utorak, rujna 01, 2015

ISPUNJEN PUNINOM BOŽJOM

"A znam da ću, kad dođem k vama, doći u punini blagoslova evanđelja Kristova" (Rim 15,29). Pavao je napisao ove riječi kršćanima u Rimu. Rekao im je: "Ne sumnjam, kad vas sretnem, bit će to u punoj mjeri Kristova blagoslova."

Apostolove riječi ovdje kazuju nešto što svaki vjernik mora znati. A to je da postoje različiti stupnjevi ili mjere Kristova blagoslova. Neki vjernici postižu punu mjeru tog blagoslova, što je i cilj. Svi bi mi morali doći u punu mjeru Gospodnjeg blagoslova. Međutim, neki kršćani ulaze samo u malu mjeru Kristova blagoslova.

U svome pismu Efežanima, Pavao svakoga potiče da ide za punom mjerom tog blagoslova: "A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar … dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove … i upoznamo ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budemo ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga" (Ef 4,7.13; 3,19).

Zapazite ovu riječ "punina" u ovim odlomcima. Grčka riječ koju Pavao ovdje upotrebljava znači "završiti zadatak ispunjenja do punine". To je zadatak koji nam je Bog dao: ići za puninom Kristova blagoslova u našem životu.

Pavao to objašnjava, pišući: "Jedan je Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje" (Ef 5-6). Ukratko, Bog Otac, Sin i Duh Sveti prebivaju u svoj njegovoj djeci. Isus je obećao: "Doći ćemo i nastaniti se u vama" (vidi Iv 14,23). Pavao objašnjava da svi imamo isti pristup Gospodinu. Zbog toga, svi imamo jednaku priliku postizati njegov uvijek sve veći blagoslov. Doista, naš život trebao bi se neprestano povećavati u onome što Pavao naziva "blagoslov Kristov".

Promotrite nevjerojatnu mjeru Kristova blagoslova u Pavlovu životu. Ovaj je čovjek primao otkrivanja osobno od Isusa. Svakako, Pavao je znao da nije postigao savršenstvo. Ali je isto tako, bez ikakve sumnje, znao da ne postoji ništa u njegovu životu što bi sprečavalo rijeku Kristova blagoslova.

ponedjeljak, kolovoza 31, 2015

PROMATRAČI by Gary Wilkerson

Kao obitelj Božja, okupljamo se u crkvama kako bismo štovali, pjevali, slušali i davali. Ali ako nismo pažljivi, možemo završiti kao promatrači kad je u pitanju život kakav bi Isus htio da živimo. Često kad vidimo ljude u grijehu, umjesto da im pomognemo izaći iz njega, gajimo tajnu nadu da će biti uhvaćeni. I kad se to dogodi, osjećamo se opravdani, misleći: "Znao sam. Život ove osobe uvijek je izgledao pomalo čudno."

Zašto to činimo? To može biti jer osjećamo krivnju u vezi s našim vlastitim grijehom. Svi mi imamo nešto u našem životu u što bi drugi mogli baciti kamen. Istina je, farizeji koji su doveli Isusu onu ženu uhvaćenu u preljubu (vidi Iv 8,3-11) mogli su iz gomile izvući bilo koju i kamenovati je. Danas kroz društvene medije optuživanje ljudi čini upravo istu stvar.

Isusov način bio je drukčiji. "Uspravi se pa je upita: 'Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?' 'Nitko, Gospodine', odgovori ona. 'Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više'" (Iv 8,10-11).

Kao propovjednik evanđelja, volim ove dvije riječi: "Ni ja." Isus je nije osudio. To je za njega bila radikalna stvar. I još uvijek je danas kad govori svakome od nas koji se kajemo: "Niti ja te ne osuđujem." No Isus je postao još radikalniji kad je rekao vjerskim vođama: "Imao bih mnogo toga o vama govoriti i suditi, ali neću" (Iv 8,26 prema eng.). Opa! Ovo zvuči kao uvreda, ali u stvari Isus je imao čitav popis "prljavog rublja" za koje ih je mogao optužiti. Sličan popis ima i za naše živote danas. Ali umjesto osude, on kaže: "Niti te ja ne osuđujem."

Kakav nevjerojatan trenutak! To otkriva snažnu ljubav iza Božje milosti – da "dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas" (Rim 5,8).

petak, kolovoza 28, 2015

VAPAJ BEZ GLASA

Prije nego je Isus iscijelio gluhonijema čovjeka u Marku 7, čitamo: "On uzdahnu" (Mk 7,34). Riječ za uzdahnuti ovdje govori o glasnom stenjanju. Očito je Isus tako zaječao da je iz njegova srca izašlo stenjanje. Dakako, čovjek to nije mogao čuti, jer bio je gluh – ali što je to stenjanje značilo?

O tom prizoru pročitao sam mnoge komentare. No nijedan ne donosi svjedočanstvo o onome što ja vjerujem da mi Duh Božji govori. Ja sam uvjeren da je Isus pogledao u nebo i razgovarao s Ocem. Tiho je zaplakao u svojoj duši nad dvije stvari. Prvo, zaplakao je nad nečim što je samo on mogao vidjeti u tom čovjeku. I drugo, zaplakao je nad nečim što danas vidi zatvoreno u srcima tolikih ljudi, posebno mladih.

Što je Isus vidio tada i sada? Što je čuo u srcu onoga gluhog čovjeka i u srcima mnogih danas? Čuo je vapaj bez glasa. Čuo je vapaj srca, zatvoren, koji nije u stanju izraziti se. Sad je Krist sam zajecao vapajem koji se nije mogao čuti. Davao je glas vapajima svih koji ne mogu ispustiti vapaj.

Sjetite se mnogih noći koje je ovaj čovjek plakao dok nije zaspao, jer ga nitko nije razumio. Čak ni njegova majka ili otac nisu mogli shvatiti što govori. Koliko puta je pokušao objasniti kako se osjeća, ali sve što je izašlo bili su bolni, nezgrapni glasovi. Vjerojatno je mislio: "Kad bih samo mogao govoriti, samo jednom. Kad bi moj jezik bio razriješen jednu minutu, mogao bi nekome reći što se događa u mojoj duši. Vikao bih: 'Nisam glup. Nisam pod prokletstvom. Ne bježim od Boga. Samo sam zbunjen. Imam probleme, ali nitko ih ne može čuti.'"


Međutim, Isus je čuo misli srca ovoga bespomoćnog čovjeka. Razumio je svaki unutarnji uzdah koji se nije mogao izgovoriti. Biblija kaže da naš Gospodin suosjeća s našim slabostima. I on je osjećao bol stanja toga gluhonijemog čovjeka.

četvrtak, kolovoza 27, 2015

ZNAKOVNI JEZIK

Što je bila prva stvar koju je Isus učinio kad mu je bio doveden gluh čovjek? "On ga izvede između naroda nasamo" (Mk 7,33). Krist je odmah znao što je ovaj gluhi čovjek htio. On je žudio za vlastitim dodirom, vlastitim iskustvom. Nije se mogao pomiriti s nečim što su "oni" našli; to je trebala biti stvarnost samo za njega. Htio je da mu Isus otvori uši i razriješi jezik. A to se trebalo dogoditi između njih dvojice.

Ako godinama služite Bogu, dopustite da vas pitam nije li istina da možete pogledati unatrag i vidjeti trenutak kad ste imali nadnaravni susret s Isusom? On vas je dotakao i to ste znali. To iskustvo niste dobili od nekog drugoga; ono nije bilo ugrađeno u vas jer ste čuli nekoga kako o tome propovijeda; sami se iskusili Krista. Zbog toga ste sigurni u ono što s njim imate.

Isus je znao da je gluhonijemi trebao tu vrstu susreta i zbog toga mu je progovorio njegovim vlastiti jezikom: znakovnim jezikom. "On stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika" (Mk 7,33).

Možete li zamisliti što je prošlo kroz um gluhonijema čovjeka? Vjerojatno je pomislio: "Ne ispituje me niti me optužuje. On točno zna kroz što sam prošao. Zna da ga nisam odbacio. Zna da želim čuti njegov glas i izravno mu govoriti. On zna da ga moje srce želi slaviti. Ali ništa od toga ne mogu učiniti ako ne primim njegov čudotvoran dodir. On mora znati da je to ono što želim."

Naš Spasitelj pokazuje istu vrstu suosjećanja za naše nespašene ljubljene. On ni od koga neće raditi spektakl. Sjetite se kako je bio strpljiv i brižan sa Savlom iz Tarsa. Ovaj poznati čovjek išao je prema čudnovatom susretu s Isusom. Krist mu je mogao doći bilo kada; zapravo, mogao ga je zbaciti ispred onoga mnoštva dok je Stjepan bio kamenovan. Mogao je od Savlova obraćenja učiniti primjer. Ali nije (vidi Dj 9,1-19).

srijeda, kolovoza 26, 2015

NJEGOVA JEDINA NADA

Gluhonijemu čovjeku jedina je nada bila da dospije do Isusa (Mk 7,31-35). Morao je imati osobni susret s njim.

Moram vas podsjetiti da ovaj čovjek nije bio poput onih koje opisuje Pavao: "… škakljaju im uši, te će odvratiti uši od istine" (2 Tim 4,3-4). Niti je taj čovjek imao "duh obamrlosti … uši takve da ne čuje" (Rim 11,8). On nije bio poput onih opisanih u Djelima 28,27: "… postade tvrd na ušima, a oči zatvori, da očima jednoć ne vidi, ušima ne čuje." Niti je bio poput onih nazočnih kod Stjepanova kamenovanja, koji "začepiše uši" (Dj 7,57).

Činjenica je da je ovaj čovjek htio čuti. Očajnički je želio biti iscijeljen. Međutim, čitamo: "Donesu mu gluhonijema" (Mk 7,32). Ovaj čovjek nije došao k Isusu sam, morao je biti donijet. Sigurno je znao tko je Isus i da ima moć iscjeljenja. Štoviše, ovaj čovjek je znao kako razgovarati, ili kroz znakovni jezik ili pisanjem, i mogao je sam hodati okolo. Međutim, nikada nije nastojao doći k Isusu sam – "Oni" su ga morali donijeti.

Tko su bili "oni" u ovom retku? Mogu tek špekulirati da su bili njegova obitelj ili dragi prijatelji, ljudi koji su se dovoljno brinuli da ga dovedu Isusu. Vjerujem da ovaj prizor govori mnogo o situaciji s našim mladim ljudima danas. Oni neće doći k Isusu sami. Moraju ih dovesti k njemu roditelji, prijatelji, crkvena obitelj. Poput roditelja gluhog čovjeka, i mi moramo dovesti našu djecu i ljubljene Kristu. Kako? Kroz svakodnevnu molitvu vjere.


Samo je jedan lijek, samo jedna nada za našu djecu i ljubljene da čuju istinu i to je osobni susret sa samim Isusom. "Oni ga zamole da stavi na nj ruku" (Mk 7,32). Grčka riječ za zamoliti ovdje znači preklinjati, vruće moliti. Ovi roditelji vruće su molili Krista: "Molimo te, Gospodine, dotakni našega sina. Stavi svoju ruku na njega."

utorak, kolovoza 25, 2015

LEKCIJE ZA NAS

U Marku 7 nalazimo Isusa kako čini veliko čudo. Čitava ova dramatična scena dogodila se u samo pet redaka:

"Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Donesu mu gluhonijema te ga zamole da stavi na nj ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: 'Effetha' – to jest: 'Otvori se!' Otvore mu se uši i razriješi mu se sapet jezik te je pravilno govorio' (Mk 7,31-35).

Zamislite taj prizor! Kad je Isus stigao do obala Dekapolisa, naišao je na čovjeka koji je bio i gluh i nijem. Čovjek je mogao govoriti, ali govor mu je bio nerazumljiv. Krist je odveo čovjeka na stranu, dalje od mnoštva, i dok je stajao pred tim čovjekom, stavio je svoje prste u njegove uši. Zatim je svojom pljuvačkom dotakao njegov jezik, rekavši dvije riječi: "Otvori se!" I čovjek je odmah mogao čuti i jasno govoriti.

Uoči tog prizora, Isus je izbavio i demonom opsjednutu kćer jedne žene. Izgovorivši samo riječ, izbacio je zlog duha iz djevojčice. Zašto su ta dva čuda zapisana u Pismu? Jesu li uključena samo kao još dva prizora iz Gospodnjega života na zemlji?

Ogromna većina kršćana vjeruje da su takve priče sačuvate u Pismu jer nam mnogo otkrivaju. One su s namjerom kako bi nam pokazale Božju silu nad sotonom i bolešću. One su kao dokaz Kristova božanstva, kako bi potvrdile da je on bio Bog u tijelu. I one su kako bi ohrabrile našu vjeru i pokazale nam da naš Bog može činiti čuda.

Vjerujem da su te priče zabilježene iz svih tih razloga, pa i daleko više. Isus nam govori da je svaka riječ koju je izgovorio došla od Oca. On nije govorio i činio ništa sam od sebe, nego prema vodstvu svoga Oca. Štoviše, svaki događaj Kristova života sadrži lekciju za nas (vidi 1 Kor 10,11).

ponedjeljak, kolovoza 24, 2015

SVJETLO SVIJETA by Gary Wilkerson

Bilo je vrijeme Pashe i Isus je učio u hramu. Okupilo se veliko mnoštvo kako bi ga slušalo zbog njegove reputacije da govori duboke riječi ljubavi i čini snažna djela Božja. Ali nije prošlo mnogo vremena otkako se okupilo ovo mnoštvo, kad su se pojavile i vjerske vođe.

"Tada književnici i farizeji dovedoše neku ženu uhvaćenu u preljubu" (Iv 8,3). Ove vođe vidjele su Isusa kao prijetnju njihovu autoritetu. On je predstavljao nov fenomen čije učenje je otkrivalo njihove krute običaje kojim su opravdavali sami sebe. Sad su "pokušali staviti ga u nepriliku, kako bi ga mogli optužiti" (Iv 8,6). Pitali su ga bi li tu ženu prema Zakonu trebalo kamenovati.

Ovaj prizor odvijao se dramatično: "A Isus se sagnu i poče pisati prstom po tlu. A kako su ga i dalje ustrajno pitali, uspravi se te im reče: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!' Zatim se opet sagnu i nastaviti pisati po tlu. A oni, kad to čuše, počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: 'Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?' 'Nitko, Gospodine', odgovori ona. 'Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više'" (Iv 8,6-11).

Kakav snažan trenutak! Isus nije samo smirio vrlo nabijenu situaciju, nego je doslovce spasio jedan život. Svatko u tom prizoru bio je promijenjen onim što se dogodilo – ne samo optužena, nego i optužitelji pa čak i slušatelji.

Isus je iskoristio taj trenutak kako bi iznio jedno od svojih najpoznatijih učenja: "Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život" (Iv 8,12). Božje svjetlo je u tom trenutku promijenilo sve.