđivanju svoje djece, bili oni ljudi neuspjeha ili ne. On je dobar Otac i želi nas samo podići iz naših slabosti.
Kratak uvid u tu ljubav primio sam nedavno dok sam šetao šumom oko našega imanja. Ne jednom zaustavio sam se da promatram ptice koje su letjele amo-tamo, slobodne i zdrave. A onda iznenada, na zemlji preda mnom skakutala je osakaćena mala ptičica. Jako se trudila poletjeti, ali samo se mogla praćakati u prašini. Zastao sam da je podignem. Tada mi je na um pao poznati redak Pisma: "Nijedan (vrabac) neće pasti na zemlju bez Oca vašega" (Mt 10,29).
Jednom sam mislio da ovaj redak glasi: "Nijedan vrabac ne pada na zemlju bez da Otac to ne zna." Ali taj redak zapravo izjavljuje: "… ne pada bez Oca."
Bog je s nama, čak i kad padamo. Otac ne pada u naš grijeh, ali silazi u naše palo stanje. On nas ne napušta na našem putu silaska. Jer, vidite, mi smo taj vrabac.
Ponekad prepoznamo njegovu veliku ljubav tek kad udarimo o dno. Zadobit ćete veliku pobjedu ako se uvjerite da vas Bog ljubi čak i u vašem ranjenom, osakaćenom stanju. Naša snaga obnavlja se njegovom vječnom ljubavi. Samo počivajte u toj divnoj ljubavi. Ne paničarite. Izbavljenje će doći.
Druga apsolutnost: MOJA VJERA JE ONO ŠTO MU NAJVIŠE UGAĐA! "Bez vjere nemoguće mu je ugoditi" (Heb 11,6). Bog naše pouzdanje računa kao pravednost. "Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost" (Rim 4,3).
Možda ne razumijem zašto mu je ponekad potrebno tako dugo da posreduje, ali znam da će održati svoju riječ za mene.
utorak, travnja 23, 2013
PRIMANJE BLAGOSLOVA KRIŽA
Bog uživa u upotrebljavanju ljudi neuspjeha – muškaraca i žena koji misle da gotovo ništa ne mogu učiniti ispravno. Jedna mi je žena nedavno napisala: "Moj brak propada. Čini se kao da sve činim pogrešno u odgoju vlastite djece. Osjećam se kao da nisam dostojna ničega i nikoga. Nisam bila dobra žena, majka ni kršćanka. Vjerojatno sam na ovom svijetu osoba najvećeg neuspjeha."
Ona je upravo ona vrsta ljudi koje Gospodin traži – ljudi koji znaju da ako se išta dobro dogodi kroz njih, to mora biti zbog Boga. Svi vješti i hrabri kršćani, koji se hvale svojim velikim sposobnostima, nikada se ne dojme Boga. Bog je pogledao dolje na čovjeka koji je spletkario, nedostojnog slabića zvanog Jakob, i rekao: "Ne boj se, Jakove, crviću … ja sam pomoć tvoja … Gle, činim te mlatilom oštrim, novim, dvostrukih zubaca … kliktat ćeš u Jahvi" (Iz 41,14-16).
Ljudi često koriste Boga da postignu sreću, slavu, čast i poštovanje. Talent, osobnost i pamet koriste se za napredovanje kraljevstva Božjeg, ali on nije impresioniran. Njegova snaga savršeno se očituje u našoj slabosti, u našoj nesposobnosti da budemo poslušni njegovim zapovijedima u našoj vlastitoj snazi.
Bog nas poziva na život svetosti i odvojenosti. Kaže nam da možemo biti oslobođeni ropstva grijeha. Njegova Riječ nam dolazi s nekim nemogućim izazovima: "Oduprite se đavlu! Hodajte u Duhu! Izađite između njih! Ljubite svoje neprijatelje! Ostavite svoje strahove! Odložite svoje požudne želje! Neka nikakav grijeh ne vlada nad vama!"
Kad iskreno pomislite kako malo možete sami učiniti da biste ispunili te izazove, shvaćate kako ste jako slabi. Vaše srce počinje vapiti: "Gospodine, kako možemo postići takve velike, svete stvari?" Tada naš Gospodin preuzima stvari! On dolazi s utješnom porukom: "Odloži svoje oružje. Prestani pokušavati biti tako samodostatan i jak. Ja sam tvoje oružje i tvoja snaga. Daj da ja učinim što sâm nikada nećeš moći. Ja ću ti dati moju pravednost, moju svetost, moj odmor, moju snagu. Ne možeš spasiti sama sebe ili ugoditi meni ni na koji drugi način nego primanjem blagoslova križa po vjeri. Daj da ja budem odgovoran za tvoj rast u svetosti."
Ona je upravo ona vrsta ljudi koje Gospodin traži – ljudi koji znaju da ako se išta dobro dogodi kroz njih, to mora biti zbog Boga. Svi vješti i hrabri kršćani, koji se hvale svojim velikim sposobnostima, nikada se ne dojme Boga. Bog je pogledao dolje na čovjeka koji je spletkario, nedostojnog slabića zvanog Jakob, i rekao: "Ne boj se, Jakove, crviću … ja sam pomoć tvoja … Gle, činim te mlatilom oštrim, novim, dvostrukih zubaca … kliktat ćeš u Jahvi" (Iz 41,14-16).
Ljudi često koriste Boga da postignu sreću, slavu, čast i poštovanje. Talent, osobnost i pamet koriste se za napredovanje kraljevstva Božjeg, ali on nije impresioniran. Njegova snaga savršeno se očituje u našoj slabosti, u našoj nesposobnosti da budemo poslušni njegovim zapovijedima u našoj vlastitoj snazi.
Bog nas poziva na život svetosti i odvojenosti. Kaže nam da možemo biti oslobođeni ropstva grijeha. Njegova Riječ nam dolazi s nekim nemogućim izazovima: "Oduprite se đavlu! Hodajte u Duhu! Izađite između njih! Ljubite svoje neprijatelje! Ostavite svoje strahove! Odložite svoje požudne želje! Neka nikakav grijeh ne vlada nad vama!"
Kad iskreno pomislite kako malo možete sami učiniti da biste ispunili te izazove, shvaćate kako ste jako slabi. Vaše srce počinje vapiti: "Gospodine, kako možemo postići takve velike, svete stvari?" Tada naš Gospodin preuzima stvari! On dolazi s utješnom porukom: "Odloži svoje oružje. Prestani pokušavati biti tako samodostatan i jak. Ja sam tvoje oružje i tvoja snaga. Daj da ja učinim što sâm nikada nećeš moći. Ja ću ti dati moju pravednost, moju svetost, moj odmor, moju snagu. Ne možeš spasiti sama sebe ili ugoditi meni ni na koji drugi način nego primanjem blagoslova križa po vjeri. Daj da ja budem odgovoran za tvoj rast u svetosti."
ponedjeljak, travnja 22, 2013
U RUCI DAVIDOVOJ NIJE BILO MAČA by Gary Wilkerson
"Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca: udario je Filistejca i ubio ga, a nije imao mača u ruci ... Kad Filistejci vidješe kako pogibe njihov junak, nagnuše u bijeg. Tada ustadoše Izraelci i Judejci, digoše bojnu viku i potjeraše Filistejce do opkopa oko Gata i do gradskih vrata Ekrona; filistejski mrtvaci pokriše put" (1 Sam 17,50-52).
Kad je David pogubio Golijata, stvar se tako dramatično promijenila da su Izraelci natjerali preneražene Filistejce u bijeg. Najvažnije u ovom odlomku je jedan kratak izraz: "(David) nije imao mača u ruci." Bog se pokazao vjernim kroz Davidovo pouzdanje – i to je svakoga izraelskog vojnika ispunilo vjerom. Izrugivanje i sramota su nestali, a povjerenje Izraelaca se vratilo – povjerenje da će se Bog boriti za njih.
Dubok učinak sile Božje na djelu za nas je da se naše pouzdanje obnavlja. Bitka je Kristova, koji nas poziva: "Dođite da vidite moju ruku pobjede. Odrubio sam glavu vašeg optuživača!" Sad smo osnaženi za poći u potjeru te kažemo: "Gospodine, nisi me napustio. Sve si to dopustio – svaku prepreku, čak izrugivanja. Učinio si to u milosrđu da bih ti mogao vjerovati."
Ipak, mnogi od nas se pitaju kad će se Gospodin pokrenuti za nas? Odgovor na to je da se Isus već pokrenuo! Vaša pobjeda je osigurana prije dvije tisuće godina na križu. Njegov trijumf na križu ista je pobjeda koja je natjerala u bijeg svakog diva u vašem životu. Vaš brak možda trpi, ali Krist je porazio sile tame poredane protiv vas i vašeg supružnika. Vaše financije možda nisu zadovoljavajuće, ali Gospodin je pripremio za vas budućnost i nadu. Vaša djeca možda ne vode pobožan život koji ste za njih zamislili, ali Isus je kupio njihovo spasenje. Možda imamo bitke na mnogo bojišnica, ali Krist je osigurao našu pobjedu.
Jeste li sad u stanju vidjeti svoga neprijatelja poraženog? Sjetite se svih optužujućih glasova koje čujete. Svima njima možete odgovoriti: "Đavole, ovo je tvoj kraj. Isusova pobjeda natjerala te u bijeg. Moja pobjeda već je zapečaćena i zadobivena. Kad moj Heroj odluči, pokazat će tu pobjedu i svijet će ga gledati u svoj njegovoj slavi. Svi će znati da bitka nije s mačem i kopljem, nego s Gospodinom."
Kad je David pogubio Golijata, stvar se tako dramatično promijenila da su Izraelci natjerali preneražene Filistejce u bijeg. Najvažnije u ovom odlomku je jedan kratak izraz: "(David) nije imao mača u ruci." Bog se pokazao vjernim kroz Davidovo pouzdanje – i to je svakoga izraelskog vojnika ispunilo vjerom. Izrugivanje i sramota su nestali, a povjerenje Izraelaca se vratilo – povjerenje da će se Bog boriti za njih.
Dubok učinak sile Božje na djelu za nas je da se naše pouzdanje obnavlja. Bitka je Kristova, koji nas poziva: "Dođite da vidite moju ruku pobjede. Odrubio sam glavu vašeg optuživača!" Sad smo osnaženi za poći u potjeru te kažemo: "Gospodine, nisi me napustio. Sve si to dopustio – svaku prepreku, čak izrugivanja. Učinio si to u milosrđu da bih ti mogao vjerovati."
Ipak, mnogi od nas se pitaju kad će se Gospodin pokrenuti za nas? Odgovor na to je da se Isus već pokrenuo! Vaša pobjeda je osigurana prije dvije tisuće godina na križu. Njegov trijumf na križu ista je pobjeda koja je natjerala u bijeg svakog diva u vašem životu. Vaš brak možda trpi, ali Krist je porazio sile tame poredane protiv vas i vašeg supružnika. Vaše financije možda nisu zadovoljavajuće, ali Gospodin je pripremio za vas budućnost i nadu. Vaša djeca možda ne vode pobožan život koji ste za njih zamislili, ali Isus je kupio njihovo spasenje. Možda imamo bitke na mnogo bojišnica, ali Krist je osigurao našu pobjedu.
Jeste li sad u stanju vidjeti svoga neprijatelja poraženog? Sjetite se svih optužujućih glasova koje čujete. Svima njima možete odgovoriti: "Đavole, ovo je tvoj kraj. Isusova pobjeda natjerala te u bijeg. Moja pobjeda već je zapečaćena i zadobivena. Kad moj Heroj odluči, pokazat će tu pobjedu i svijet će ga gledati u svoj njegovoj slavi. Svi će znati da bitka nije s mačem i kopljem, nego s Gospodinom."
petak, travnja 19, 2013
OVO JE POBJEDA
"A ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša" (1 Iv 5,4).
Jeste li podbacili? Postoji li grijeh koji vas lako zavodi? Osjećate li se kao kukavica, nesposoban zadobiti pobjedu nad tajnim grijehom? No je li s tom slabošću u vama nazočna i silna glad za Bogom? Čeznete li i poseže za njim? Ta glad i žeđ su ključ za vašu pobjedu. To vas čini drukčijim od svih drugih koji su krivi da su podbacili Bogu. To vas odvaja. Morate održavati tu glad živom. Nastavite žeđati za pravednošću. Nikada ne opravdavajte svoju slabost, nikada joj se ne predajte i nikada je ne prihvaćajte kao dio svoga života.
Vjera je vaša pobjeda. Abraham je imao slabost; lagao je i gotovo gurnuo svoju ženu u preljub. Ali Abraham "vjerova Bogu, i to mu se uračuna u pravednost." Bog je odbio držati njegov grijeh protiv njega – jer je vjerovao!
Sigurno je, podbacili ste. Možda jučer ili čak danas! No vjerujete li da Isus ima snagu konačno vas osloboditi od sile grijeha? Vjerujete li da Isusov križ znači da su okovi grijeha slomljeni? Prihvaćate li činjenicu da je on obećao izbaviti vas iz sotonine zamke?
Dopustite da vam kažem što ja vjerujem gdje točno leži pobjeda. Neka vaše srce prihvati sva obećanja pobjede u Isusu. Zatim neka vaša vjera kaže vašem srcu: "Možda nisam što bih želio biti, ali Bog radi u meni i ima snagu osloboditi me zahvata grijeha na meni. Možda će to biti malo-pomalo, ali doći će dan kad će vjera pobijediti. Neću uvijek biti rob. Nisam đavolja lutka niti ću biti njegova žrtva. Slabo sam dijete Božje, željno Isusove snage. Izaći ću čist kao zlato kušano u vatri. Bog je za mene! Sve to predajem Onomu koji je u stanju sačuvati me od pada i predstaviti besprijekornim pred prijestoljem Božjim – razdraganim pred njegovom slavom."
Jeste li podbacili? Postoji li grijeh koji vas lako zavodi? Osjećate li se kao kukavica, nesposoban zadobiti pobjedu nad tajnim grijehom? No je li s tom slabošću u vama nazočna i silna glad za Bogom? Čeznete li i poseže za njim? Ta glad i žeđ su ključ za vašu pobjedu. To vas čini drukčijim od svih drugih koji su krivi da su podbacili Bogu. To vas odvaja. Morate održavati tu glad živom. Nastavite žeđati za pravednošću. Nikada ne opravdavajte svoju slabost, nikada joj se ne predajte i nikada je ne prihvaćajte kao dio svoga života.
Vjera je vaša pobjeda. Abraham je imao slabost; lagao je i gotovo gurnuo svoju ženu u preljub. Ali Abraham "vjerova Bogu, i to mu se uračuna u pravednost." Bog je odbio držati njegov grijeh protiv njega – jer je vjerovao!
Sigurno je, podbacili ste. Možda jučer ili čak danas! No vjerujete li da Isus ima snagu konačno vas osloboditi od sile grijeha? Vjerujete li da Isusov križ znači da su okovi grijeha slomljeni? Prihvaćate li činjenicu da je on obećao izbaviti vas iz sotonine zamke?
Dopustite da vam kažem što ja vjerujem gdje točno leži pobjeda. Neka vaše srce prihvati sva obećanja pobjede u Isusu. Zatim neka vaša vjera kaže vašem srcu: "Možda nisam što bih želio biti, ali Bog radi u meni i ima snagu osloboditi me zahvata grijeha na meni. Možda će to biti malo-pomalo, ali doći će dan kad će vjera pobijediti. Neću uvijek biti rob. Nisam đavolja lutka niti ću biti njegova žrtva. Slabo sam dijete Božje, željno Isusove snage. Izaći ću čist kao zlato kušano u vatri. Bog je za mene! Sve to predajem Onomu koji je u stanju sačuvati me od pada i predstaviti besprijekornim pred prijestoljem Božjim – razdraganim pred njegovom slavom."
četvrtak, travnja 18, 2013
NJEGOVO NEPROCJENJIVO BLAGO
Bog je odlučio postići svoje ciljeve ovdje na zemlji kroz ljude sa slabostima.
Izaija, veliki molitveni borac, bio je čovjek upravo kao i svi mi. David, čovjek po Božjem srcu, bio je ubojica i preljubnik koji nije imao moralno pravo ni na jedan Božji blagoslov. Petar se odrekao samoga Gospodina, Boga neba – proklinjući onoga koji ga je najviše ljubio. Abraham, otac narodâ, živio je u laži – koristeći svoju ženu kao zalog da bi spasio vlastitu kožu. Jakov je bio varalica. Adam i Eva pretvorili su savršeno bračno uređenje u noćnu moru. Salomon, najmudriji čovjek na zemlji, učinio je neke od najglupljih stvari koje je povijest zabilježila. Josip je bockao svoju braću gotovo dječačkim veseljem – dok mu ta igra gotovo nije donijela suprotan rezultat. Jona je prezreo milosrđe Božje prema raskajanom narodu, htijući vidjeti čitav grad u plamenu da bi opravdao svoja proročanstva protiv njega. Lot je ponudio dvije svoje kćeri seksom opsjednutim sodomistima.
Popis ide dalje i dalje – ljudi koji su ljubili Boga, ljudi koje je Bog vrlo upotrebljavao, gotovo nisu mogli niže pasti svojom slabošću. Međutim, Bog je uvijek bio nazočan, govoreći: "Ja sam te pozvao i bit ću s tobom. Ostvarit ću svoju volju – bez obzira!"
Jedan od najpoticajnijih redaka Pisma je 2 Korinćanima 4,7: "Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama." Zatim Pavao ide dalje opisujući zemljane posude – umirući ljudi, uznemiravani sa svih strana, tjeskobni, progonjeni, obarani. Pa iako nikada nisu bili ostavljeni ili očajni, ti ljudi koje je Bog upotrebljavao neprekidno su uzdisali pod bremenom svoga tijela, željno čekajući da se obuku u novo.
Bog se smije iz čovječje snage. On se smije iz naših egoističnih nastojanja da budemo dobri. On nikada ne upotrebljava velike i silne, nego slabe stvari ovoga svijeta, da bi posramio mudre.
"Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema, izabra Bog da uništi ono što jest da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,26-29).
Bog stavlja svoje neprocjenjivo blago u zemljane posude, jer se veseli činiti nemoguće s ništa.
Izaija, veliki molitveni borac, bio je čovjek upravo kao i svi mi. David, čovjek po Božjem srcu, bio je ubojica i preljubnik koji nije imao moralno pravo ni na jedan Božji blagoslov. Petar se odrekao samoga Gospodina, Boga neba – proklinjući onoga koji ga je najviše ljubio. Abraham, otac narodâ, živio je u laži – koristeći svoju ženu kao zalog da bi spasio vlastitu kožu. Jakov je bio varalica. Adam i Eva pretvorili su savršeno bračno uređenje u noćnu moru. Salomon, najmudriji čovjek na zemlji, učinio je neke od najglupljih stvari koje je povijest zabilježila. Josip je bockao svoju braću gotovo dječačkim veseljem – dok mu ta igra gotovo nije donijela suprotan rezultat. Jona je prezreo milosrđe Božje prema raskajanom narodu, htijući vidjeti čitav grad u plamenu da bi opravdao svoja proročanstva protiv njega. Lot je ponudio dvije svoje kćeri seksom opsjednutim sodomistima.
Popis ide dalje i dalje – ljudi koji su ljubili Boga, ljudi koje je Bog vrlo upotrebljavao, gotovo nisu mogli niže pasti svojom slabošću. Međutim, Bog je uvijek bio nazočan, govoreći: "Ja sam te pozvao i bit ću s tobom. Ostvarit ću svoju volju – bez obzira!"
Jedan od najpoticajnijih redaka Pisma je 2 Korinćanima 4,7: "Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama." Zatim Pavao ide dalje opisujući zemljane posude – umirući ljudi, uznemiravani sa svih strana, tjeskobni, progonjeni, obarani. Pa iako nikada nisu bili ostavljeni ili očajni, ti ljudi koje je Bog upotrebljavao neprekidno su uzdisali pod bremenom svoga tijela, željno čekajući da se obuku u novo.
Bog se smije iz čovječje snage. On se smije iz naših egoističnih nastojanja da budemo dobri. On nikada ne upotrebljava velike i silne, nego slabe stvari ovoga svijeta, da bi posramio mudre.
"Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema, izabra Bog da uništi ono što jest da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,26-29).
Bog stavlja svoje neprocjenjivo blago u zemljane posude, jer se veseli činiti nemoguće s ništa.
srijeda, travnja 17, 2013
USRED OLUJE
"Lađica se već nalazila na morskoj pučini; bili su je valovi, jer je udarao protivan vjetar. Za četvrte noćne straže Isus dođe k njima, hodeći po moru. Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: 'Sablast!' te od straha počeše vikati. Ali im Isus odmah reče: 'Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se'" (Mt 14,14-27).
Učenici su tako bili preplavljeni valovima, tako iznenada svladani, da je pomisao kako je Isus negdje u blizinu i da ih pazi bila apsurdna. Netko je vjerojatno rekao: "Ovo je djelo sotone. Đavao je došao da nas pobije zbog svih onih čuda kojima smo sudjelovali." Drugi je možda rekao: "Što smo učinili krivo? Tko od nas ima grijeh u svom životu? Bog je ljut na nekoga u ovom čamcu!" A sljedeći je opet možda pitao: "Zašto mi? Radimo što nam je rekao da radimo. Poslušni smo. Zašto iznenada ova oluja?"
Ali u najtamnijem času "Isus dođe k njima". Kako je Isusu moralo biti teško čekati na rubu oluje s takvom ljubavi za njih, osjećajući svaku njihovu bol i toliko ih želeći sačuvati od svake povrede! Čeznuo je za njima kao što otac čezne za svojom djecom u nevolji. Međutim, znao je da ga nikada neće u potpunosti upoznati niti se pouzdavati u njega dok pun bijes oluje ne navali na njih. Htio im se otkriti tek kad dosegnu krajnju granicu svoje vjere. Znao je da se lađica neće potopiti, ali da će ih njihov strah potopiti brže nego valovi koji su udarali o lađicu. Strah od smrti bio je od očaja – ne od vode.
"Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: 'Sablast'" (Mt 14,26).
Nisu prepoznali Isusa u oluji. Vidjeli su sablast – prikazu. Pomisao da je Isus blizu, da je velikim dijelom dio onoga kroz što prolaze, nije ni ušla u njihove umove.
Opasnost na koju svi nailazimo je da ne vidimo Isusa u našim nevoljama. Umjesto toga, vidimo utvare. Na samom vrhuncu straha, kad je noć najcrnja, oluja najbjesnija, vjetrovi najglasniji, a beznađe silno poražavajuće, Isus nam se uvijek primiče da nam se otkrije kao Gospodar valova – Spasitelj u olujama.
"Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka" (Ps 29,10).
Učenici su tako bili preplavljeni valovima, tako iznenada svladani, da je pomisao kako je Isus negdje u blizinu i da ih pazi bila apsurdna. Netko je vjerojatno rekao: "Ovo je djelo sotone. Đavao je došao da nas pobije zbog svih onih čuda kojima smo sudjelovali." Drugi je možda rekao: "Što smo učinili krivo? Tko od nas ima grijeh u svom životu? Bog je ljut na nekoga u ovom čamcu!" A sljedeći je opet možda pitao: "Zašto mi? Radimo što nam je rekao da radimo. Poslušni smo. Zašto iznenada ova oluja?"
Ali u najtamnijem času "Isus dođe k njima". Kako je Isusu moralo biti teško čekati na rubu oluje s takvom ljubavi za njih, osjećajući svaku njihovu bol i toliko ih želeći sačuvati od svake povrede! Čeznuo je za njima kao što otac čezne za svojom djecom u nevolji. Međutim, znao je da ga nikada neće u potpunosti upoznati niti se pouzdavati u njega dok pun bijes oluje ne navali na njih. Htio im se otkriti tek kad dosegnu krajnju granicu svoje vjere. Znao je da se lađica neće potopiti, ali da će ih njihov strah potopiti brže nego valovi koji su udarali o lađicu. Strah od smrti bio je od očaja – ne od vode.
"Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: 'Sablast'" (Mt 14,26).
Nisu prepoznali Isusa u oluji. Vidjeli su sablast – prikazu. Pomisao da je Isus blizu, da je velikim dijelom dio onoga kroz što prolaze, nije ni ušla u njihove umove.
Opasnost na koju svi nailazimo je da ne vidimo Isusa u našim nevoljama. Umjesto toga, vidimo utvare. Na samom vrhuncu straha, kad je noć najcrnja, oluja najbjesnija, vjetrovi najglasniji, a beznađe silno poražavajuće, Isus nam se uvijek primiče da nam se otkrije kao Gospodar valova – Spasitelj u olujama.
"Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka" (Ps 29,10).
utorak, travnja 16, 2013
I DANAS MOŽEMO ČUTI NJEGOV GLAS
Milijuni su se obratili jer je jedan čovjek čuo Njegov glas. Savao "… pade na zemlju i ču glas" (Dj 9,4). A kad je postao Pavao, i dalje je čuo glas Gospodnji. On je poznavao glas svoga pastira.
Petar je dopustio da mu dođe glas njegova Spasitelja. "… uziđe Petar … na krov kuće da moli … I neki mu glas reče …" (Dj 10,9.13). Čitava poganska rasa dobrodošla je u kraljevstvo, zajedno s Kornelijevim domom, jer je jedan čovjek bio poslušan Njegovu glasu. I mi moramo dopustiti da Njegov glas dođe k nama. "O da danas glas mu poslušate" (Ps 95,7)! Što Bog može učiniti s kršćanima koji nauče čuti glas s neba!
Umjesto da čekamo kako bi glas Božji došao k nama, mi trčimo k savjetnicima i psiholozima, čitamo knjige i slušamo snimljene poruke nadajući se nešto čuti od njega. Mi želimo vođu kojeg možemo slijediti, plan za budućnost, jasnu riječ vodstva. Ali malo je onih koji znaju kako doći Gospodinu i čuti njegov glas.
Bog želi potresti zemlju još jednom. Čitav svemir spreman je za potresanja Duha Svetog! "Pazite da ne odbijete onoga koji vam govori! Jer, ako nisu izbjegli kazni oni što su odbili da slušaju onoga koji im je htio govoriti na zemlji, kako ćemo izbjeći mi ako odbijemo da slušamo onoga koji nam govori s nebesa! Njegov je glas onda potresao zemlju, a sad ovo obećava: 'Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo'" (Heb 12,25-26).
On je obećao: "Još jednom moj će se glas čuti. Oni koji čuju prodrmat će zemlju. Nebo i zemlja će se uzdrmati. Time što će se čuti moj glas, što god bude odriješeno na zemlji, bit će odriješeno na nebu."
Posljednjoj crkvi, laodicejskoj, Gospodin viče: "Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom" (Otk 3,20).
To je posljednji Kristov poziv crkvi: "Otvori! Daj da uđem u tvoju tajnu klijet. Razgovaraj sa mnom i dopusti da ja razgovaram s tobom. Razgovarajmo. Na taj ću te način sačuvati od časa kušnje koja dolazi na sav svijet."
Petar je dopustio da mu dođe glas njegova Spasitelja. "… uziđe Petar … na krov kuće da moli … I neki mu glas reče …" (Dj 10,9.13). Čitava poganska rasa dobrodošla je u kraljevstvo, zajedno s Kornelijevim domom, jer je jedan čovjek bio poslušan Njegovu glasu. I mi moramo dopustiti da Njegov glas dođe k nama. "O da danas glas mu poslušate" (Ps 95,7)! Što Bog može učiniti s kršćanima koji nauče čuti glas s neba!
Umjesto da čekamo kako bi glas Božji došao k nama, mi trčimo k savjetnicima i psiholozima, čitamo knjige i slušamo snimljene poruke nadajući se nešto čuti od njega. Mi želimo vođu kojeg možemo slijediti, plan za budućnost, jasnu riječ vodstva. Ali malo je onih koji znaju kako doći Gospodinu i čuti njegov glas.
Bog želi potresti zemlju još jednom. Čitav svemir spreman je za potresanja Duha Svetog! "Pazite da ne odbijete onoga koji vam govori! Jer, ako nisu izbjegli kazni oni što su odbili da slušaju onoga koji im je htio govoriti na zemlji, kako ćemo izbjeći mi ako odbijemo da slušamo onoga koji nam govori s nebesa! Njegov je glas onda potresao zemlju, a sad ovo obećava: 'Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo'" (Heb 12,25-26).
On je obećao: "Još jednom moj će se glas čuti. Oni koji čuju prodrmat će zemlju. Nebo i zemlja će se uzdrmati. Time što će se čuti moj glas, što god bude odriješeno na zemlji, bit će odriješeno na nebu."
Posljednjoj crkvi, laodicejskoj, Gospodin viče: "Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom" (Otk 3,20).
To je posljednji Kristov poziv crkvi: "Otvori! Daj da uđem u tvoju tajnu klijet. Razgovaraj sa mnom i dopusti da ja razgovaram s tobom. Razgovarajmo. Na taj ću te način sačuvati od časa kušnje koja dolazi na sav svijet."
ponedjeljak, travnja 15, 2013
“CHRISTUS VICTOR” by Gary Wilkerson
"Christus Victor" je latinski izraz koji su ranocrkveni oci koristili da bi opisali Isusa i njegovo ispaštanje. Grubo prevedeno, to znači: "Naša pobjeda nije u nama, nego u Kristu." Ako porazimo neprijatelja kad su snage u jednakom omjeru, u iskušenju smo pomisliti: "Zadobio sam ovu bitku." Ali kad je naš neprijatelj visok tri metra; kad ga ukorimo, a se on vraća još jači; kad iscrpimo sva svoja sredstva; kad dižemo ruke i kažemo: "Ja ovo ne mogu", onda Bog kaže: "Sad te imam upravo gdje želim."
Djeca su obično poučavana starozavjetne priče ne kao duhovne istine, nego kao moralne upute. Primjerice, lekcija o Joni obično se predstavlja kao: "Nemoj biti neposlušan Bogu ili ćeš upasti u duboku nevolju."
Većina od nas slušala je u nedjeljnoj školi priču o Davidu i Golijatu, a lekcija je bila: "Budi hrabar i neustrašiv." Problem s tim tumačenjem Davidove priče je da mi našu djecu učimo da čine nešto što nisu u stanju. Nije bilo nijednoga izraelskog vojnika koji bi mogao preživjeti izravnu borbu s Golijatom. Takva borba bila je iznad i najhrabrijeg čovjeka.
Isto tako, kad smo mi u duhovnoj borbi, hrabrost i neustrašivost nisu dovoljne. David je znao da se ne može nositi s Golijatom. Zapravo, on onda još nije ni bio vojnik; bio je premlad. Jedina stvar kojom je David bio oboružan kad se pojavio na bojnom polju bio je kruh i sir za braću. Međutim, razlika je bila u tome da je on znao da ta borba nije njegova, nego Božja. Kad je čuo Golijatovo izrugivanje, posvjedočio je:
"Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu … Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke" (1 Sam 17,46-47).
Duhovna pobjeda nikada nije naša vlastita – ona dolazi od našeg Izbavitelja. U ovoj priči David je slika našeg Izbavitelja Krista. On siječe kroz svu našu tjeskobu i očaj s vlašću koju nijedan demon ne može podnijeti. Onoga dana Golijat nije imao nikakve šanse iz jednog razloga: bitka je bila Gospodnja.
Djeca su obično poučavana starozavjetne priče ne kao duhovne istine, nego kao moralne upute. Primjerice, lekcija o Joni obično se predstavlja kao: "Nemoj biti neposlušan Bogu ili ćeš upasti u duboku nevolju."
Većina od nas slušala je u nedjeljnoj školi priču o Davidu i Golijatu, a lekcija je bila: "Budi hrabar i neustrašiv." Problem s tim tumačenjem Davidove priče je da mi našu djecu učimo da čine nešto što nisu u stanju. Nije bilo nijednoga izraelskog vojnika koji bi mogao preživjeti izravnu borbu s Golijatom. Takva borba bila je iznad i najhrabrijeg čovjeka.
Isto tako, kad smo mi u duhovnoj borbi, hrabrost i neustrašivost nisu dovoljne. David je znao da se ne može nositi s Golijatom. Zapravo, on onda još nije ni bio vojnik; bio je premlad. Jedina stvar kojom je David bio oboružan kad se pojavio na bojnom polju bio je kruh i sir za braću. Međutim, razlika je bila u tome da je on znao da ta borba nije njegova, nego Božja. Kad je čuo Golijatovo izrugivanje, posvjedočio je:
"Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu … Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke" (1 Sam 17,46-47).
Duhovna pobjeda nikada nije naša vlastita – ona dolazi od našeg Izbavitelja. U ovoj priči David je slika našeg Izbavitelja Krista. On siječe kroz svu našu tjeskobu i očaj s vlašću koju nijedan demon ne može podnijeti. Onoga dana Golijat nije imao nikakve šanse iz jednog razloga: bitka je bila Gospodnja.
petak, travnja 12, 2013
RAĐANJE RODA
Postoji jedan dio Pisma koji me duboko osvjedočuje. Isus je rekao: "Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda, a pročišćava svaku koja rađa rod, da rodi više roda … Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore" (Iv 15,1.2.6).
Čitao sam i čitao ove snažne Kristove riječi i nisam mogao izbjeći njihovu osvjedočujuću snagu. Duh Sveti je utisnuo na mene važnost razumijevanja ovih riječi: "Moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda."
Ova stvar rađanja rođa kršćana nije kod Boga opcija. On s velikom ljubomorom i brigom nadgleda svoj trs i sve ucijepljene mladice, pažljivo čekajući da mladice rode rod. On stoji u blizini s nožem za čišćenje u ruci, s ljubavlju promatrajući na najmanji dokaz kvarenja, snijeti ili bolesti, koje bi mogle spriječiti rast. Bog očekuje rod od svake mladice. Bez roda, nije moguće dati čast i slavu Bogu ili biti pravi Kristov učenik. Isus je rekao: "Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda i pokazati se moji učenici" (Iv 15,8).
Rađanje roda je u vezi s ugađanjem Bogu – ispunjenjem našega poslanja u Kristu – te dobivanjem odgovora na naše molitve i prošnje. Isus je rekao: "Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane, i da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime" (r. 16).
Zapravo, rađanje roda prije se tiče onoga što smo postali nego onoga što činimo. Ja rađam rod kad ništa ne sprečava dotok Kristova života u mene. To je ono što je Isus mislio kad je rekao: "Vi ste već čisti zbog riječi koju sam vam rekao" (r. 3). On govori: "Zbog toga što ste vjerovali mojoj riječi – drhteći nad njom i dopuštajući da razotkrije svaki skriven grijeh te donese na svjetlo svaku mračnu stvar i očisti vas – sve su prepreke nestale!"
Čitao sam i čitao ove snažne Kristove riječi i nisam mogao izbjeći njihovu osvjedočujuću snagu. Duh Sveti je utisnuo na mene važnost razumijevanja ovih riječi: "Moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda."
Ova stvar rađanja rođa kršćana nije kod Boga opcija. On s velikom ljubomorom i brigom nadgleda svoj trs i sve ucijepljene mladice, pažljivo čekajući da mladice rode rod. On stoji u blizini s nožem za čišćenje u ruci, s ljubavlju promatrajući na najmanji dokaz kvarenja, snijeti ili bolesti, koje bi mogle spriječiti rast. Bog očekuje rod od svake mladice. Bez roda, nije moguće dati čast i slavu Bogu ili biti pravi Kristov učenik. Isus je rekao: "Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda i pokazati se moji učenici" (Iv 15,8).
Rađanje roda je u vezi s ugađanjem Bogu – ispunjenjem našega poslanja u Kristu – te dobivanjem odgovora na naše molitve i prošnje. Isus je rekao: "Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane, i da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime" (r. 16).
Zapravo, rađanje roda prije se tiče onoga što smo postali nego onoga što činimo. Ja rađam rod kad ništa ne sprečava dotok Kristova života u mene. To je ono što je Isus mislio kad je rekao: "Vi ste već čisti zbog riječi koju sam vam rekao" (r. 3). On govori: "Zbog toga što ste vjerovali mojoj riječi – drhteći nad njom i dopuštajući da razotkrije svaki skriven grijeh te donese na svjetlo svaku mračnu stvar i očisti vas – sve su prepreke nestale!"
četvrtak, travnja 11, 2013
KRISTOVO GOSPODSTVO
Onima koji se podvrgnu Kristovu gospodstvu raste snaga i spoznaja o njemu. Oni doslovce dobivaju novu duševnu i fizičku snagu. Oni ne malakšu duž puta jer Isus ulijeva u njih svoju vlastitu snagu dok idu.
"Zato i mi od onoga dana u koji smo to čuli ne prestajemo moliti za vas i prositi da vas Bog napuni potpunom spoznajom svoje volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem, tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga; da se, ojačani svakovrsnom snagom kako to odgovara moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost" (Kol 1,9-11).
One koji se podvrgnu njegovu gospodstvu Bog će sačuvati besprijekornima do dana Kristova dolaska. Ako se podčinimo Isusu – vršeći njegove zapovijedi i ne oslanjajući se na naše vlastito razumijevanje – nikada nam ništa neće nedostajati. On će ispuniti sve što nam je potrebno da bismo mu ugodili. Sam Gospodin držat će nas i sačuvati besprijekornima do samoga kraja!
"U njemu ste postali bogati u svakom pogledu, u svakoj vrsti govora i znanja – kao što se svjedočanstvo o Kristu učvrstilo među vama – tako da ne oskudijevate nijednom milosti dok čekate objavljivanje Gospodina našega Isusa Krista. On će vas učiniti i postojanima do kraja, tako da budete neporočni na dan našega Gospodina Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas je pozvao u zajednicu sa Sinom svojim, Isusom Kristom, Gospodinom našim" (1 Kor 1,5-9).
Naše živote moramo povjeriti Isusu. Tada postaje njegova odgovornost da nas održi i sačuva: "Gospodin je vjeran i on će vas ojačati i sačuvati od Zloga" (2 Sol 3,3). On kaže: "Ako me sačuvate ustoličenog u svome srcu, ja ću vas sačuvati besprijekornima do mog dolaska. Ja ću vas sačuvati od pada!" "Preporuč(ite) svoje duše dobrim djelima vjernomu Stvoritelju" (1 Pt 4,19).
"Zato i mi od onoga dana u koji smo to čuli ne prestajemo moliti za vas i prositi da vas Bog napuni potpunom spoznajom svoje volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem, tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga; da se, ojačani svakovrsnom snagom kako to odgovara moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost" (Kol 1,9-11).
One koji se podvrgnu njegovu gospodstvu Bog će sačuvati besprijekornima do dana Kristova dolaska. Ako se podčinimo Isusu – vršeći njegove zapovijedi i ne oslanjajući se na naše vlastito razumijevanje – nikada nam ništa neće nedostajati. On će ispuniti sve što nam je potrebno da bismo mu ugodili. Sam Gospodin držat će nas i sačuvati besprijekornima do samoga kraja!
"U njemu ste postali bogati u svakom pogledu, u svakoj vrsti govora i znanja – kao što se svjedočanstvo o Kristu učvrstilo među vama – tako da ne oskudijevate nijednom milosti dok čekate objavljivanje Gospodina našega Isusa Krista. On će vas učiniti i postojanima do kraja, tako da budete neporočni na dan našega Gospodina Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas je pozvao u zajednicu sa Sinom svojim, Isusom Kristom, Gospodinom našim" (1 Kor 1,5-9).
Naše živote moramo povjeriti Isusu. Tada postaje njegova odgovornost da nas održi i sačuva: "Gospodin je vjeran i on će vas ojačati i sačuvati od Zloga" (2 Sol 3,3). On kaže: "Ako me sačuvate ustoličenog u svome srcu, ja ću vas sačuvati besprijekornima do mog dolaska. Ja ću vas sačuvati od pada!" "Preporuč(ite) svoje duše dobrim djelima vjernomu Stvoritelju" (1 Pt 4,19).
srijeda, travnja 10, 2013
ISUS JE KRALJ MOG ŽIVOTA
Možda kažete: "Želim da Isus bude kralj mog života. Želim činiti sve što mi zapovijeda!" Dopustite mi pokazati vam dva divna blagoslova koji dolazi svima koji Isusa ustoliče kao kralja svoga života.
Prvo, Pismo kaže da ako se podvrgnete Isusu, čekajući da primite njegov savjet i vodstvo, bit ćete dionici njegove svetosti: "Naši su nas zemaljski očevi karali, i mi smo ih poštivali. Zar se nećemo kudikamo radije podvrći Ocu naših duša da postignemo život? Oni su nas, naime, karali za kratko vrijeme, kako im se činilo da je dobro, a on za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti" (Heb 12,9-10).
Pavao nam zapovijeda da dođemo Isusu i tražimo ga vlast nad svim našim grijesima i strahovima: "Niti više dajte svojih udova kao oružje nepravednosti u službu grijeha! Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe – sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima – a svoje udove kao oružje pravednosti u službu Bogu! Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću" (Rim 6,13-14).
Bog govori: "Ako želite upoznati obilan život – uistinu, pun život – onda se podvrgnite meni i ja ću vam dati život bez straha, krivnje i osude!"
Drugo, oni koji se podvrgnu Kristovom gospodstvu hodat će u miru – bez straha i tjeskobe. "… da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane … zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira" (Lk 1,74-75.78-79).
Kakvo divno obećanje! Ako predamo naše živote njemu, on će svojim svjetlom zasjati u našu tamu i voditi nas u mir i počinak. Kad netko ustoliči Krista u svom srcu, to možete prepoznati. Takav život proizvodi mir koji nadilazi svako razumijevanje, a taj mir možete vidjeti na njegovu licu i u ponašanju.
Prvo, Pismo kaže da ako se podvrgnete Isusu, čekajući da primite njegov savjet i vodstvo, bit ćete dionici njegove svetosti: "Naši su nas zemaljski očevi karali, i mi smo ih poštivali. Zar se nećemo kudikamo radije podvrći Ocu naših duša da postignemo život? Oni su nas, naime, karali za kratko vrijeme, kako im se činilo da je dobro, a on za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti" (Heb 12,9-10).
Pavao nam zapovijeda da dođemo Isusu i tražimo ga vlast nad svim našim grijesima i strahovima: "Niti više dajte svojih udova kao oružje nepravednosti u službu grijeha! Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe – sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima – a svoje udove kao oružje pravednosti u službu Bogu! Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću" (Rim 6,13-14).
Bog govori: "Ako želite upoznati obilan život – uistinu, pun život – onda se podvrgnite meni i ja ću vam dati život bez straha, krivnje i osude!"
Drugo, oni koji se podvrgnu Kristovom gospodstvu hodat će u miru – bez straha i tjeskobe. "… da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane … zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira" (Lk 1,74-75.78-79).
Kakvo divno obećanje! Ako predamo naše živote njemu, on će svojim svjetlom zasjati u našu tamu i voditi nas u mir i počinak. Kad netko ustoliči Krista u svom srcu, to možete prepoznati. Takav život proizvodi mir koji nadilazi svako razumijevanje, a taj mir možete vidjeti na njegovu licu i u ponašanju.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)