POSLJEDNJI ISPIT VJERE

U životu svakog vjernika – pa tako i crkve – dolazi vrijeme kad nas Bog stavlja na posljednji ispit vjere. To je isti ispit s kojim se Izrael suočio na pustinjskoj strani Jordana. Što je taj ispit?

To je gledati u sve opasnosti pred sobom – divovske stvari s kojima se suočavate, visoke zidove nevolja, vlasti i sile koje vas žele uništiti – te se baciti potpuno na Božja obećanja. Ispit je predati se do kraja života povjerenju i pouzdanju u njegovu Riječ. To je predanje vjerovanju da je Bog veći od svih naših problema i neprijatelja.

Naš nebeski Otac ne traži vjeru koja se odrađeno vrijeme bavi jednim problem. On traži vjeru za čitav život, predanje za čitav životni vijek da ćemo mu vjerovati za nemoguće. Takva vjera donosi mir i počinak našoj duši bez obzira kakva je naša situacija. A taj mir imamo jer smo jednom zauvijek riješili: "Moj Bog je veći. On je u stanju izvesti me iz svake nevolje."

Naš Gospodin dobar je i strpljiv, ali neće dopustiti svom narodu da živi u nevjeri. Možda ste iznova i iznova testirani i sad je došlo vrijeme za vas da donesete odluku. Bog želi vjeru koja će podnijeti posljednji ispit, vjeru koja neće dopustiti da vas išta tako uzdrma da izađete iz pouzdanja i povjerenja u njegovu vjernost.

Ovaj predmet vjere okružen je mnogom teologijom. Jednostavno rečeno, ne možemo si je dočarati. Ne možemo si je ni stvoriti ponavljajući: "Vjerujem, stvarno vjerujem ..." Ne, vjera je predanje koje činimo da se pokorimo Boga. Pokornost ili poslušnost pokazuje vjerovanje.

Kad se Izrael suočio s Jerihonom, ljudima je bilo zapovjeđeno da ne kažu ni riječi, nego da jednostavno marširaju. Ti vjernici nisu sami sebi šaptali: "Pomozi mi vjerovati, Gospodine. Tako želim vjerovati." Ne, bili su usredotočeni na jednu stvar koju je Bog od njih tražio: da budu poslušni njegovoj Riječ i da idu naprijed.

To je vjera. To znači postaviti svoje srce da bude poslušno svemu što je zapisano u Riječi Božjoj bez pitanja i površnosti. A znamo da ako su naša srca odlučila biti poslušna, Bog će se potruditi da nam njegova Riječ bude jasna i bez zbrke. Štoviše, ako nam zapovijeda da nešto učinimo, snabdjet će nas silom i snagom da poslušamo: "Nek slabić kaže: 'Junak sam!'" (Joel 4,10). "Ubuduće budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći" (Ef 6,10).

NEBO

"Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu" (1 Kor 15,57). Mnogi vjernici svakodnevno citiraju ovaj redak primjenjujući ga na svoje kušnje i nevolje. Međutim, Pavao to govori u dubljem značenju. Samo dva retka ranije, izjavljuje: "Pobjeda proždrije smrt. Gdje je, smrti, žalac tvoj? Gdje je, Podzemlje, pobjeda tvoja?" (1 Kor 15,54-55).

Pavao je vrlo rječito govorio o svojoj čežnji za nebom. Pisao je: "Dakako, znamo: ako se ovaj šator – naša zemaljska kuća – ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje – vječnu kuću na nebesima – koja nije sagrađena ljudskom rukom. I zato uzdišemo i vruće želimo da budemo obučeni u naš nebeski stan (2 Kor 5,1-2).

Zatim apostol dodaje: "Ipak smo puni pouzdanja, i više volimo otići iz ovog tijela i vratiti se (u domovinu) ka Gospodinu" (2 Kor 5,8).

Prema Pavlu, nebo – biti u domovini kod Gospodina za svu vječnost – nešto je što trebamo željeti svim svojim srcem.

Dok razmišljam o tim stvarima, preda mnom se počinje pojavljivati slavna slika. Prvo, zamišljam Isusov opis velikog skupljanja kad će anđeli "skupiti izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga" (Mt 24,31). Kad se sve to mnoštvo skupi, zamišljam u nebu velik pobjednički marš s milijunima proslavljene djece koja pjevaju hosana Gospodinu kao što su jednom činila djeca u hramu.

Zatim dolaze mučenici. Oni koji su jednom tražili pravdu na zemlji sad viču: "Svet, sveti, svet!" Svi će od radosti plesati i vikati: "Pobjeda, pobjeda je u Isusu!"

Zatim dolazi silna huka, zvuk koji se nikada ranije nije čuo. To je Crkva Isusa Krista – mnoštvo iz svih naroda i plemena.

Možda vam sve to zvuči neuvjerljivo, ali Pavao sam svjedoči o tome. Kad je ovaj vjeran apostol bio uzdignut u nebo, "čuo je neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izreći" (2 Kor 12,4). Pavao je rekao da se prenerazio od onoga što je ondje čuo. Vjerujem da je čuo upravo taj zvuk. Primio je uvid u pjevanje i slavljenje Boga onih koji će se radovati u njegovoj nazočnosti; njihova će tijela ozdraviti, a duše će im biti ispunjene radošću i mirom. Bio je to zvuk tako slavan da ga je Pavao mogao čuti, ali ne i ponoviti.

KRISTOV MIR

Isus je znao da je učenicima potreban mir koji će ih provesti kroz svaku situaciju. Rekao im je: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam" (Iv 14,27).

Ova riječ vjerojatno je zadivila učenike. U njihovim očima ovo je bilo gotovo nevjerojatno obećanje: Kristov mir trebao je postati i njihov.

Ova dvanaestorica divila su se miru kojega su u protekle tri godine vidjeli u Isusu. Njihov Gospodar nikada se nije bojao. Uvijek je bio miran; nikakva ga situacija nije uzrujala.

Znamo da se Krist mogao duhovno naljutiti. Povremeno se raspalio, ali znao je i plakati. No svoj život na zemlji vodio je kao miran čovjek. Imao je mir s Ocem, mir usred iskušenja, mir u vrijeme odbacivanja i ismijavanja. Imao je mir i tijekom oluje na moru spavajući na krmi lađice dok su ostali drhtali od užasa.

Učenici su bili svjedoci kad je bijesna svjetina odvukla Isusa na visoki greben s namjerom da ga ubije. No on je mirno odšetao iz tog prizora, nedirnut i pun mira. Sve to vjerojatno je dovelo do rasprave među učenicima: "Kako može spavati u oluji? Kako može biti tako miran kad svjetina navaljuje da ga baci s litice? Ljudi se ismijavaju iz njega i vrijeđaju ga, ali on im nikada ne uzvraća. Ništa ga ne uznemiruje."

A sad je Isus obećavao taj isti mir i tim ljudima. Kad su to čuli, učenici su sigurno gledali jedan u drugoga pitajući se: "Znači li to da ćemo imati isti mir kao on? Teško za povjerovati!"

A Isus je dodao: "Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje" (Iv 14,27). To neće biti takozvani mir umrtvljena društva. Niti će to biti privremeni mir bogatih i slavnih koji pokušavaju kupiti duševni mir materijalnim stvarima. Ne, to je bio mir samoga Krista, mir koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje.

Kad je Krist obećao učenicima svoj mir, bilo je to kao da tada njima i danas nama govori: "Znam da ne razumijete vremena koja su pred vama. Ne možete shvatiti križ i trpljenje koji su preda mnom. Ali želim da svoje srce uvedete na mjesto mira. Bez mog mira u sebi nećete biti u stanju suočiti se s onim što dolazi. Morate imati moj mir."

PROĐITE PRSTIMA KROZ KOSU

Krist opisuje posljednje dane kao vrijeme nevolje i straha: "Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet ... Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti" (Lk 21,26.25).

Što nam je Isus dao da nas pripremi za te katastrofe? Koji je bio njegov protulijek za strah koji će doći?

Dao nam je ilustraciju našega Oca koji pazi na vrapca, ilustraciju Boga koji broji kosu na našoj glavi. Ove ilustracije postaju čak i značajnije kad vidimo kontekst u kojem nam ih je Isus dao.

Ove ilustracije ispričao je dvanaestorici svojih učenika kad ih je slao da evangeliziraju izraelske gradove i naselja. Upravo im je dao vlast da izbacuju demone i liječe bolesti. Kako je to uzbudljiv trenutak morao biti za njih! Primili su vlast da vrše čuda! Ali onda su došla ova strašna upozorenja od njihova Gospodara:

"U džepu nećete imati novac. Nećete imati doma pa ni krova nad glavom pod kojim biste spavali. Umjesto toga, nazivat će vas krivovjercima i đavolima. Tući će vas u sinagogama, odvlačiti pred suce, bacati u zatvor. Mrzit će vas i prezirati, izdavati i progoniti. Da biste izbjegli kamenovanje, morat ćete bježati iz jednoga grada u drugi."

Zamislite sad te ljude kako široko otvorenih očiju slušaju Isusa. Vjerojatno ih je spopao strah. Zamišljam ih kako se pitaju: "Kakva je to služba? Je li mi to budućnost donosi? Ovo je najmračnija slika života koju sam ikada čuo."

Međutim, u samom tom prizoru Isus je ovim svojim ljubljenim prijateljima rekao tri puta: "Ne bojte se!" (Mt 10,26.28.31). A onda im je dao protulijek za sav strah: "Očeve oči uvijek su na vrapcu. A koliko više bit će na vama, njegovim ljubljenima?"

Isus govori: "Kad navale sumnje – kad ste na kraju svojih snaga i mislite da nitko ne vidi kroz što prolazite – evo kako ćete naći odmor i sigurnost: Pogledajte kroz prozor na male ptice. Prođite prstima kroz kosu. Zatim se sjetite onoga što sam vam rekao – da su ova mala stvorenja od beskrajne vrijednosti za vašega Oca. A vaša kosa podsjetit će vas da ste vi za njega od daleko veće vrijednosti. Njegove oči uvijek su na vama. On koji vidi i čuje svaki vaš korak, blizu je."

Na taj način naš se Otac brine za nas u teška vremena.

KROZ SVE TO

Dok je čekao suđenje u Rimu, Pavao je bio držan u užasnim uvjetima (vidi Fil 1,13-14). Dvadeset četiri sata čuvali su ga vojnici pretorijanske straže: noge su mu bile okovane za vojnika sa svake strane. Ti ljudi bili su okrutni i tvrdi i često su psovali. Sve su to oni već ranije vidjeli i za njih je svaki utamničenik bio zločinac, uključujući i Pavao.

Zamislite kakvo je poniženje Pavao podnosio u takvoj situaciji. Nikada nije bio sam i nijedan trenutak nije bio slobodan. Svaki prijatelj koji mu je došao u posjet izbliza je bio nadgledan, a vjerojatno se straža ismijavala i iz njegovih razgovora. Kako bi se lako pod takvim postupcima dostojanstvo ovoga svetog čovjeka moglo potpuno oduzeti!

Razmislite! Tu je bio čovjek koji je bio vrlo aktivan; volio je putovati cestama i morima da bi se susreo s narodom Božjim i imao zajedništvo s njim. Njegova je najveća radost bila kad je posjećivao crkve koje je utemeljio širom tog dijela svijeta. Ali sad je bio okovan, doslovce vezan za najtvrđe i najprostije žive ljude.

U svojoj situaciji imao je dvije mogućnosti. Ogorčen i ljut, mogao je tratiti vrijeme pitajući se iznova i iznova: "Zašto ja?" Mogao je otpuzati u jamu očaja dovodeći se u beznadnu potištenost, potpuno izjedan mišlju: "Ovdje sam vezan i služba mi je prekinuta, a drugi vani uživaju u žetvi duša. Zašto?"

Umjesto toga, Pavao je odabrao ovo: "Kako će moja sadašnja situacija donijeti slavu Kristu? Kakvo veliko dobro može proizaći iz ove moje kušnje?" Ovaj sluga Božji je odlučio: "Ne mogu promijeniti svoje stanje. U ovom stanju vrlo lako mogu i umrijeti. Međutim, znam da je moje korake odredio Gospodin. Zbog toga, dokle god sam u ovim lancima, veličat ću Krista i biti svjedočanstvo svijetu. "...proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim, bilo da umrem" (Fil 1,20).

Pavlov stav pokazuje jedini put na koji možemo biti oslobođeni iz naše mračne jame nesretnosti i brige. Vidite, svu svoju sutrašnjicu uzalud možemo potratiti zabrinuto čekajući da budemo izbavljeni iz svoga trpljenja. Ako to postane predmet naše usredotočenosti, potpuno ćemo promašiti čudo i radost slobode u našoj kušnji.

Pogledajte ovu Pavlovu izjavu: "Ali, braćo, želim da vi znate da je moj položaj veoma mnogo pripomogao širenju Radosne vijesti" (Fil 1,12). Govorio je: "Ne žalite me i nemojte misliti da sam obeshrabren svojom budućnošću. I, molim vas, ne govorite da je moje djelo završilo. Da, u lancima sam i trpim, ali kroz sve to Evanđelje se propovijeda."

ČVRSTO DRŽITE RIJEČ ŽIVOTA

Pavao piše: "…čvrsto drž(ite) riječ života, da se mogu ponositi na Dan Kristov da nisam uzalud trčao ni uzalud se trudio" (Fil 2,16). Pavao je zamišljao dan kad će stajati u Kristovoj nazočnosti i kad će se otkriti tajne otkupljenja.

Pismo govori da će se toga dana naše oči otvoriti i da ćemo gledati slavu Gospodnju neporočni pred njim. Naša srca gorjet će kad nam otkrije sve tajne svemira i kad nam pokaže svoju silu iza njega. Iznenada ćemo vidjeti stvarnost svega što nam je bilo na raspolaganju u našim zemaljskim kušnjama: silu i sredstva neba, anđele zaštitnike, nazočnost Duha Svetoga.

Dok budemo gledali strahovitost svega toga, Gospodin će nam reći. "Sve vrijeme moji su te ratnici okruživali i bila ti je dodijeljena čitava vojska snažnih poslanika. Nikada nisi bio u opasnosti od sotone. Nikada nisi imao nikakva razloga da se bojiš sutrašnjice."

Zatim će nam Krist pokazati Oca. Kakav će to silan trenutak biti! Dok ćemo gledati veličanstvenost našega nebeskog Oca, u potpunosti ćemo shvatiti njegovu ljubav i brigu za nas te će nam iznenada punom snagom sinuti istina: "To je bio, jest i zauvijek će biti naš Otac, doista velik 'Ja jesam'".

Evo zašto Pavao "čvrsto drži" riječ Božju u vezi s njegovom s vjernošću! On nije htio da onoga slavnog dana stoji u Gospodnjoj nazočnosti misleći: "Kako sam mogao biti tako slijep? Zašto u potpunosti nisam vjerovao naumu moga Gospodina? Sve moje brige i pitanja bili su uzalud."

Pavao nas uvjerava: "Onoga dana kad se moje oči u potpunosti otvore, želim se radovati. Želim biti u stanju uživati u svakom otkrivenju znajući da sam se pouzdavao u njegova obećanja i da nisam išao za svojim poslovima pun sumnji. Želim znati da sam čvrsto držao Riječ života u svim svojim odgovorima na moja trpljenja, da sam vodio dobru borbu i da sam dokazao da je moj Gospodin vjeran."

Pavao zatim sve to kratko iznosi u ovoj riječi: "...kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispruža(m) se prema onome što je naprijed" (Fil 3,13). Ukratko, mislio je da nije moguće staviti budućnost u Gospodnje ruke bez da prije ne odloži svoju prošlost.

RADUJTE SE U GOSPODINU

"Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se" (Fil 4,4). To su Pavlove završne riječi Filipljanima. Govorim im je: "Ja sam u zatvoru, ali ovi lanci su blagoslov. Sretan sam zbog ove boli." Uvjeren sam da je Pavao svakodnevno molio za svoje oslobođenje i da je povremeno vapio za snagu kako bi sve mogao podnijeti. Čak je i Isus u svom času kušnje i boli vapio Ocu: "Zašto si me ostavio?" Naš prvi poriv u nevoljama je da vapimo: "Zašto?" Ali Gospodin je strpljiv s tim vapajem.

No Bog se pobrinuo da i naši "što ako" i "zašto" mogu biti odgovoreni njegovom Riječi. Pavao piše: "... (ja) sam postavljen za obranu Radosne vijesti ... Krist se propovijeda. I tome se radujem a i radovat ću se" (Fil 1,16.18). Drugim riječima, on nam govori: "Odlučio sam da se Riječ Božja potvrđuje mojim odgovorom na ovu nevolju. Odlučio sam da neću obeščastiti evanđelje niti ga učiniti slabim.

Zapravo, Krist se propovijeda mojim mirnim izrazom lica, mojim počinkom usred svega ovoga. Svatko tko me vidi zna da me evanđelje koje propovijedam vodi kroz ovo teško razdoblje. To potvrđuje da Gospodin može provesti svakoga kroz svaku situaciju, kroz oganj ili vodu, i da će se njegovo evanđelje propovijedati kroz to iskustvo."

Evo poruke koju sam čuo kroz Pavla i Abrahama: Ništa veliko ne moramo činiti za Gospodina. Samo se moramo pouzdavati u njega. Naša uloga je da svoj život stavimo u ruke Božje i da vjerujemo da će se on za nas brinuti. Ako to učinimo, evanđelje će se propovijedati bez obzira na našu situaciju. Krist će se objaviti u nama pogotovo u našim teškim situacijama.

Sam, starješina u našoj crkvi, jednom mi je rekao: "Pastore Davide, način na koji reagirate u svojim teškim razdobljima meni je svjedočanstvo." Ono što Sam nije znao jest da je i njegov život propovijed meni. On živi s kroničnom boli koja mu ne dozvoljava spavati više od svega nekoliko sati. Usprkos njegovoj neprestanoj jakoj boli, njegova odanost Gospodinu svjedočanstvo je svima nama. Njegov život propovijeda Krista jednako snažno kao i bilo koja Pavlova propovijed.

Dakle, propovijeda li se Krist u vašoj sadašnjoj kušnji? Vidi li vaša obitelj da evanđelje radi u vama? Ili vidi samo paniku, očaj i ispitivanje Božje vjernosti? Kako odgovarate na svoju tugu i bol?

BOG SVE IMA POD KONTROLOM

Upravo sada čitav svijet drhti od izbijanja terora i katastrofa širom svijeta. Svakodnevno kad se probudimo čujemo za novu katastrofu. Neki drže da smo svjedoci početka Trećega svjetskog rata.

Ljudi koji nisu vjernici postaju uvjereni da više ne postoji rješenje i da sve ulazi u kaos jer nema jednoga "svevidećeg vladara". Ali narod Božji zna drukčije. Mi znamo da ne postoji razlog za strah jer nas Biblija iznova i iznova podsjeća da Gospodin sve drži pod kontrolom. Na svijetu se ništa ne događa bez njegova znanja i vlasti.

Psalmist piše: "Jer Jahvino je kraljevstvo, on je vladar pucima" (Ps 22,29). Isto tako, prorok Izaija izjavljuje svijetu: "Pristupite, puci, da čujete, pomno slušajte, narodi; čuj zemljo, i sve što te ispunja" (Iz 34,1). On govori: "Poslušajte, narodi; okrenite uho prema meni. Želim vam reći nešto važno o Stvoritelju svijeta."

Izaija izjavljuje da kad se podigne srdžba Božja protiv naroda i njihovih vojski, sam ih Gospodin predaje uništenju. "Gle, narodi su kao kap iz vedra, vrijede kao prah na tezulji ... Svi narodi ko ništa su pred njim ... (Bog) stoluje vrh kruga zemaljskoga komu su stanovnici poput skakavaca ... 'S kime ćete mene prispodobit?'" (Iz 40,15.17.22.25).

Zatim Izaija govori narodu Božjem koji je izmučen i uznemiren događajima u svijetu. On savjetuje: "Gledajte gore u visine, u slavno nebo. Promatrajte ondje milijune zvijezda. Vaš Bog stvorio je svaku pojedinu od njih i dao joj ime. Niste li mu vi dragocjeniji od njih? Dakle, ne bojte se."

Trebamo znati da u nebu postoji karta, plan koji je naš Otac iscrtao za tijek povijesti. On zna kraj od početka. Kako taj plan ulazi u ostvarenje, vjerujem da sami sebi trebamo postaviti ovo pitanje: "Kamo je u ovom trenutku usmjereno Gospodnje oko?" Božje oko nije usredotočeno na svjetske diktatore ni na njihove prijetnje.

Pismo nas uvjerava da su bombe, vojske i sile tih divljaka kao ništa Gospodinu. On se smije iz njih kao da su samo mrlje od prašine i ubrzo će ih otpuhnuti (vidi Iz 40,23-24).

UZALUD SAM SE TRUDIO

Biste li se šokirali kad biste znali da je Isus iskusio osjećaj da je malo postigao?

U Izaiji 49,4 čitamo ove riječi: "A ja rekoh: 'Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu..." To nisu riječi Izaije kojega je Bog pozvao u zreloj dobi. Ne, to su Kristove vlastite riječi, riječi izgovorene od Onoga koga je "Jahve pozvao od krila materina ... Jahve ... me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael" (Iz 49,1.5).

Kad sam došao do ovoga odlomka kojega sam već mnogo puta pročitao, srce mi je bilo u čuđenju. Jedva sam mogao povjerovati onome što sam pročitao. Isusove riječi ovdje da se "zaludu mučio" bile su odgovor Ocu koji je upravo izjavio: "Ti si Sluga moj ... u kom ću se proslaviti" (Iz 49,3). Isusov iznenađujući odgovor čitamo u sljedećem retku: "Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu" (Iz 49,4).

Kad sam to pročitao, digao sam se na noge u svojoj radnoj sobi i rekao: "Kako divno! Jedva mogu vjerovati da je to bio Krist, tako ranjiv, koji je priznavao Ocu da je doživio ono s čime se i mi ljudi suočavamo. Kao čovjek, iskusio je isto obeshrabrenje, istu potištenost, istu ranjivost. Imao je iste misli koje i ja imam o svom vlastitom životu: "Ovo nije ono što sam smatrao da je obećano. Uzalud sam trošio svoju snagu. Sve je bilo uzalud."

Kad sam pročitao ove riječi, još sam više zavolio Isusa. Shvatio sam da Hebrejima 4,15 nije samo otrcana fraza: naš Spasitelj zaista suosjeća s našim slabostima, jer je i on bio kušan na iste načine kao i mi, samo što nije sagriješio. I on je upoznao isto iskušenje od sotone čuvši isti optužujući glas: "Tvoje poslanje nije ništa obavilo. Život ti je neuspjeh. Nemaš što pokazati za sav svoj trud."

Krist je došao na ovaj svijet da bi ispunio volju Božju oživjevši ponovno Izraela. Učinio je upravo kao što mu je bilo zapovjeđeno, ali Izrael ga je odbacio: "K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše" (Iv 1,11).

Zašto bi Isus ili bilo koji muškarac ili žena Božja izrekli takve očajne riječi poput ovih: "Uzalud sam se trudio"? Kako bi Sin Božji mogao dati takvu izjavu? I zašto su generacije vjernika bile svedene na tako očajničke riječi? Sve je to rezultat mjerenja malih rezultata velikim očekivanjima.

Možda mislite: "Ova poruka zvuči kao da se odnosi samo na propovjednike ili one koji su pozvani na neko veliko djelo za Boga. Vidim da se ona odnosi na misionare i biblijske proroke. Ali što ona ima sa mnom?" Istina je da smo svi mi pozvani k jednome velikom zajedničkom cilju i k jednoj službi, a to je da budemo poput Isusa. Pozvani smo da mu postajemo sve sličniji, da se mijenjamo u njegovu sliku.

ČVRST I NEPOKOLEBLJIV

Iz Izaije 49 saznajemo da Gospodin poznaje vašu borbu. On je vodio borbu prije vas. I nije grijeh imati misli da je vaš rad bio uzaludan ili biti oboren osjećajem neuspjeha nad razbijenim očekivanjima. I sam Isus to je iskusio, a bio je bez grijeha.

Međutim, vrlo je opasno dopustiti tim paklenim lažima da vas zatruju i zapale vam dušu. Isus nam je pokazao izlaz iz takva očaja ovom izjavom: "Uzalud sam se trudio ... unatoč tome, moj sud je u Gospoda, i moje djelo u mog Boga" (Iz 49,4). Hebrejska riječ za sud ovdje znači "presuda". Krist zapravo govori: "Konačna presuda je kod mog Oca. On jedini donosi sud o svemu što sam radio i koliko sam učinkovit bio."

Kroz ovaj redak, Bog nas potiče: "Prestanite donositi sud nad svojim radom za mene. Vaš posao nije da sudite koliko ste bili učinkoviti. Nemate pravo nazivati se gubitnikom. Još ne znate kakav ste utjecaj načinili. Jednostavno nemate objavu da biste znali kakvi vam blagoslovi dolaze." Doista, mnoge takve stvari nećemo znati dok ne stanemo pred njega u vječnosti.

U Izaiji 49 Isus je čuo Oca kako kaže kroz mnoge riječi: "Dakle, Izrael se još nije skupio. Pozvao sam te da skupiš plemena, a to se nije dogodilo onako kako si zamišljao. Ali taj poziv bio je mala stvar u usporedbi s onim što ti dolazi. On je ništa u usporedbi s onim što imam pripremljeno. Sad ću te učiniti svjetlom čitavom svijetu. Donijet ćeš spasenje cijeloj zemlji" (vidi Iz 49,5-6).

Dok vam đavao laže da je sve što ste radili bilo uzalud i da nikada nećete vidjeti ispunjenje svojih očekivanja, Bog u svojoj slavi priprema veći blagoslov. On ima spremljene bolje stvari, iznad svega što možete misliti ili tražiti.

Ne smijemo više slušati neprijateljeve laži. Umjesto toga, moramo počivati u Duhu Svetom vjerujući da će ispuniti svoje djelo čineći nas sličnijima Kristu. Moramo se dići iz svoga očaja te stajati na ovoj riječi: "...budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan" (1 Kor 15,58).

DAJ MI SVU SVOJU SUTRAŠNJICU

Jednoga dana, Gospodin se objavio Abrahamu i dao mu nevjerojatnu zapovijed: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1).

Kako nevjerojatno! Iznenada, Bog uzima jednoga čovjeka i kaže mu: "Želim da se digneš i odeš, ostavljajući sve za sobom: dom, rodbinu, zavičaj. Želim te nekamo poslati. Putem ću te voditi kako da dospiješ onamo."

Kako je Abraham odgovorio na tu nevjerojatnu riječ od Gospodina? "Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8).

Što je Bog imao na umu? Zašto je pretraživao nacije tražeći jednoga čovjeka, a onda ga pozvao da sve ostavi i pođe na putovanje bez zemljopisne karte, bez unaprijed stvorena pravca kretanja i bez poznata odredišta? Razmislite o tome što je Bog tražio od Abrahama! Nije mu pokazao kako će prehranjivati obitelj i brinuti se za nju. Nije mu rekao kako daleko će ići i kad će stići. U početku, rekao mu je samo dvije stvari: "Idi" i "Ja ću ti pokazati put".

Bog je u biti rekao Abrahamu: "Od ovoga dana nadalje želim da mi daš svu svoju sutrašnjicu. Ostatak svoga života moraš živjeti stavivši svu svoju budućnost u moje ruke, iz dan u dan. Abrahame, tražim da svoj život obvezeš obećanju koje ti dajem. Ako se obvezeš da ćeš to učiniti, blagoslovit ću te, voditi i odvesti na mjesto koje ne možeš ni zamisliti."

Mjesto na koje je Bog htio odvesti Abrahama mjesto je na koje želi odvesti svaki ud Kristova tijela. Abraham je ono što biblijski učitelji nazivaju "čovjekom uzorkom", to je čovjek koji služi kao primjer kako hodati pred Gospodinom. Abrahamov nam primjer pokazuje što se traži od svih koji traže ugoditi Bogu.

Nemojte misliti da je Abraham bio mladić kad ga je Bog pozvao da se obveže na taj način. Vjerojatno je već imao gotove planove kako da osigura budućnost svoje obitelji, tako da je morao razmotriti mnoge stvari dok je vagao Božji poziv. Međutim, "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6).

Apostol Pavao nam govori da su svi koji vjeruju i pouzdaju se u Krista djeca Abrahamova. Poput Abrahama, i mi se smatramo pravednima jer smo obratili pozornost na isti poziv da svu svoju sutrašnjicu povjerimo u ruke Gospodnje.

OTAC ZNA

Isus nas poziva na put života koji se ne brine tjeskobno za sutrašnji dan nego svu našu budućnost stavlja u njegove ruke: "Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno.

Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se" (Mt 6,31-34).

Isus ne misli da ne trebamo planirati unaprijed ili da ništa ne trebamo činiti za svoju budućnost. Naprotiv, on govori: "Ne budite tjeskobni ili uznemireni u vezi sa sutrašnjim danom." Zapravo, naše tjeskobe su uglavnom o tome što se može dogoditi sutra. Neprekidno nas muče dvije male riječi: Što ako?

"Što ako gospodarstvo propadne te izgubim posao? Kako ću plaćati hipoteku? Kako će obitelj moći preživjeti? A što ako izgubim zdravstveno osiguranje? Ako se razbolim ili moram u bolnicu, propast ćemo. Ili što ako me iznevjeri vjera u teška vremena?" Svi mi imao tisuću tjeskoba zvanih "što ako".

Isus prekida naše "što ako" i kaže nam: "Vaš nebeski Otac zna kako se brinuti za vas." Zatim nam govori: "Ne trebate se brinuti. Vaš Otac zna da vam je sve to potrebno i neće vas napustiti. Vjerno će vas hraniti, odijevati i brinuti se za sve vaše potrebe."

"Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani ... Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.

Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?!" (Mt 6,26.28-30).

Mi našem Gospodinu radosno dajemo svoje jučerašnjice predajući mu sve svoje prošle grijehe. Pouzdajemo se u njega da nam je oprostio sve naše prošle neuspjehe, sumnje i strahove. Dakle, zašto onda isto ne učinimo i s našom sutrašnjicom? Istina je to da nas se većina tijesno drži svoje budućnosti držeći da imamo pravo upravljati svojim snovima. Svoje planove stvaramo neovisno o Bogu, a onda ga kasnije tražimo da blagoslovi i ispuni naše nade i želje.

MIR I GIGURNOST

Jedna je stvar koje se bojim više od svega, a to je da ne odlutam od Krista. Zadrhtim na pomisao da se ulijenim i da postanem duhovno nemaran, da me uhvati u nemoljenje i da danima živim bez Riječi Božje. Na svojim putovanjima oko svijeta bio sam svjedok "duhovnog tsunamija" zloga lutanja. Čitave denominacije zahvatili su valovi toga tsunamija ostavljajući u svojim vodenim brazdama ostatke mrtvila i ravnodušnosti. Biblija jasno upozorava da i da odani vjernici mogu odlutati od Krista.

Kršćanin koji ide za "mirom i sigurnošću pod svaku cijenu" te ustraje samo na spasenju plaća visoku duhovnu cijenu. Kako se, dakle, pazimo da ne odlutamo od Krista i da ne zanemarimo "tako veliko spasenje"? Pavao nam kaže kako: "Zato treba da dobro pazimo na ono što smo čuli, da slučajno ne promašimo cilj" (Heb 2,1).

Boga ne zanima naše "brzo čitanje" njegove Riječi. Ako pročitamo mnogo poglavlja na dan ili ako nastojimo brzo proći kroz Bibliju, to nam može dati dobar osjećaj da smo nešto obavili, ali ono što je važnije jest da ono što čitamo "čujemo" duhovnim ušima i da razmišljamo o tome tako da se to može "čuti" i u našem srcu.

Za Pavla biti postojan u Riječi Božjoj nije bila mala stvar. On s ljubavlju upozorava: "Zato treba da dobro pazimo na ono što smo čuli, da slučajno ne promašimo cilj" (Heb 2,1). Isto tako kaže: "Sami sebe ispitajte da li ste u vjeri! Sami sebe istražite! Ili ne poznajete sebe – ta Krist je u vama. Ako ne, pokazujete se nevaljanima" (2 Kor 13,4-5).

Pavao ne misli reći da su ti vjernici nevaljani. Naprotiv, on ih potiče: "Kao ljubitelji Krista, ispitajte sami sebe. Napravite duhovnu inventuru. Dovoljno znate o svom hodanju s Isusom da znate da vas ljubi, da se nije okrenuo od vas i da ste spašeni. Ali zapitajte sami sebe kakav je vaš odnos s Kristom? Čuvate li ga sa svom revnošću? Oslanjate li se na Krista u svoja teška vremena?"

Možda u svom životu vidite lagano skretanje s puta, sklonost da zadrijemate. Znate da molite sve manje i manje. I vaše hodanje s Gospodinom nije kao što bi trebalo biti.

"Mi smo uistinu postali i jesno sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka" (Heb 3,14).

IZBAVITELJ

Apostol Petar nam govori: "Ako (Bog) nije poštedio staroga svijeta, već samo Nou ... kad je naveo potop na svijet bezbožnika; ako je osudio na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima; ako je izbavio pravednoga Lota ... to (onda) znači da znade Gospodin pobožne iz kušnji izbavljati" (2 Pt 2,5-9)

Unatoč težini tih primjera, Bog šalje jasno poruku utjehe svome narodu kao da kaže: "Upravo sam vam dao dva najveća primjera svoje samilosti i milosrđa. Ako iz bujice koja preplavljuje svijet mogu izbaviti jednoga pravednika i njegovu obitelj da ne propadnu, ne mogu li onda i vas izbaviti? Ne mogu li osigurati čudotvoran put bijega?

Ako mogu poslati oganj i sumpor da odjednom proždru čitave gradove, ako mogu poslati anđele u taj kaos da izbave Lota i njegove kćeri, zar onda ne mogu poslati anđeli da i vas izbave iz vaše kušnje?"

Lekcija ovdje za pravednike je ova: Bog će učiniti što god je potrebno da bi izbavio svoj narod iz žestokih kušnji i nevolja. Razmislite o ovome: da bi se Izrael izbavio iz stiska neprijatelja, bilo je potrebno razdvojiti Crveno more. Da bi spasio te iste Izraelce iz njihove pustinjske kušnje, bilo je potrebno izvesti vodu iz stijene. Da bi ih sačuvao od gladi, bilo je potrebno čudo s kruhom, anđeoskom hranom doslovce poslanom s neba. Da bi Nou spasio iz potopa, bila je potrebna arka i da Lota izbavio iz strašnog uništenja ognjem, bila je potrebna "anđeoska pratnja". Potpuno je jasno da Bog zna kako izbaviti svoj narod i da će poduzeti krajnje korake da to izvrši bez obzira kakva je njihova situacija.

Petrov izraz "... znade Gospodin ... izbavljati" jednostavno znači: "On je već stvorio planove." Divna istina je da Bog već ima planove za naše izbavljenje i prije nego mu zavapimo. On ne sjedi na svojim planovima nego čeka naš vapaj za pomoć. Čitav život možemo se mučiti pitajući se kako će nas Bog izbaviti, no on je sve vrijeme spreman pokrenuo svoj plan.

Ilustraciju toga vidimo u Jeremiji 29 kad je Izrael bio u babilonskom ropstvu. Tu je vjerojatno bila najveća kušnja koju je narod Božji ikada iskusio, no Gospodin im je obećao: "Nakon sedamdeset godina pohodit ću vas i izvršiti svoju Riječ za vas."

"Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu" (Jer 29,11). Posljednji izraz doslovce znači: "Da vam dam za čim čeznete." Gospodin želi da nastavimo moliti tako da smo spremni za njegovo izbavljenje.

MIRNO STOJ I ZNAJ

1958. godine bio sam slomljena srca nad novinskom pričom o sedam tinejdžera koji su bili na sudu za ubojstvo jednoga hromog dječaka. Duh Sveti tako je snažno u meni djelovati da sam osjećao da moram poći u New York na sud gdje se vodio proces te sam ušao u sudnicu uvjeren da me Duh potakao da pokušam razgovarati s tim dječacima.

Međutim, kako se zasjedanje suda toga dana primicalo kraju, palo mi je na um da će ti momci u lancima biti izvedeni kroz bočna vrata i da ih nikada više neću vidjeti. Zbog toga sam se digao i krenuo prolazom do sučeva stola te ga molio da mi dopusti nešto reći momcima prije nego se ponovno vrate u ćelije.

Policajci su se u trenu bacili na mene te sam vrlo grubo bio izveden iz sudnice. Oko mene bljeskali su fleševi, a izvjestitelji koji su pratili suđenje opsjedali su me pitanjima. A ja sam jedino mogao ondje nijemo stajati, skamenjen i ponižen, u sramotnoj situaciji. Mislio sam samo što će moja crkva kod kuće misliti. Ljudi će na mene gledati kao na luđaka. Bio sam tako naivan.

Usred toga kaosa, u sebi sam se molio: "Gospodine, mislio sam da si mi ti rekao da dođem ovamo. Što je pošlo u krivo?" Dakako, nisam mogao glasno moliti jer bi mediji mislili da sam luđi nego što sam izgledao. (A izgledao sam prilično glupo, s obzirom da sam nosio leptir-kravatu.)

Ali onoga dana Bog je čuo vapaj ovoga jadnika i sve dosad odgovara na moj tihi vapaj. Vidite, iz onoga vrlo jadnog prizora u sudnici rodila se služba Teen Challenge koja je danas raširena diljem svijeta. I ja sretan mogu dijeliti Davidovo ponizno svjedočanstvo iz Psalma 34,3: "Nek se Jahvom duša moja hvali: nek čuju ponizni i nek se raduju!"

David u biti ovdje govori: "Poniznom narodu Božjem na zemlji sada i u vremenima koja će doći mogu nešto reći. Dokle god ovaj svijet bude postojao, Gospodin će izbavljati sve koji ga prizovu i pouzdaju se u njega. U svom neopisivom milosrđu i ljubavi, mene je izbavio iako sam napravio vrlo glup korak."

Sve što trebate znati jest da naš blagoslovljeni Gospodin čuje svaki iskren vapaj, glasan ili neizgovoren, i odgovara. Čak ako ste se i glupo ponijeli ili ste strašno posrnuli u vjeri, samo trebate nastaviti prizvati svoga Izbavitelja. On je vjeran, čut će vaš vapaj i djelovati.

PASI OVCE MOJE

Kad sam molio Duha Svetoga da mi pokaže kako da se zaštitim od zanemarivanja, odveo me da razmotrim Petrov pad i na kraju njegovu obnovu. Ovaj čovjek odrekao se Krista čak ga psujući, rekavši svojim optužiteljima: "Ne poznajem ga."

 

Što se dogodilo? Što je dovelo Petra do te točke? Bio je to ponos, rezultat samopravednog hvalisanja. Ovaj učenik rekao je sebi i drugima: "Moja ljubav za Isusa nikada se ne može ohladiti. Dosegao sam točku u svojoj vjeri na kojoj ne moram biti upozoravan. Drugi mogu otpasti, ali ja ću za moga Gospodina i umrijeti."

 

Međutim, Petar je bio prvi među učenicima koji je predao borbu. Napustio je svoj poziv i vratio se svojoj staroj karijeri rekavši ostalima: "Idem loviti ribu." Ono što je zapravo govorio bilo je: "Ne mogu se s time nositi. Mislio sam da ne mogu pogriješiti, ali nitko nikada nije više iznevjerio Boga od mene. Jednostavno se više ne mogu nositi s tom borbom."

 

Tada se Petar već pokajao što se odrekao Gospodina i bio je obnovljen u Isusovoj ljubavi. No u sebi još je uvijek bio izmučen čovjek.

 

Dok je Isus čekao da se učenici vrate na obalu, u Petrovu životu još je uvijek bila jedna neriješena stvar. Nije bilo dovoljno da Petar bude obnovljen i siguran u svoje spasenje. Nije bilo dovoljno da posti i moli kao svaki drugi odan vjernik. Ne, ono što je Krist htio pokazati u Petrovu životu bilo je zanemarivanje u drugom obliku. Dopustite mi objasniti.

 

Dok su na obali sjedili oko vatre jedući i družeći se, Isus je pitao Petra tri puta: "Ljubiš li me više od ostalih?" Svaki put Petar je odgovorio: "Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim", a Krist mu je zauzvrat odgovorio: "Pasi ovce moje." Isus ga nije podsjetio da straži i moli niti da bude revan u čitanju Riječi Božje. Krist je držao da je u te stvari već bio dobro poučen. Ne, uputa koju je sad dao Petru bila je: "Pasi ovce moje."

 

Vjerujem da je kroz ovaj jednostavan izraz Isus učio Petra kako da se zaštiti od zanemarivanja. Zapravo mu je govorio: "Želim da zaboraviš na svoj neuspjeh i da zaboraviš da si otišao od mene. Vratio si se i ja sam ti oprostio i obnovio te. Sad je vrijeme da svoj pogled skineš sa svojih sumnji, neuspjeha i problema. A to ćeš postići ne zanemarujući moj narod i služeći mu u njegovim potrebama. Kao što je Otac poslao mene, tako ja šaljem tebe."

APSOLUTNO MOJ NAJMILIJI

Od 150 psalama, Psalam 34 apsolutno moj je najmiliji. On je sav o Gospodnjoj vjernosti da će izbaviti svoju djecu iz velikih kušnji i kriza. David izjavljuje: "Tražio sam Jahvu, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga ... Anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi ... Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba ... Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja" (Ps 34,5.8.18.20)

 

Pogledajte Davidovo priznanje u ovom psalmu: "Tražio sam Jahvu ... jadnik vapi ..." (Ps 34,5.7). Kad je to David vapio? To je moralo biti kad je u Gatu izigravao luđaka te u nazočnosti Filistejaca nije mogao glasno moliti. To nas dovodi do velike istine u vezi s Božjim izbavljenjem. Ponekad je najglasniji vapaj bez čujnog glasa.

 

Znam kako izgleda taj "unutarnji povik". Mnoge od najglasnijih molitava moga života, moji najvažniji, najbolniji i najdublji vapaji bili su učinjeni u potpunoj tišini.

 

Ponekad sam okolnostima bio tako paraliziran da nisam mogao govoriti, tako svladan situacijama koje su bile van moje moći da nisam mogao dovoljno jasno misliti da bih molio. Sjedio bih u svojoj radnoj sobi tako zbunjen da nisam bio u stanju išta reći Gospodinu, no čitao vrijeme moje je srce vapilo: "Bože, pomozi mi! Ne znam kako sad moliti, zato čuj vapaj mog srca. Izbavi me iz ove situacije."

 

Jeste li ikada bili u takvoj situaciji? Jeste li ikada mislili: "Ne znam što je sad to. Tako sam svladan svojom situacijom, tako preplavljen dubokom boli, da to ne mogu objasniti. Gospodine, ne znam čak ni što da ti kažem. Što se to događa?"

 

Vjerujem da je to točno ono kroz što je prolazio David kad su ga zarobili Filistejci. Kad je napisao Psalam 34, priznao je: "Bio sam u tako strašnoj situaciji da sam izigravao luđaka. Međutim, u sebi sam se pitao: 'Što se to sa mnom događa? Kako se to dogodilo? Gospodine, pomozi!'"

 

I tako, čini se da je David govorio: "Ovaj jadnik vapi iz svoga bića ne znajući što da moli niti kako. Ali Gospodin me čuo i izbavio me." Bio je to dubok vapaj iz srca, a Gospodin je vjeran i čuje svaki plač, bez obzira koliko slab.

KRIST VLADA

Ljudi često kontaktiraju našu službu i kažu: "Nemam s kime razgovarati, nikoga s kime bih podijelio svoje breme, nikoga tko bi imao vremena čuti moj vapaj. Potreban mi je netko kome mogu izliti svoje srce."

 

Kralj David bio je neprestano okružen ljudima. Bio je oženjen i imao je mnoge pratioce uz sebe. Međutim, i od njega čujemo isti vapaj: "Kome ću poći?" U našoj je prirodi da želimo drugo ljudsko biće – s licem, očima, ušima – da nas sasluša i savjetuje.

 

Kad je Job bio svladan svojim kušnjama, s bolom je vapio: "O kad bi kog bilo da mene sasluša" (Job 31,35)? Izgovorio je ovaj vapaj dok je sjedio pred svojim takozvanim prijateljima. Ti prijatelji nisu imali sućuti za njegove nevolje; zapravo, bili su poslanici očaja.

 

Job se obraćao jedino Gospodinu: "Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj ... ispred (Boga) suze se moje liju" (Job 16,19-20).

 

David je poticao narod Božji da čini isto: "U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište" (Ps 62,9).

 

Na kraju krajeva, trpljenje dolazi svima i upravo sada mnogi su sveti pritisnuti nevoljama. Njihove situacije pretvorile su njihovu radost u osjećaj bespomoćnosti i beskorisnosti. Mnogi u svojoj boli pitaju: "Zašto mi se to događa? Je li Bog srdit na mene? Što sam krivo učinio? Zašto ne odgovara na moje molitve?"

 

U svom srcu vjerujem da vam je ova riječ poziv od Duha Svetoga da nađete tajno mjesto gdje ćete često moći izlijevati svoju dušu Gospodinu. David je "izlijevao svoju tužaljku", a tako možete i vi. Isusu možete iznijeti sve svoje nevolje, sadašnje kušnje, financijske probleme, zdravstvene probleme te mu reći koliko ste sa svime time svladani i obeshrabreni. On će vas s ljubavlju i suosjećanjem saslušati i neće prezreti vaš vapaj.

 

Bog je odgovorio Davidu. Odgovorio je i Jobu. A stoljećima je odgovarao i na vapaje svih koji su se pouzdavali u njegova obećanja. On je obećao da će vas čuti i voditi. Prisegnuo je da će biti vaša snaga, tako da možete odlaziti k njemu i izlaziti obnovljeni.

JA SAM SILA I SUOSJEĆANJE

"Tada Isus dozva k sebi učenike svoje i reče im: 'Žao mi je naroda. Već su tri dana uza me, a nemaju što jesti. Ne mogu ih gladne otpustiti, da ne bi klonuli na putu" (Mt 15,32).

 

Vjerujem da je Krist ovdje davao svojim učenicima jednu važnu izjavu. Govorio je: "Učinit ću za ovaj narod više nego ih samo ozdraviti. Pobrinut ću se da imaju i dovoljno kruha za jesti. Ja vodim brigu o svemu što se tiče njihova života. Morate vidjeti da sam ja više od sile. Ja sam i suosjećanje. Ako me vidite samo kao iscjelitelja, čudotvorca, bojat ćete me se. Ali ako vidite da imam i suosjećanje, ljubit ćete me i pouzdavat se u mene."

 

Ovu poruku pišem za sve koji su na rubu iscrpljenosti, blizu klonulosti, svladani svojom sadašnjom situacijom. Bili ste odani sluga hraneći druge, uvjereni da Bog može za svoj narod učiniti nemoguće. No imate neke lagane sumnje o njegovoj spremnosti da posreduje u vašoj borbi.

 

Pitam se koliki su čitatelji ove poruke izgovorili riječi vjere i nade drugima koji su bili suočeni s tužnim i naizgled beznadnim situacijama? Poticali ste ih: "Ustraj! Gospodin je moguć! On je čudotvorni Bog i njegova obećanja su istinita. Ne gubi nadu jer će odgovoriti na tvoj vapaj."

 

"Vjeruješ li doista u čuda?" To pitanje postavio mi je Duh Sveti. Moj odgovor bio je: "Dakako, Gospodine. Vjerujem u svako čudo koje sam pročitao u Pismu." Međutim, ovaj odgovor nije dovoljno dobar. Gospodnje pitanje za svakoga od nas zapravo glasi: "Vjeruješ li da i za tebe mogu izvršiti čudo?" I ne samo jedno čudo, nego čudo u svakoj krizi i u svakoj situaciji s kojom se suočavaš. Potrebno nam je više od starozavjetnih čuda, novozavjetnih čuda, minulih čuda u povijesti. Potrebna su nam najnovija osobna čuda koja su dizajnirana samo za nas i našu situaciju.

 

Sjetite se nevolje s kojom se upravo sada suočavate, vaše velike potrebe, problema koji vas najviše uznemiruje. Dugo ste molili u vezi s tim. Vjerujete li stvarno da Gospodin to može i hoće riješiti na način koji ne možete ni zamisliti? Takva vjera zapovijeda srcu da se prestane izjedati i postavljati pitanja. Ona vam govori da se odmarate u Očevoj skrbi, pouzdajući se da će on sve to riješiti na svoj način i u svoje vrijeme.

ISUS JE IMAO PLAN

"Tada Isus podiže oči te, kako vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: 'Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?' To reče da ga kuša. Sam je naime znao što će učiniti" (Iv 6,5-6). Isus je odveo Filipa na stranu i rekao mu: "Filipe, ovdje su tisuće ljudi i gladni su. Gdje ćemo kupiti dovoljno kruha da ih nahranimo? Što misliš da trebamo učiniti?"

 

Kako nevjerojatno dobro od Krista! Isus je čitavo vrijeme znao što će učiniti; to nam govori gornji redak. Međutim, Gospodin je nastojao Filipa nešto naučiti, a lekcija koju je on njemu dao, odnosi se i na svakoga od nas danas. Sjetite se koliki iz Kristova tijela prosjede pola noći pokušavajući naći rješenje za svoje probleme? Mi mislimo: "Možda će ovo djelovati. Ne, ne ... možda će to ovo riješiti. Ne ..."

 

Filip i apostoli nisu imali samo problem kruha. Imali su i problem pekare ... i problem novca ... i problem raspodjele ... i problem prijevoza ... i problem vremena. Kad se sve to stavilo na hrpu, imali su problem koje nisu mogli ni zamisliti. Njihova situacija bila je apsolutno nemoguća.

 

Isus je čitavo vrijeme točno znao što će učiniti. Imao je plan. A jednako je istina i za naše nevolje i poteškoće danas. Postoji problem, ali Isus poznaje čitavu vašu situaciju. I dolazi k vama pitajući vas: "Što ćemo u vezi s tim učiniti?"

 

Ispravan odgovor od Filipa bio bi: "Isuse, ti si Bog. Tebi ništa nije nemoguće. Dakle, predajem ovaj problem tebi. Više nije moj, nego tvoj."

 

To je upravo ono što danas mi trebamo reći našem Gospodinu usred naše krize: "Gospodine, ti si čudotvorac i ja sve svoje sumnje i strahove predajem tebi. Čitavu svoju situaciju i čitav svoj život povjeravam tebi. Znam da nećeš dopustiti da klonem. Zapravo, ti već znaš što ćeš učiniti u vezi s mojim problemom. Pouzdajem se u tvoju snagu."

USRED ČUDA

Upravo sada možete biti usred čuda i to jednostavno ne vidjeti. Možda upravo sada čekate na čudo. Obeshrabreni ste jer vam se čini da su stvari u stanju mirovanja. Ne vidite nikakav dokaz Božjega nadnaravnog djelovanja za vas.

 

Pogledajte što kaže David u Psalmu 18: "U nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije. I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji gora, pokrenuše se ... Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu ...  On nagnu nebesa i siđe ... Jahve s neba zagrmje, Svevišnjega glas se ori. Odape strijele ... izbaci munje" (Ps 18,7-10.14-15).

 

Morate shvatiti da se ništa od toga doslovce nije dogodilo. Sve to bilo je nešto što je David vidio samo svojim duhovnim očima. Ljubljeni, to je vjera. To je kad vjerujete da je Bog čuo vaš vapaj, da ne kasni i da nije zanemario vašu molbu. Naprotiv, čim ste molili odmah je tiho počeo vršiti vaše čudo pa i sada vrši nadnaravno djelo za vas. To doista znači vjerovati u čuda, u njegovo čudesno postupno djelo u našem životu.

 

David je razumio temeljnu istinu iza svega toga: "Na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sam mu mio" (Ps 18,20). Izjavio je: "Znam zašto Gospodin sve to za mene čini. Zato što sam mu mio i raduje se u meni."

 

Ja doista vjerujem u trenutačna čuda. Bog danas u svijetu još uvijek čini slavna, trenutačna čuda. Međutim, u ovim odlomcima Evanđelja – Mt 16,9-11; Mk 8.19-21 – kad Isus podsjeća učenike kako je čudotvorno nahranio pet tisuća i četiri tisuće ljudi, on traži od njih i od nas da obratimo pozornost na njegova postupna čuda i njihovu ulogu u našem svagdašnjem životu.

SAVRŠENO SRCE

Znate li da je moguće hodati pred Gospodinom sa savršenim srcem? Ako gladujete za Isusom, već ste možda pokušali – iskreno želeći – biti poslušni ovoj zapovijedi Gospodnjoj.

 

Želim vas ohrabriti: to je moguće ili Bog ne bi uputio takav poziv. Imati savršeno srce dio je života vjere od trenutka kad je Bog progovorio Abrahamu: "Ja sam Bog Svesilni. Mojim hodi putem i budi savršen" (Post 17,1).

 

Vidimo da su neki u Starom zavjetu u tome uspjeli. David je, primjerice, odlučio u svom srcu da će biti poslušan toj Božjoj zapovijedi da bude savršen. Rekao je: "Bit ću mudar na putu savršenu ... Hodit ću u domu svojemu sa srcem savršenim" (Ps 102,2).

 

Da bismo shvatili tu misao o savršenosti, najprije moramo razumjeti da savršenost ne znači bezgrešan, besprijekoran život. Ne, savršenost u Gospodnjim očima znači nešto potpuno drugo. Savršenost znači cjelovitost, zrelost.

 

Hebrejsko i grčko značenje savršenosti uključuje "poštenje, biti bez ljage i bez bore, biti potpuno poslušan". To znači, završiti što je započeto, potpuno obaviti ono što se provodi. John Wesley zvao je taj koncept savršenosti "neprestanom poslušnošću". To znači, savršeno srce je srce koje se odaziva, srce koje brzo i potpuno odgovara na sve Gospodnje pozive, šapate i upozorenja. Takvo srce uvijek kaže: "Govori, Gospodine, sluša sluga tvoj. Pokaži mi put i ići ću njime."

 

Savršeno srce vapi zajedno s Davidom: "Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim" (Ps 139,23-24).

 

Bog doista istražuje naša srca. Jeremiji je rekao: "Ja, Jahve, istražujem srca" (Jer 17,10). Hebrejsko značenje za taj izraz je: "Ja prodirem, ja ispitujem duboko."

 

Savršeno srce želi da dođe Duh Sveti i istraži dubinu unutarnjeg čovjeka, da zasvijetli u sve skrivene dijelove – da ispita, otkrije i iskopa sve što nije slično Kristu. Oni koji kriju tajni grijeh, međutim, ne žele biti proglašeni krivima niti žele biti istraženi.

 

Savršeno srce čezne za više nego samo za sigurnošću ili pokrivanjem grijeha.  Ono traži da uvijek bude u Božjoj nazočnosti, da boravi u zajedništvu. Zajedništvo znači razgovarati s Gospodinom, dijeliti toplo zajedništvo s njim, tražiti njegovo lice i upoznati njegovu nazočnost.

 

Gospodin istražuje srce ne sa svrhom osvete, nego izbavljenja. Njegova namjera nije da nas uhvati u grijehu i osudi, već naprotiv, da nas pripremi da uđemo u njegovu svetu nazočnost kao čiste posude. "Tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno ... On blagoslov prima od Jahve" (Ps 24,3-5).

POSTUPNA ČUDA

Stari zavjet pun je Božje čudotvorne sile: od rastvaranja Crvenog mora, preko javljanja Boga Mojsiju iz gorućeg grma pa do Ilije kad je sazvao oganj s neba. Sve su to bila trenutačna čuda. Ljudi koji su u njih bili uključeni, mogli su vidjeti da se ona događaju, osjetiti ih, drhtati od njih. To su bila čuda kakva bi mi i danas htjeli vidjeti, čuda koja bi izazivala strahopoštovanje i divljenje. I mi želimo da Bog razdere nebesa, siđe u našu situaciju i popravi stvari kroz izljev nebeske sile.

 

Ali čudotvorna Božja sila u životima njegova naroda dolazi kroz takozvana "postupna čuda". To su čuda koja su oku teško zamjetljiva. Ne prati ih grmljavina, sijevanje ili bilo kakvo vidljivo djelovanje ili promjena. Naprotiv, postupna čuda započinju tiho, bez fanfara, polako, ali sigurno, u jednom trenutku otkrivajući samo jedan korak.

 

I trenutačno i postupno čudo vidljivo je u dvije prilike kad je Krist nahranio mnoštvo. Iscjeljenja koja je izvršio bila su trenutačna, vidljiva i lako uočljiva od onih koji su u one dane bili nazočni. Mislim na onoga hromog čovjeka s kvrgavim tijelom koji je iznenada imao vanjsku fizičku promjenu tako da je mogao trčati i skakati. To je bilo čudo koje je zadivilo i ganulo sve koji su ga vidjeli.

 

Međutim, hranjenja koje je Krist izvršio bila su postupna čuda. Isus je prinio jednostavnu molitvu blagoslova bez vatre, grmljavine ili potresa. Samo je razlomio kruh i suhu ribu, ne dajući nikakav znak ili zvuk da se događa čudo. Međutim, da bi se nahranili toliki ljudi, potrebno bi bilo čitav dan prelamati onaj kruh i ribe tisućama puta. Svaki pojedini komadić kruha i ribe bio je dio čuda.

 

I danas Isus vrši mnoga takva čuda u životima svoga naroda. Mi molimo za trenutačna, vidljiva čuda, ali naš Gospodin često radi tiho, stvarajući za nas čudo dio po dio, djelić po djelić. Možda čudo ne čujemo i ne možemo ga dotaći, ali on radi stvarajući naše izbavljenje iznad svega što smo vidjeli.

SNAGA OPRAŠTANJA

"Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto?" (Mt 5,46).

 

Opraštanje nije samo jednokratan čin, već stil života, s namjerom da nas uvede u vječni blagoslov u Kristu. "A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i koji vas progone, kako biste postali sinovima Oca svojega koji je na nebesima" (Mt 5,44-45).

 

Prema Isusu, opraštanje nije stvar odabira kome ćemo oprostiti. Ne možemo reći: "Toliko si me povrijedio da ti ne mogu oprostiti." Krist nam kaže: "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto?" (Mt 5,46).

 

Nije važno prema kome imamo zamjerku. Ako je zadržimo, ona će nas odvesti u gorčini koja će zatrovati svaki vid našega života. Neopraštanje donosi duhovnu sušu, slabost i gubitak vjere, i ne utječući samo na nas, nego na sve u našem krugu.

 

Preko pedeset godina moje službe, vidio sam strašno pustošenje u životima onih koji su zadržali neopraštanje. Međutim, vidio sam i slavnu silu duha opraštanja. Opraštanje mijenja živote i čini da se otvaraju prozori neba. Ono do vrha ispunjava našu čašu duhovnim blagoslovom s obiljem mira, radosti i odmora u Duhu Svetom. Isusovo učenje o tom predmetu vrlo je specifično i ako želite napredovati u tom divnom području blagoslova, obratite pozornost i prigrlite njegove riječi.

 

"Ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovim pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših" (Mt 6,14-15).

 

Ne griješimo: Bog se ovdje s nama ne cjenka. On ne govori: "Zato što ste vi oprostili drugima, ja ću oprostiti vama." Nikada ne možemo zaraditi Božje oproštenje. Jedino prolivena Kristova krv stiče oproštenje grijeha.

 

Naprotiv, Krist govori: "Potpuno priznanje grijeha zahtijeva da oprostite drugima. Ako zadržite ikakvo neopraštanje, niste priznali sve svoje grijehe. Istinsko pokajanje znači priznanje i ostavljanje svake zamjerke, razapinjanje svakog traga gorčine prema drugima. Sve manje od toga nije pokajanje.

 

Ono ide rukom pod ruku s njegovim blaženstvima: "Blago milosrdnima jer će postići milosrđe" (Mt 5,7). Evo što on misli: Oprostite drugima da biste mogli ući u blagoslov i radost posinjenja. Tad Bog može izliti na vas dokaze svoje ljubavi. Kad oprostite, otkrivate Očevu narav svijetu.

ISTA SLAVA

"Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe" (Iv 14,21). "...da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno ... Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno" (Iv 17,21-23).

 

Bacite još jednom pogled na redak napisan kosim slovima. Isus zapravo kaže: "Oče, slavu koju si ti meni dao ja sam predao njima." Krist ovdje daje jednu nevjerojatnu izjavu. On govori da nam je dana ista slava koju je Otac dao njemu. Kakva zapanjujuća misao! Međutim, što je ta slava koja je bila dana Kristu i kako naši životu otkrivaju tu slavu? To nije neka aura niti emocija; to je nespriječen pristup nebeskom Ocu!

 

Isus nam je stvorio pristup Ocu otvarajući za nas vrata križem: "...po njemu (Kristu) naime jedni i drugi (mi i oni koji su daleko) imamo pristup k Ocu u jednome Duhu" (Ef 2,18). Riječ "pristup" znači pravo na ulazak. To govori o slobodno prolazu, kao i o jednostavnom približavanju: "U njemu imamo pouzdanje i slobodan pristup k Bogu puni povjerenja po vjeri u Krista" (Ef 3,12).

 

Vidite li što Pavao ovdje govori? Po vjeri možemo doći do nespriječenoga pristupa Bogu. Mi nismo poput Estere u Starom zavjetu koja je morala čekati na kraljev znak prije nego je mogla pristupiti prijestolju. Tek kad je kralj pružio svoje žezlo, Esteri je bilo dopušteno doći naprijed.

 

A vi i ja već smo u prostoriji prijestolja. I imamo pravo i privilegij govoriti kralju kad god želimo. I pozvani smo tražiti što god hoćemo: "Dakle, pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,16).

 

Kad je Krist služio na zemlji, nije morao nekamo nestajati na molitvu da bi upoznao Očev um. Rekao je: "Ja ne mogu ništa sam od sebe činiti. Činim samo ono što mi Otac govori i pokazuje" (vidi Iv 5,19). A danas smo mi dobili potpuno isti stupanj pristupa Ocu koji je imao i Krist. Možda ćete reći: "Čekaj malo! Ja imam isti pristup Ocu kao i Isus?"

 

Ne griješimo! I mi moramo poput Isusa često i žarko moliti tražeći Boga i čekajući na Gospodina. Ne moramo se nekamo sakriti da bismo vapili Bogu za snagu ili vodstvo jer njegov vlastiti Duh živi u nama. A on nam otkriva um i volju Oca.

ČETIRI OČEKIVANJA

Bog daje i drži obećanja. Mome je srcu govorio o četiri stvari za koje bi se njegov narod trebao pouzdavati u njega. Ta očekivanja temeljena su na obećanjima koja nam je dao:

 

1. Ako tražite Gospodina, očekujte da ćete biti nagrađeni: "Bog ... nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6).

 

U vjeri možete tražiti Boga dokaz da ohrabri i oživi vaše pouzdanje. Bog nikada ne kasni i zna da trebate zraku nade i dobru vijest u vrijeme kušnje. Očekujte da će održati svoje obećanje i da će vas nagraditi kad ste u najvećoj potrebi. Bog ne može lagati. Rekao je da nagrađuje one koji ga traže. Tražite ga svakodnevno i vjerujte da će ova godina biti godina vašega velikog duhovnog blagoslova.

 

2. Očekujte vidjeti postupno čudo u svome životu. "Bogu je sve moguće" (Mk 10,27).

 

Ja vjerujem u trenutačna i postupna čuda. Postupna čuda započinju na nevidljive, tihe načine i otkrivaju se malo-pomalo, jedna mala milost za drugom. Očekujte vidjeti Boga da radi na tajanstvene načine, nevidljive ljudskom oku.

 

3. Očekujte ući u Božje obećano mjesto počinka: "... ostavljeno je još počivanje narodu Božjemu ... dakle (uđimo u taj) počinak" (Heb 4,9.11).

 

Posljednjih nekoliko godina vidimo dolazak neopisivih katastrofa, problema i kušnji. Usred svega toga, Gospodin želi da mu vjerujete da će vas uvesti u svoj obećani počinak. Bog nikada nije htio da njegova djeca žive u strahu i očaju. Kad se suočavamo sa strahom, nevoljom i samom smrću, potrebni su nam čvrsta vjera i pouzdanje u Boga.

 

4. Očekujte da je Duh Sveti uvijek u svom hramu: "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?" (1 Kor 6,19) 

Duh Sveti boravi u srcu vjernika. On je sveprisutan širom svijeta. Svakoga dana iznova spoznajem da je ovdje u svom hramu da me tješi, vodi, hrabri i pomazuje te da mi otkriva slavu Isusa Krista kroz sve veće otkrivenje. On želi da od njega očekujete da će vam se očitovati i to svakoga dana sve više. On vas želi uvesti u postojanu vjeru, upravo kao što je učinio i za učenike.

 

Vjerujte tim obećanjima! Čvrsto držite ova očekivanja i vidjet ćete da Bog čini čudesne stvari.

TRAŽENJE LICA BOŽJEG

U Psalmu 27 David vruće traži Boga u žarkoj molitvi. U 7. retku vapi: "Slušaj, o Jahve, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me!" Njegova molitva usredotočena je na jednu želju i jednu ambiciju, na nešto što ga je svega proželo: "Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim" (Ps 27,4).

 

David svjedoči: "Gospodine, imam jednu molitvu, jedan molbu. To je moj jedini i najvažniji cilj u životu, moja neprestana molitva, jedina stvar koju želim. Tražim to sa svime što je u meni. Taj moj cilj sasvim me prožeo."

 

Što je bila ta stvar koju je David želio iznad svega ostalog, stvar koju je svim svojim srcem odlučio postići? Sâm nam govori: "...da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam" (Ps 27,4).

 

Nemojmo misliti da je David bio asketa i da se klonio vanjskoga svijeta. Nije bio ni pustinjak tražeći da se sakrije na nekom osamljenom mjestu. Ne, David je bio vatren čovjek akcije, veliki borac, i bio je okružen mnoštvom koje je pjevalo o njegovoj pobjedi u bitki. Jednako je bio vatren i u svojoj molitvi i pobožnosti, sa srcem koje je čeznulo za Bogom. I Gospodin ga je blagoslovio s mnogim željama njegova srca.

 

Doista, David je okusio sve što jedan čovjek u životu može okusiti. Upoznao je bogatstvo, silu i vlast. Primio je poštovanje, slavu i laskanje ljudi. Bog mu je dao Jeruzalem kao glavni grad njegova kraljevstva i bio je okružen odanim ljudima koji su za njega bili voljni umrijeti.

 

Ali iznad svega, David je bio štovatelj Boga. Bio je čovjek koji je slavio i zahvaljivao Bogu za sve njegove blagoslove te je svjedočio: "Gospodin me svakodnevno blagoslivlja."

 

Zapravo je govorio: "Postoji jedan način života koji sada tražim – mirno mjesto u Gospodinu za kojim žudi moja duša. Želim neprekidnu duhovnu prisnost s mojim Bogom." To je ono što je mislio kad je molio: "...da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam" (Ps 27,4).

MILOST GOSPODNJA

U starom Izraelu Kovčeg saveza predstavljao je milost Gospodnju, snažnu istinu koja se utjelovila u Kristu. Mi trebamo primiti njegovu milost, pouzdati se u spasonosnu krv njegove milosti i biti potpuno spašeni. Dakle, možete se ismijavati iz zakona, možete se rugati iz svetosti, možete srušiti sve što govori o Bogu, ali kad se rugate ili ismijavate iz Božje milosti, dolazi sud – i to brzo. Ako gazite njegovu krv milosti, suočeni ste s njegovim strašnim gnjevom.

 

To je točno ono što se dogodilo Filistejcima kad su oteli Kovčeg. Smrtonosno uništenje spustilo se na njih sve dok nisu priznali: "Ovo nije slučajnost. Božja ruka jasno je protiv nas." Pogledajte što se dogodilo kad su unijeli Kovčeg u poganski hram Dagona da se ismijavaju iz izraelskog Boga i izazivaju ga. Usred noći, Pomirilište Kovčega postalo je štap suda. Sljedećeg dana, idol Dagon nađen je ničice na zemlji pred Kovčegom; glava i ruke bili su mu odsječeni (vidi 1 Sam 5,2-5).

 

Ljubljeni, upravo tako trebalo bi danas biti s Amerikom. Već davno bismo trebali biti osuđeni. Govorim to svima koji se ismijavaju i izazivaju milost Božju: Samo naprijed, činite što god želite da Kristovu crkvu dovedene pod vlast sekularizma ili agnosticizma. Ali ako se ismijavate iz milosti Kristove, Bog će svu vašu vlast i autoritet baciti na tlo. Jeremija kaže: "Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni, milosrđe njegovo nije presušilo" (Tuž 3,22). Međutim, kad ljudima predmet ismijavanja postane ta velika milost koja je Krist, sud je siguran.

 

Jedino milost Gospodnja zadržava sud. A Amerika sada iskorištava tu milost. Nevjerojatno, ali naša je zemlja s ostatkom svijeta u trci da ukloni Boga i Krista iz društva. Međutim, Gospodin se neće dati ismijavati! Njegova milost nije presušila; on ljubi ovu naciju te vjerujem da je to razlog zašto još uvijek izlijeva svoje blagoslove na nas. Njegova želja je da nas njegova dobrota dovede do pokajanja (vidi Rim 2,4).

 

Ne trebamo očajavati nad sadašnjim stanjem u Americi. Tugujemo nad strašnom pokvarenošću, ismijavanjem i grijehom, ali imamo nadu znajući da Bog sve ima pod potpunom kontrolom. Znamo da milost nije presušila.

BOG VAS NIJE MIMOIŠAO

Jedno od najvećih bremena koje kao pastir Gospodnji imam jest: "O, Bože, kako mogu donijeti nadu i utjehu vjernicima koji podnose veliku bol i trpljenje? Daj mi poruku koja će uništiti njihovu sumnju i strah. Daj mi istinu koja će osušiti njihove suze žalosti i staviti pjesmu na usne beznađa."

 

Poruka koju čujem od Duha Svetoga za narod Božji vrlo je jednostavna: "Idi k mojoj Riječi i stoj na mojim obećanjima. Odbaci svoje dvojbene osjećaje." Sva nada rođena je iz Božjih obećanja.

 

Nedavno sam primio pismo koje sadrži divnu živu ilustraciju toga. Pismo je od jedne majke koja piše: "Moja kći ima šesnaest godina. Ima fizičku degeneraciju mišića, ligamenata i zglobova i u neiskazanim je bolovima dvadeset četiri sata na dan. 1997. godine, izgubila sam sina koji je počinio samoubojstvo zbog iste boli. Imao je dvadeset dvije godine kad si je nakon devet godina trpljenja oduzeo život. Nije više mogao podnositi bol.

 

Moja kći bila je balerina i planirala je pohađati školu Julliard u gradu New Yorku, ali njezini su se snovi srušili kad ju je pogodila ista bolest koja je mučila i njezina brata. Liječnik je rekao da je njezina bol 14 na ljestvici od 1 do 10. Količina lijekova koja bi bila učinkovita za njezinu bol uništila bi bubrege te ih ne može uzimati.

 

Ona ljubi Gospodina i radost je imati je u blizini. Divna je pjesnikinja čije su pjesme izašle u preko petnaest publikacija i uvrštena je u 'Tko je tko u međunarodnoj poeziji'."

 

Suočene sa svime time, s nemilosrdnim udarcima tijela i duše, ova majka i njezina kći stavile su svoju nadu u Riječ Božju za njih i Bog im je dao mir.

 

Pokušava li neprijatelj i vama reći da vas je Bog mimoišao? Jeste li bili u kušnji zaključiti da Gospodin nije s vama? Jeste li gotovo digli ruke od svoje vjere? Evo nade u Riječi Gospodnjoj za vas:

 

"Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti" (Heb 13,5).

 

"Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe. Nek se uzdaju u te koji znaju ime tvoje, jer ne ostavljaš onih što ljube tebe, o Jahve" (Ps 9,10-11).

KALEB

Kaleb, čije ime znači "silovit, odvažnost", slika je kršćanina koji ide do kraja. Kaleb je bio nerazdvojiv od Jošue, koji je slika Krista, i predstavlja onoga tko neprestano hoda s Gospodinom.

 

Kaleb je s uhodama prelazio Jordan kad ga je Duh Sveti vukao prema Hebronu – "mjestu smrti". Sa strahopoštovanjem se penjao na tu svetu planinu i vjera mu je preplavila dušu. Na njoj su bili pokopani Abraham i Sara, a tako i Izak i Jakov. Godinama kasnije, tamo je započelo Davidovo kraljevstvo. Kaleb je cijenio to sveto mjesto! Od toga vremena htio je Hebron u svoj posjed.

 

Za Kaleba je rečeno da je "slijedio Gospodina u potpunosti" (Br 14,24). Do samoga kraja nikada se nije pokolebao. U svojim poznim godinama, Salomon se pokolebao i "nije u potpunosti slijedio Gospodina". A Kaleb je i u dobi od osamdeset pet godina mogao posvjedočiti: "Ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onoga dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim" (Još 14,11).

 

Sa osamdeset pet godina, Kaleb je vodio svoju najveću bitku! "Daj mi sada ovo gorje (Hebron) ..." (Još 14,12). "Tada ga Jošua blagoslovi, i dade Kalebu ... Hebron u baštinu" (Još 14,13). "Hebron je pripao u baštinu Kalebu ... jer je slijedio Gospodina u potpunosti" (Još 14,14).

 

Ovo je slavna poruka, a glasi: Nije dovoljno umrijeti grijehu i ući u puninu jednom u prošlosti. Potrebno je do kraja rasti u Gospodinu! Sačuvati duhovnu snagu i silu – ne se kolebati, "slijediti Gospodina u potpunosti" – čak i u starosti! To treba biti vjera koja uvijek raste.

 

Hebron, Kalebova baština, znači "društvo udruženih". Udruženih s čime? Odgovor je: sa smrću. Ne se samo udružiti sa smrću grijehu na Jordanu, nego i živjeti s društvom ljudi, zajednicom drugih vjernika, koji su isto tako združeni sa smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Upravo na Hebronu gdje je Abraham sagradio oltar da žrtvuje svoga sina trebali su Kaleb i njegova obitelj živjeti. Živjeti neprestano združeni s oltarom žive žrtve.

 

Kalebova bezrezervnost za Gospodina stvorila je i svetu vatru za Boga u njegovoj djeci. Dok su se djeca dva i pol plemena koja su  živjela na međuzemljištu okrenula i prigrlila svijet i njegovo idolopoklonstvo, Kalebova obitelj jačala je u Gospodinu!

NEUTRALCI

Oni koji su izabrali živjeti na neutralnom terenu dijele određene karakteristike! Karakteristike dva i pol plemena (Rubena, Gada i pola Manašea) mogu se danas naći u onima koji odbijaju uništiti svoje idole i umrijeti svijetu. Razotkrivaju ih njihova hebrejska imena.

 

Ruben znači "sin koji vidi!" On je bio Jakovljev prvorođenac, ali je izgubio svoje pravo prvorodstva jer ga je gonila požuda. Prišao je očevoj priležnici te je Jakov na svojoj samrtnoj postelji rekao za njega: "Ti Rubene, na ležaj oca svog se pope i moj oskvrnu krevet" (Post 49,4). Jakov je opisao svoga sina Rubena: "...poput vode nabujao, nećeš više imati prvenstva" (Post 49,3).

 

Ruben je imao oči samo za ovaj svijet –  za njegovu požudu, njegove stvari, njegova zadovoljstva. Bio je nepostojan jer mu je srce uvijek bilo razdijeljeno i taj duh prešao je na njegovo potomstvo. Cijelo pleme bilo je odano svijetu i sklono svome vlastitom putu.

 

Gad znači "bogatstvo, četa". Jednostavno rečeno, to su plaćenici. Mojsije je rekao za Gada: "Prvine je tad sebi dodijelio..." (Pnz 33,21). Izvana, ovo je pleme bilo poslušno, "pravdu Jahvinu izvršivši", ali njegova najvažnija karakteristika bila je vlastiti interes. Gada su proždrli njegovi vlastiti problemi i potreba da "uspije".

 

Gadova je filozofija: "Borit ću se s vojskom Gospodnjom; bit ću poslušan i činiti sve što Bog od mene očekuje. Ali najprije ja moram dobiti svoj dio u životu. Prvo moram srediti sebe i obitelj, a onda ću biti slobodan više raditi za Gospodina!"

 

Manaše znači "zaboraviti, zanemariti". Bio je Josipov prvorođenac i trebao je primiti pravo prvorodstva. Ali već se u njegovu djetinjstvu razvila žalosna crta i Jakov je to u Duhu vidio. Manaše će jednoga dana zaboraviti putove svoga oca Josipa i zanemariti zapovijed Gospodnju.

 

Spojite i razmotrite ove crte kršćana neutralaca: u duhovnim uvjerenjima nepostojani su kao voda; nikada se ne ističu u stvarima Božjim; mlaki su i slabi od požude; vođeni sebičnim potrebama; zanemaruju Riječ; ne uzimaju ozbiljno zapovijedi Gospodnje; rade stvari po svom vlastitom odabiru umjesto da se pouzdaju u Boga; zaboravljaju prošle blagoslove i djela; nisu voljni pustiti određene idole; opravdavaju svoje vlastite odluke; nisu voljni umrijeti svemu što ih svodi na neutralce!

 

Opredijelimo se za Gospodnju puninu. Božja želja za vas je da uđete u počinak, radost i mir u Duhu Svetom. To zahtijeva da ga slijedimo "svim srce, svom snagom".