srijeda, ožujka 05, 2014

"DUBOKO ORANJE"

"Ili prezireš njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost, a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k pokajanju?" (Rim 2,4).

Ne slažem se sa svom naukom puritanskih pisaca, ali volim njihov naglasak na svetosti. Ti pobožni propovjednici nazivali su svoje propovijedi "dubokim oranjem". Vjerovali su da ne mogu posijati pravo sjeme vjere dok tlo srca njihovih slušatelja ne bude duboko izorano.

Puritanci su činili sve da njihovo propovijedanje ide duboko, drobeći svu neizoranu zemlju duša svojih slušatelja. Njihove propovijedi stvarale su izvorno pokajanje u njihovim zajednicama, a zauzvrat je to tijekom godina stvorilo snažne, zrele i vjerne kršćane.

Međutim, danas je većinu propovijedanja samo sijanje bez oranja. Danas čujem jako malo propovijedi koje kopaju dublje od površine. Duboko oranje ne iznosi samo bolest grijeha; ono kopa do samog uzroka bolesti. Mnogo propovijedanja koje danas čujemo usredotočeno je na poboljšanje, dok se ignorira bolest. Ono nudi recept bez da je osiguralo operaciju!

Žalosno, ali mi uzrokujemo kako ljudi misle da su iscijeljeni od grijeha kad uopće nisu znali da su bili bolesni. Stavljamo na njih plašt pravednosti, a da uopće nisu znali da su bili goli. Potičemo ih da se pouzdaju u Krista, a da čak ne shvaćaju da imaju potrebu za pouzdanjem. Takvi ljudi završavaju misleći: "Neće mi nauditi da u svoj život dodam i Isusa."

C.H. Spurgeon, snažan engleski propovjednik, rekao je sljedeće o potrebi za pokajanjem:

"Vjerujem da tužno pokajanje još uvijek postoji, iako ga u posljednje vrijeme nisam mnogo čuo. Ljudi danas uskaču u vjeru jako brzo … nadam se da moj stari prijatelj pokajanje nije mrtav. Očajnički sam zaljubljen u pokajanje; ono je sestra bliznakinja vjeri.

Ne razumijem mnogo vjeru suhog oka; znam da sam ja došao Kristu putem oplakanog križa … Kad sam po vjeri došao do Golgote, bilo je to s velikim ridanjem i preklinjanjem; priznavao sam svoje prijestupe, želeći naći spasenje u Isusu, jedino u Isusu."