ponedjeljak, listopada 20, 2014

KRIST NAS JE OSLOBODIO by Gary Wilkerson

Sjetite se svih ovih blagoslovljenih stvari: prisna molitva s Gospodinom; čitanje predivne Riječi; radosno navješćivanje njegova evanđelja. Sve to divne su radnje koje tvore radostan, ispunjen život. Međutim, mi od njih često činimo djela na kojima se bazira zasluga – mukotrpne, moralne obveze i dužnosti. Čineći tako, zanemarujemo "toliko spasenje" – spasonosnu milost koja ne podbacuje. Vidite, čak i kad podbacimo, Novi savez ne podbaci. Prema Pavlu, ta istina trebala bi nas osloboditi, a ne zasužnjiti.

"Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Prema tome, budite nepokolebivi i ne dopustite da vas ponovno upregnu u jaram ropstva" (Gal 5,1). Kroz čitavu ovu poslanicu Pavao pita vjernike: "Zašto biste se vraćali na djela Staroga saveza? Taj sustav samo će vas ponovno zasužnjiti. Primili ste Novi savez koji vas oslobađa da ljubite Boga i služite mu sa savršenom slobodom."

Pavao pokušava Galaćanima krajnje grubo objasniti da nas evanđelje kroz milost osnažuje u Duhu. Ali Galaćani su i dalje nastojali živjeti izvan evanđelja kroz očale djela. Bili su uvjereni: "Ako učinim ovo, primit ću blagoslov. Ako ne, primit ću prokletstvo."

Možda to danas ne vidimo u sebi, ali skloni smo činiti nešto slično. Naš stav je: "Učinit ću svoje najbolje kako bih bio poslušan Božjim zapovijedima i on će me morati blagosloviti." Ali Bog kroz Novi savez kaže drukčije: "Već sam te blagoslovio prije nego si pokušao biti poslušan mojim zapovijedima. Isto tako znam da ne možeš savršeno držati moju Riječ pa ću ti ja dati snagu po mom Duhu da te sačuva. Moja milost bit će sila iza tvojih djela, ne tvoja vlastita snaga."

To je srž evanđelja. Sve to čini Bog! Dakle, kad nam je rečeno da "dobro pazimo ono što smo čuli, da slučajno ne promašimo cilj" (Heb 2,1), to ne znači da trebamo dobro paziti kako bismo držali propise. Umjesto toga, trebamo dobro paziti na evanđelje milosti koje nas je oslobodilo.

subota, listopada 18, 2014

MILOSRĐE JE ZARAZNO by Nicky Cruz

"Kad Isus … vidje silan narod … sažali se nad njima, jer su bili kao ovce bez pastira" (Mk 6,34).

Naša se služba u Oslu u Norveškoj udružila s velikom luteranskom crkvom. Bila je to jedna od malobrojnih crkava koje su bile voljne pomoći nam. Njihova djeca bila su duboko predana Gospodinu, ali bili su potpuno iznenađeni našim metodama evangeliziranja. Europski kršćani su tihi, ponizni ljudi koji svoju vjeru uglavnom drže za sebe. Ideja propovijedanja na ćošku ulice usred neke četvrti odvela ih je daleko od njihovih sigurnih zona. Isprva nisu željeli ići s nama, ali za nekoliko tjedana nismo ih mogli zaustaviti. U njima se zapalila vatra za evangeliziranje – izvorna strast duše.

Mnogi od njih putovali su vlakom dva ili tri sata svakoga jutra da bi nam pomogli, zatim su kasno navečer ponovno putovali kući. Nisu mogli dovoljno dobiti. I bili su silno željni saznati više o našoj djeci iz New Yorka. Kad smo im rekli da su mnogi od naše djece bivši članovi bandi i ovisnici o drogi, jedva su to mogli povjerovati. Bili su zaprepašteni nad onim što je Isus učinio u njihovim životima – i što još uvijek čini.

Ali ono što ih je najviše privuklo bilo je izvorno suosjećanje naše djece za druge. Kad je netko bio povrijeđen, naša bi djeca plakala s njim, zagrlila ga, molila s njim. Svako jutro započelo je s nekoliko sati molitve i slavljenja u crkvenoj zgradi i luteranska djeca nisu mogla dobiti dovoljno. Ljubav naše djece isijavala je za njih, nešto što nikada nisu iskusili. Ubrzo ih je zahvatilo oduševljenje. Širilo se poput divlje vatre srcima svih koji su radili s nama.

Kad je konačno naša evangelizacija završila, djeca iz Norveške nisu mogla podnijeti da vide kako odlazimo. Naša skupina tako ih je privukla, tako su zavoljeli našu djecu, da su u zračnoj luci satima plakali prije nego što je naš zrakoplov odletio. Na tom putovanju naša su djeca sklopila životna prijateljstva i ostavila neizbrisiv dojam na živote onih koje su ostavili.

To je ljepota prirode suosjećanja. To je jedna od najomiljenijih i najzaraznijih ljudskih emocija. Ona se ne može krivotvoriti i njezin utjecaj ne može se objasniti, ali vrlo je stvaran. I vrlo snažan!

__________
Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.

petak, listopada 17, 2014

SVJEŽA RIJEČ SVAKOGA DANA

Svima koji žele čuti, Bog govori svježu riječ svakoga dana, ali mnogi je ne mogu čuti, jer im srce otvrdnjuje. U Hebrejima čitamo: "Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja" (Heb 3,7-8). Božji glas je glas "danasa". On želi da čujemo glas koji se odnosi na sada.

Isus nas je upozorio na slušače kamena tla: "Posijani na kamenito tlo jesu oni koji, kad čuju riječ, odmah je primaju s radošću, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni. Nato, kad dođe nevolja ili progonstvo zbog riječi, smjesta podlegnu" (Mk 4,16-17). To se odnosi na one koji vole čuti, koji s radošću primaju sve što Bog kaže. Ali Riječ ne potone u njih. Božji glas ih ne mijenja. Ostaju neslomljeni, sa srcem koje se pretvara u kamen. Gdje su kamena srca? U Zatvoru? Na ulici? Nažalost, najtvrđa srca mogu se naći u domu Božjem među onima koji čak ni ne znaju da otvrdnjuju!

Dopustite mi reći kako kršćani razvijaju tvrdo srce. Odbijaju dopustiti glasu Božjem da smrska njihovu tvrdokornu volju. Oni čuju glas Božji u njegovoj Riječi, u propovijedanju, a ponekad čak i tihi glasić. Međutim, ne žele mu se pokoriti! Riječ ne može pustiti korijen. A tu je i nešto gore. Svakoga dana Bog poziva svoj narod u tajnu klijet molitve jer želi govoriti. On želi govoriti o poslušnosti, o problemima, o budućnosti, o davanju vodstva. "I premda vas neumorno opominjem, vi ne slušajte, a kad vas zovem, vi se ne odazivate" (Jer 7,13). Svaki put kad obijemo taj poziv te umjesto toga idemo za svojim vlastitim interesima i poslom stavljajući druge stvari ispred Boga, svaki put kad promašimo dan da ne čujemo, svaki dan kad odbijamo čuti, naše srce postaje hladnije i hladnije. Svaki put kad radije slušamo drugi glas nego da čekamo kako bismo čuli njegov glas, malo više otvrdnjujemo.

Kad se odbijamo disciplinirati kako bismo bili nasamo s Bogom da čujemo njegov glas, postajemo stranci tom glasu. Sramotno je primijetiti što se danas događa u tolikim crkvama, s tolikima koji više ne prepoznaju glas Božji. Gospodin vidi kako otvrdnjuju, ali još se uvijek brine za njih i ljubi ih. I tako okreće svjetlo svoga Svetog Duha na njih, donoseći riječ koja pali i probija – gromoglasni glas – da bi ih probudio. Ali njih riječ sablažnjava; sama Riječ Božja, koja je tu da ih izbavi, sablažnjava ih te se razljute i presušuju! "Kad iziđe sunce, uvenu i usahnu" (vidi Mt 13,6).