petak, svibnja 29, 2015

NEMOLEĆI KRŠĆANI

Nemoleći kršćani ne shvaćaju u kakvoj su opasnosti. Možda ćete prigovoriti: "Pa što ako neki kršćani ne mole? Još su uvijek vjernici – krvlju očišćeni, oprošteni i idu u nebo. Kakva je opasnost ako se postane malo mlak?"

Vjerujem da naš nebeski Otac shvaća da živimo u vrijeme velike jurnjave, s mnogim zahtjevima našega vremena i snage. I kršćani su zahvaćeni poslovima i aktivnostima kao i svi drugi. No ja ne mogu vjerovati da Bog olako uzima naše odbacivanje pristupa k njemu, što je njegova Sina stajalo života.

Bog je Krista učinio našom jakom kulom. Ali jedino su sigurni oni koji "se utječu k njoj" (vidi Izr 18,10). Ako ne ulazite u nju, onda ste još uvijek vani. Stojite tamo gdje je Izrael stajao, ali Bog više nikoga ne susreće na vratima. Sva sredstva koja trebamo nalaze se unutra: oproštenje grijeha, milosrđe u vrijeme potrebe, snaga za pobjedu.

Zamislite bol odbacivanja koju osjećaju Otac i Sin. Zamišljam ovaj razgovor među njima:

"Sine, tebe su tukli, ismijavali, razapeli, pokopali. To me toliko boljelo da sam na taj prizor zatvorio oči. Ipak, ti si ispunio vječni savez. Osigurao si pristup za sve koji budu vjerovali u tebe. Zbog tebe ljudi posljednjeg vremena mogu doći k meni. I silno mogu porasti u mojoj snazi, gradeći rezerve vjere protiv đavla koji će ih iskušavati i isprobavati kao ni u jedno drugo vrijeme.

Ali, gdje su naša ljubljena djeca? Ponedjeljak prolazi i mi ih ne vidimo. Utorak stiže i još uvijek nema djece. Srijeda dolazi, a od njih ni traga. Četvrtak, petak i subota prolaze, a mi ih još uvijek ne vidimo. Jedino nam se u nedjelju primiču dok su u crkvi. Zašto ne dolaze? Zar nas ne vole?"

Bog je Adamu, kad se sakrio od njega u edenskom vrtu, postavio isto pitanje: "Adame, gdje si?" (Post 3,9). Gospodin je sve vrijeme znao gdje je Adam. U stvari je pitao Adama zašto je odbacio zajedništvo i ukazao mu da je opasnost u skrivanju od njegove nazočnosti.

Doista, kršćani koji ne primjenjuju pristup do Oca završavaju u "sardskom stanju". Gospodin je uputio Ivana: "Anđelu crkve u Sardu napiši: 'Ovo govori onaj koji ima sedam Duhova Božjih … sedam zvijezda: Poznam tvoja djela. Kažu da si živ, a mrtav si'" (Otk 3,1).

četvrtak, svibnja 28, 2015

PRISTUP DO POBJEDONOSNA ŽIVOTA

Kad je Isus hodao zemljom, sebe je učinio dostupnim čitavoj populaciji. Učio je u sinagogama, na obroncima, u čamcima. Iscjeljivao je bolesne, vršio čuda. Podizao je glas na svetkovinama, vičući: "Ja sam živa voda. Dođite k meni i ja ću utažiti vašu žednu dušu." Svatko mu se mogao primaći i utažiti svoju glad.

Ali poziv našega Gospodina uglavnom je bio ignoriran. Vapio je nad onim narodom: "Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste" (Mt 23,37). Rekao je Izraelu: "Sad sam ovdje, na raspolaganju. Rekao sam vam da dođete k meni po iscjeljenje i ispunjenje svojih potreba. Ali vi nećete!"

Kako je Isus odgovorio na odbacivanje naroda? Izjavio je: "Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta" (Mt 23,38). Riječ koju ovdje Isus upotrebljava za pusto govori o osamljenosti, potraćenosti, neplodnosti. Rekao je: "Vaš crkveni život, vaša kuća, vaš duhovni život – sve će to presušiti i umrijeti."

Razmislite o tome! Ako roditelji dnevno ne traže Boga, njihova djeca sigurno neće. Umjesto toga, njihov dom bit će ispunjen svjetovnošću, duhovnom neplodnošću, osamljenošću iznad svega što se može opisati. Na kraju, ta obitelj završit će u potpunoj pustoši.

Držite na pameti, Isus je ova upozorenja izgovorio u vrijeme milosti. Dodao je: "Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: 'Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje'" (Mt 23,3). Ovo znači: "Dao sam vam sav pristup koji trebate da biste živjeli pobjedonosnim životom. Ali ignorirali ste moju ponudu. Žao mi je, ali vaša odluka donijet će pustoš vašem životu i domu. I nećete me ponovno vidjeti do vječnosti."

Kad ste zadnji put došli Bogu da nađete sve što vam je potrebno za život? Jeste li bili u nevolji, suočeni s krizom u obitelji, vašim poslom, zdravljem? Nema nikakve pogreške pristupati Bogu u vrijeme ozbiljne potrebe. Izaija piše: "Jahve, tražili su te u nevolji; izlijevali tihu molitvu, kad ih je stigla tvoja kazna" (Iz 26,16). Psalmist svjedoči: "Iz svega glasa vapijem Jahvi, iz svega glasa Jahvu zaklinjem. Pred njim svoju izlijevam tužaljku, tjeskobu svoju pred njim razastirem" (Ps 142,2-3).

srijeda, svibnja 27, 2015

NAJVEĆA BOL KRISTOVE DUŠE

Što je najveća bol koju Kristova duša može iskusiti? Vjerujem da je to to što generacija koja je primila potpun, slobodan pristup ne dolazi k njemu.

Narod Božji stoljećima je čeznuo i žudio da vidi blagoslov našeg vremena. Pristup koji mi uživamo je onaj pristup za kojim je čeznuo Mojsije. To je isti pristup koje je Davidovo srce moglo vidjeti, ali nije moglo postići. To je pristup koji Daniel nikada nije imao, iako se molio Gospodinu triput dnevno. Naši praočevi vidjeli su taj pristup koji mi danas imamo i radovali se za nas.

Međutim, mi, kojima je dano pravo do toga divnog dara, uzimamo ga zdravo za gotovo. Vrata su za nas otvorena, ali mi ponekad danima i tjednima odbijamo ući. Kakav zločin! Svaki put kad zanemarujemo pristup koji j Isus kupio za nas, ležerno prolazeći mimo vrata, uzimamo njegovu krv olako. Naš Gospodin nam je rekao da imamo sva sredstva koja su nam potrebna samo ako dođemo k njemu. Ali mi nastavljamo ignorirati njegov skupocjen dar.

Pismo nas opominje: "Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem … Držimo nepokolebljivim ispovijedanje naše nade – vjeran je, naime, onaj koji je obećao" (Heb 10,22-23). Ovaj odlomak jasno govori o molitvi. Bog nas potiče: "Dolazite u moju nazočnost često, svakodnevno. Ne možete održati svoju vjeru ako se ne primičite k meni. Ako ne ulazite neustrašivo u moju nazočnost, vjera će vam se pokolebati."

Možda poznajete kršćane koji su jednom gorjeli za Isusa, uvijek stvarajući kvalitetno vrijeme za Gospodina, istražujući njegovu Riječ i zatvarajući se nasamo s njim. Znali su kako se primaći k njemu da bi svoju vjeru sačuvali živom.

Ali sad ti isti kršćani uglavnom samo "misle" svoje molitve. Ili jure u Božju nazočnost na nekoliko minuta samo da bi rekli: "Zdravo, Gospodine! Molim te, vodi me danas. Volim te, Isuse. Doviđenja." Nestalo je njihovo tražeće srce. Neužurbanog zajedništva, koje su jednom uživali, sad više nema. A kad ih pitate za njihov napušten molitveni život, tvrde da se sad "odmaraju na vjeri".

Kažem vam, ljudi bez molitve ubrzo postaju ljudi bez vjere. Što više napuštaju dar pristupa, odbijajući se primaći Božjim sredstvima, dalje od Boga odlaze.