petak, prosinca 31, 2010

STVARANJE ŠTOVATELJA

Izlazak 14 opisuje jedan nevjerojatan trenutak u izraelskoj povijesti. Pod Božjim nadnaravnim vodstvom, Izraelci su upravo napustili Egipat. Faraonova vojska krenula je za njima u potjeru. Izraelci su bili odvedeni u jednu dolinu s obje strane okruženu strmim planinama, a pred njima je bilo more. Ovi ljudi nisu još znali da će tu doživjeti najmračniju i najolujniju noć svojih duša. Suočili su se sa strahovitom noći panike i očaja, tako da su bili kušani do krajnjih granica.

Vjerujem da ovaj odlomak govori o tome kako Bog od svoga naroda stvara štovatelje. Doista, nijedno drugo poglavlje u Bibliji ne pokazuje to snažnije. Vidite, štovatelji se ne stvaraju tijekom probuđenja, u dobra i sunčana vremena ili u vrijeme pobjede i zdravlja. Štovatelji Božji se stvaraju tijekom mračnih i olujnih noći. A kako odgovaramo na naše oluje, određuje nas kakvi smo štovatelji.

Hebrejima 11 daje nam sliku Jakova u njegovoj starosti: "Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa" (Heb 11,21). Zašto je Jakov tako prikazan u dane kad je bio blizu smrti?

On je znao da mu je život pri kraju. Zbog toga ga vidimo kako blagoslivlja svoje unuke. Što, dakle, Jakov čini dok gleda unatrag na događaje u svom životu? Potaknut je na štovanje. Ovaj čovjek nije izgovorio ni riječi. Međutim, dok se oslanjao na svoj štap, diveći se životu koji mu je Bog dao, "duboko se prignuo".

U tom je trenutku Jakov štovao Boga jer mu je duša počivala. On je dokazao da je Bog bio vjeran izvan svake sjenke sumnje. Sad je ovaj patrijarh zaključio: "Kroz kakvu sam god bitku prolazio, Bog mi se pokazao vjernim. Uvijek je bio vjeran! O, Gospodine, svemoćni Bože, prigibam se pred tobom (štujem te)!"

četvrtak, prosinca 30, 2010

NE BOJTE SE MALO TRPLJENJA

Kristovo uskrsnuće prethodilo je kratko razdoblje trpljenja. I mi umiremo! I mi trpimo! Tu je bol i žalost.

Ne želimo trpjeti ni biti povrijeđeni. Želimo bezbolno izbavljenje, nadnaravnu intervenciju. "Učini to, Bože", molimo, "jer sam slab i uvijek ću takav biti. Učini to dok idem svojim putem čekajući na nadnaravno izbavljenje."

Krivicu za svoje nevolje možemo baciti na demone. I tražimo čovjeka Božjeg nadajući se da će on izbaciti tog demona da možemo dalje svojim putem bez boli i trpljenja. Sve je obavljeno! Lagano dalje ravno do mirnog života pobjede! Mi želimo da netko na nas položi ruke i otjera svu sušu. Ali pobjeda nije uvijek bez trpljenja i boli. Pogledajte u svoj grijeh! Suočite se s njim! Pretrpite kao i Isus. Uđite u njegovo trpljenje. Trpljenje traje jednu noć, a ujutro dolazi radost.

Božja ljubav zahtijeva izbor. Kad bi nas Bog nadnaravno podigao iz svake bitke bez boli i trpljenja, to bi prekinulo sve kušnje i napasti i ne bi bilo slobodnog izbora ni testiranja kao kroz vatru. Bilo bi to kao da Bog čovječanstvu nameće svoju volju. On izabire susresti nas u našoj suši i pokazati nam kako to može postati put u novi život vjere.

Često je volja Božja da podnosimo sušu pa čak i bol. "Zato neka i oni koji trpe prema volji Božjoj, preporuče svoje duše dobrim djelima vjernomu Stvoritelju" (1 Pt 4,19).

Hvala Bogu, trpljenje je uvijek kratko razdoblje prije pobjede! "Bog, izvor svakovrsne milosti, onaj koji vas je u Kristu pozvao u svoju vječnu slavu, sâm će vas, kad budete neko kratko vrijeme trpjeli, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi" (1 Pt 5,10).

srijeda, prosinca 29, 2010

ODRŽAVANJE MOLITVENOG ŽIVOTA

Da bih nadvladao duhovnu sušu, moram održavati život molitve. Kako to da nitko od nas ne moli kao što bi trebao? Znamo da sva naša bremena mogu biti podignuta kad se nasamo zatvorimo s Bogom. Glas Duha Svetoga stalno nas poziva na molitvu: "Dođi!"

Dođi na vodu koja gasi tvoju žednu dušu. Dođi Ocu koji suosjeća sa svojom djecom. Dođi Gospodaru života koji obećava da će ti oprostiti svaki grijeh koji si počinio. Dođi k Onome koji odbija osuditi te, ostaviti ili se sakriti od tebe.

Možda se pokušavamo sakriti od Boga zbog krivnje i osude, ali on se nikada ne krije od nas. Dođite hrabro do njegova prijestolja milosti, čak i kad ste sagriješili ili iznevjerili. On odmah oprašta onima koji se kaju sa svetom žalošću. Ne morate provoditi sate i dane u grizodušju i krivnju ili pokušati zaraditi svoj povratak u njegovu milost. Pođite Ocu, sagnite koljena, otvorite svoje srce i isplačite svoju agoniju i bol. Recite mu o svojoj samoći, osjećajima osamljenosti, strahu i neuspjehu.

Pokušavamo sve osim molitve. Čitamo knjige, tražimo formule i smjernice. Odlazimo k prijateljima, pastirima i savjetnicima tražeći svugdje riječ utjehe ili savjeta. Tražimo posrednike, a zaboravljamo onoga Posrednika koji ima odgovor na sve.

Ništa ne rastjerava sušu i prazninu brže od sat ili dva nasamo s Bogom. Ništa ne može zamijeniti mjesto molitve Ocu u onoj osamljenoj tajnoj klijeti. To je rješenje za svako sušno razdoblje.

"Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke. Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo, i blagoslov na tvoja pokoljenja" (Iz 44,3).

utorak, prosinca 28, 2010

PROLAŽENJE KROZ SUŠNO RAZDOBLJE

Iako propovijedam tisućama, postoje vremena kad se osjećam vrlo suh, daleko od tople nazočnosti Božje. Kad sam suh i prazan, nemam velike čežnje za čitanjem Riječi i imam malo poticaja da molim. Znam da je moja vjera nedotaknuta i da je moja ljubav za Isusa jaka i nemam želje kušati stvari ovoga svijeta. Radi se samo o tome da danima, a možda i tjednima ne mogu vidjeti dodir Božji.

Jeste li ikada promatrali druge kršćane koji su bili blagoslovljeni dok vi niste osjećali ništa? Oni svjedoče o Božjim odgovorima na njihove molitve i prolijevaju suze radosnice. Čini se da žive na vrhu gore sretnog iskustva dok vi jednostavno klipšete, ljubite Isusa, ali ne zapaljujete svijet.

Vjerujem da svi istinski vjernici doživljavaju sušno doba u različita razdoblja svoga kršćanskog života. Čak je i Isus osjećao osamljenost kad je glasno povikao: "Oče, zašto si me napustio?"

Bez blizine Božje ne može biti mira. Suša se može jedino zaustaviti rosom njegove slave. Očaj se može rastjerati jedino sigurnošću da Bog odgovara. Oganj Duha Svetoga mora ugrijati um, tijelo i dušu.

Postoje trenuci kad se osjećam nedostojan, poput najgoreg grešnika, ali usprkos tome, znam da Bog nije daleko. Ponekad čujem jasan glasić koji poziva: "Dođi, dijete moje. Svjestan sam svega kroz što prolaziš. Još te uvijek ljubim i nikada te neću napustiti ni ostaviti. Zajedno ćemo se s time suočiti jer ja sam još uvijek tvoj Otac, a ti moje dijete." Imam plamen u sebi koji se neće ugušiti i znam da će me on izvesti iz svake suše.

"Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga" (Pnz 32,9-10).

"Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga" (Iz 43,19-20).

ponedjeljak, prosinca 27, 2010

OSJEĆATE LI U POSLJEDNJE VRIJEME DA SE PREDAJETE?

Pisali su mi brojni pastiri iznoseći svoju brigu za svoju pastvu koja se jednostavno predaje. "Dobri, iskreni kršćani tako su svladani krivnjom i osudom da su očajni. Kad ne mogu živjeti prema svojim vlastitim očekivanjima te padnu natrag u grijeh, odlučuju se predati …"

Sve veći broj kršćana nalazi se na prijelomnoj točki. Malo je kršćana koji bi se usudili igrati s mislima da će dići ruke od svoje ljubavi za Isusa, ali u očajanju dižu ruke u vezi sa sobom samima.

Danas neki pastiri neprestano propovijedaju samo pozitivne poruke. Kad ih slušate, svaki kršćanin prima čuda, svatko odmah, trenutačno prima odgovore na molitvu, svatko se osjeća dobro, živi dobro i sav svijet je blistav i ružičast. Volim čuti takvo propovijedanje, jer uistinu želim sve te dobre i zdrave stvari za narod Božji. Ali nije tako za velik broj vrlo iskrenih kršćana.

Nije čudo da naši mladi ljudi poraženi dižu ruke. Oni ne mogu živjeti prema toj slici koju je stvorila religija o bezbrižnom, bogatom i uspješnom kršćaninu uvijek pozitivnog razmišljanja. Njihov svijet nije tako idealan; oni žive s bolima, krizama iz sata u sat, obiteljskim problemima.

Pavao je govorio o nevolji: "…nevolja što nas zadesi … opteretila nas je preko svake mjere – iznad naše snage – tako da smo izgubili nadu u život" (2 Kor 1,8).

Pozitivno razmišljanje neće učiniti da ti problemi odu niti će "priznavanje" da ti problemi zapravo ne postoje išta promijeniti. Što je lijek? Dvije su činjenice koje su mi donijele veliku utjehu i pomoć.

• Bog me ljubi. On je dobar Otac koji nas jedino želi podići iz naše slabosti.
• Ono što mu najviše ugađa moja je vjera. On želi da se pouzdajem u njega.

petak, prosinca 24, 2010

PREŽIVJET ĆETE

Sreća ne znači život bez boli ili povrede, uopće ne. Prava sreća je učiti kako odjednom živjeti jedan dan usprkos žalosti i boli. To je učiti kako se radovati u Gospodinu bez obzira na ono što se dogodilo u prošlosti.

Možda osjećate da ste odbačeni. Vjera vam je možda slaba i mislite da ste opravdano oboreni. Žalost, suze, bol i praznina mogu vas povremeno progutati, ali Bog je još uvijek na prijestolju. On je još uvijek Bog!

Uvjerite sami sebe da ćete preživjeti. Izići ćete iz toga. Živi ili mrtvi, pripadate Gospodinu. Život ide dalje. Iznenadit ćete se koliko možete podnijeti uz Božju pomoć.

Ne možete pomoći sami sebi ili zaustaviti bol, ali naš blagoslovljeni Gospodin doći će k vama. Stavit će svoju dragu ruku pod vas i podići vas da ponovno sjedite na nebesima. On će vas izbaviti od straha umiranja i otkriti vam svoju beskrajnu ljubav.

Podignite pogled! Ohrabrite se u Gospodinu! Kad vas okruži magla te ne možete vidjeti izlaz iz svoje dileme, legnite u Isusovu naručju i jednostavno se pouzdajte u njega. On je onaj tko mora sve učiniti! On želi vašu vjeru i pouzdanje. I želi da glasno vičete: "Isus me ljubi! On je sa mnom! I neće me iznevjeriti! Upravo sada radi na mom slučaju. Neću biti oboren! Neću biti poražen! Neću biti žrtva sotone! Neću izgubiti pamet ili vodstvo. Bog je na mojoj strani! Ljubim ga i on ljubi mene!"

Najbitnija stvar je vjera. A vjera počiva na ovoj stvarnosti: "Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano …" (Iz 54,17).

četvrtak, prosinca 23, 2010

BOG NEĆE DOPUSTITI DA SE SLOMITE

Podsjetite se da Bog točno zna koliko možete podnijeti i da neće dopustiti da dosegnete točku sloma.

Naš dobar Otac je rekao: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).

Najgora vrsta hule je misliti da je Bog iza svih vaših povreda i boli, da to nebeski Otac provodi stegovne mjere nad vama i da misli da su vam potrebni još jedan ili dva udarca prije nego budete spremni primiti njegove blagoslove. Ni govora!

Istina je da Gospodin kažnjava one kolje ljubi, ali to kažnjavanje samo je za određeno vrijeme i ono nije da nas povrijedi. Bog nije začetnik zbrke u vašem životu, a niti ste vi. Neprijatelj nas pokušava povrijediti kroz druge ljude, upravo kao što je pokušao povrijediti Joba kroz njegovu ženu koja nije imala vjere.

Vaš nebeski Otac nepokolebljivo vas promatra. Zapaža se svaki korak; sprema se svaka suza. On osjeća svaku vašu bol i zna kad ste dovoljno izloženi zlostavljanju neprijatelja te dolazi i kaže: "Dosta!" Bog se pojavljuje kad vas vaša bol više ne privlači bliže Gospodinu, nego obara vaš duhovni život. On neće dopustiti da njegovo dijete koje se pouzdaje u njega bude oboreno zbog previše boli i agonije duše.

Bog će vas podići iz bitke upravo na vrijeme. On nikada neće dopustiti da vaša bol uništi vaš um. Obećava da će doći na vrijeme da obriše vaše suze i da vam da radost umjesto žalosti. Riječ Božja kaže: "Večer donose suze, a jutro klicanje" (Ps 30,6).

srijeda, prosinca 22, 2010

POSVEĆENI DA BUDEMO TRAŽITELJI

"Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati … Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznavajući … Ja sam još govorio, moleći se i priznavajući grijehe svoje i grijehe svog naroda Izraela …" (Dn 9,3.4.20). To su bili ljudi molitve!

Vidite, prva posvećenost koju su učinili – da žive odvojenim životom – trebala je biti podržana drugom posvećenošću, da budu tražitelji Boga. Doista, nemoguće je živjeti svetim životom bez provođenja mnogo vremena na koljenima tražeći Boga za silu i vlast da se vodi takav život.

Ne budite u zabludi, iskrena molitva neće vas sačuvati od krize. Naprotiv, najvjerojatnije će vas uvesti u zagrijanu peć i lavovsku jamu. Ali molitva će vas pripremiti da se suočite sa svime time s pouzdanjem – da postanete živa žrtva radi Isusa.

Danielova molitva odvela ga je ravno u lavovsku jamu. A ispit ovih Hebreja, došao je godinama kasnije i Danielu kad je bio u svojim osamdesetima! To vas može preplašiti ako se pitate koliko dugo će trebati da vam krize prestanu. Možda mislite da ste naučili sve svoje "važne" ispite nakon određenog broja godina u Gospodinu. Međutim, ovdje Bog dopušta jednome od svojih najvećih molitvenih boraca – čovjeku mirna i blaga duha – da se suoči s najvećom krizom svoga života nakon desetljećâ vjernog posredovanja.

Ljubljeni, testiranja će prestati tek kad Isus dođe ili kad umrete u Kristu! Zbog toga je molitva tako važna. Možete se posvetiti da ćete živjeti neokaljanim životom, ali ovu posvećenost nemoguće je ispuniti bez posvećenosti da ćete tražiti Boga.

utorak, prosinca 21, 2010

NEOKALJAN USRED POKVARENOSTI

"Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola, pa zamoli dvoraničkog starješinu da ga poštedi te se ne okalja" (Dn 1,8).

Riječ okaljati ovdje daje tumačenje "oslobođenje kroz odbijanje". Drugim riječima, Daniel je govorio: "Svako kompromitiranje mojih standarda oduzet će mi moju slobodu!" I tako je Daniel odlučio deset dana jesti samo grah i piti vodu. Kad je to rekao dvoraničkom starješini, starješina mu je odgovorio: "Ti ćeš me stajati života! Nakon deset dana izgledat ćeš bolesno. Obrazi će ti upasti i kralj će to sigurno primijetiti. Evo, jedi samo malo mesa. Potrebni su ti proteini. Pij vino i poboljšaj krv. Jedi malo i ovih slatkiša da dobiješ snagu."

Vjerujem da su Daniel i trojica hebrejskih mladića imali nešto drugo na pameti od izbjegavanje svega što je ceremonijalno bilo nečisto. Bili su odvedeni u zarobljeništvo zajedno s tisućama svojih zemljaka. Ono što su vidjeli kad su stigli u Babilon, vjerojatno ih je nevjerojatno šokiralo. Bilo je to tako slobodno društvo, nemoralno i puno proklinjanja da su duhovna osjetila ove četvorice bila napadnuta.

I tako su ova četvorica obvezala rekavši jedan drugome: "Mi se nećemo kompromitirati. I nećemo prihvatiti ove moralne standarde. Bit ćemo odvojeni i disciplinirati se u svome životu vjere!"

Ova četvorica nisu išla propovijedati o svome načinu života drugima. Bila je to strogo stvar između njih i Boga.

Pitam vas, kad ste u krizi, vapite li: "Gospodine, gdje si kad te trebam? Nisi li posvećen tome da me izbaviš?" Ali što ako bi vam Gospodin rekao: "Gdje si ti kad ja trebam glas? U ova grešna vremena ja trebam glasove, čiste posude kroz koje mogu govoriti. Kažeš da želiš da dođem u tvoju krizu, a ostaješ dio pokvarenoga, svjetovnog sustava. Reci mi, jesi li ti posvećen mojim ciljevima?"

ponedjeljak, prosinca 20, 2010

ZAPOČELO JE S POKAJANJEM

Crkva kao što je danas poznamo započela je s pokajanjem. Kad je Petar na Pentekost propovijedao križ, tisuće su došle Kristu. Ova nova Crkva sastojala se od jednog tijela u kojem su bile sve rase i bila je ispunjena ljubavlju jednih za druge. Njezin život bio je obilježen evangeliziranjem, duhom žrtve pa čak i mučeništvom.

Ovaj divan početak odražava Božju riječ Jeremiji: "A ja te zasadih kao lozu izabranu, ko sadnicu plemenitu" (Jer 2,21). Međutim, sljedeće Gospodnje riječi opisuju što se često događa s takvim djelima: "Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju?" (Jer 2,21). Bog je govorio: "Ja sam te ispravno posadio. Bio si moj, nosio si moje ime i moju narav. Ali sad si se izopačio."

Što je izazvalo to izopačenje u Crkvi? Uvijek je to bilo i bit će idolopoklonstvo. Bog govori o idolopoklonstvu kad kaže Jeremiji: "A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu" (Jer 2,11).

Većina kršćanskog učenja danas prepoznaje idola kao sve ono što dolazi između naroda Božjeg i Boga. No to je samo djelomičan opis idolopoklonstva.

Idolopoklonstvo je daleko dublja stvar srca. Idol broj jedan među narodom Božjim nije preljub, pornografija ili alkohol. To je daleko snažnija požuda. Što je taj idol? To je strahovita ambicija za uspjehom. A ona čak ima i nauku koja je opravdava.

Idolopoklonstvo da se bude uspješan opisuje danas mnoge i u domu Božjem. Ti su ljudi ispravni, moralni ljudi, puni dobrih djela. Ali u svojim srcima podigli su idola ambiciju i ne mogu ga se otresti.

Bog voli blagoslivljati svoj narod. On želi da njegov narod uspije u svim svojim poštenim poduhvatima. Ali sad u zemlji postoji silovit duh koji preuzima mnoge, a to je duh ljubavi za prepoznavanjem i stjecanjem stvari.

Nedavno je jedan čovjek iz svijeta rekao: "Pobjeđuje onaj tko umre s najviše igračaka." Tragično, ali i kršćani su zahvaćeni time.

Kako daleko smo odlutali od evanđelja života kroz umiranje sebi, svome egu i svjetskim ambicijama!

petak, prosinca 17, 2010

KRIST JE DOŠAO S POZIVOM I UPOZORENJEM

Isus je stajao u hramu i pozivao sve da dođu pod njegova milosrdna krila zaštite. Pozivao je slijepe, bolesne, gubave, siromašne i izgubljene da svi dođu i nađu ozdravljenje i oproštenje. Ali religiozno mnoštvo odbilo je njegovu ponudu. Zbog toga Krist svjedoči za njih: "…ali vi ne htjedoste" (Mt 23,37).

Dok ovo čitam, pojavljuje se pitanje: Rješava li Bog ovdje u Novom zavjetu staro djelo na isti način kao u Starom? Hoće li on odbaciti one koji odbijaju ponudu njegove milosti, milosrđa i buđenja?

Da. Isus je odgovorio onima koji su ga odbili govoreći: "Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta" (Mt 23,38). Rekao im je: "Ovaj hram sad je vaša kuća, ne moja. Ja je napuštam. Napuštam ono što ste vi potratili i opustošili."

Zatim je dodao: "Jer vam kažem: Sigurno me od sada više nećete vidjeti dok ne reknete: 'Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje'" (Mt 23,39). Izjavio im je: "Moja slava više nije u ovom starom djelu."

Razmislite o tome! Ovdje stoji utjelovljenje milosti i milosrđa te govori: "Ovo staro djelo više nije moje." Tada je Isus krenuo dalje do Pentekosta, do započinjanja nove stvari. Namjeravao je podići novu Crkvu, ne kopiju stare. I učiniti je sasvim novom od njezina temelja. To je trebala biti Crkva novoga svećenstva i ljudi, svi nanovo rođeni u njemu.

Dopustite mi da vas pitam: Predstavlja li ono što danas vidite da se događa u crkvi Isusa? Je li ono što vidimo doista trijumfalna Crkva, besprijekorna Kristova zaručnica? Otkriva li ona izgubljenom svijetu samu narav Božju? Je li to najbolje što Duh Božji može proizvesti u ovim posljednjim danima?

Ako ste pronašli crkvu gdje je Krist uistinu nazočan i gdje se Riječ vjerno propovijeda, kako trebate biti zahvalni! Možda ste među mnoštvom onih koji ne mogu naći crkvu koja ima život. Čujem njihov vapaj: "Ne mogu naći crkvu koja ispunjava moju duhovnu glad. Previše je zabave, previše sebičnosti, previše suhoće."

Ohrabrite se, Bog će ubrzo uzdrmati stvari na nevjerojatne načine. U strahovitom potresanju svega, Bog će podići istinske pastire koji će hraniti gladne ovce.

četvrtak, prosinca 16, 2010

VEĆ SAM VAM DAO RIJEČ

Živimo u vrijeme najvećeg otkrivenja evanđelja u povijesti. Više je propovjednika, više knjiga i više evanđeoskih medija nego ikada. Međutim, nikada nije bilo više patnje, nevolje i uznemirenih umova u narodu Božjem. Pastori danas tako pripremaju svoje propovijedi samo da podignu ljude i pomognu im nositi se s očajem.

Ništa nije u tome pogrešno. I sam propovijedam te istine. Međutim, vjerujem da postoji samo jedan razlog zašto vidite tako malo pobjede i izbavljenja: to je nevjera. Činjenica je da Bog u ove posljednje dane govori s velikom jasnoćom i evo što kaže: "Već sam vam dao Riječ. Ona je okončana i potpuna. Stojte na njoj."

Neka vam nitko ne kaže da doživljavamo sušu Riječi Božje. Istina je, doživljavamo sušu slušanja Riječi Božje i poslušnosti joj. Zašto? Vjera je tako nerazumna, ali vjera nam nikada ne dolazi logikom ili razumom. Pavao jasno izjavljuje: "Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom" (Rim 10,17). To je jedini način da se istinska vjera podigne u srcu nekog vjernika. Ona dolazi od slušanja, što znači, potrebno je vjerovati, pouzdavati se i djelovati prema Riječi Božjoj.

"Oči Jahvine gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove … Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba … Mnoge nevolje ima pravednik … Jahve izbavlja duše slugu svojih, i neće platiti tko god se njemu utječe" (Ps 34,16.18.20.23).

U ovih samo nekoliko odlomaka iz Psalama, dano nam je dovoljno Riječi Božje da istjera svu nevjeru. Potičem vas sad da je poslušate, pouzdate se u nju i pokorite joj se. I na kraju, počivajte na njoj.

srijeda, prosinca 15, 2010

ZAŠTO MI JE DUŠA KLONULA?

Iznova i iznova psalmist pita: "Zašto mi je duša klonula? Osjećam se beskoristan, odbačen. U meni je nemir. Zašto, Gospodine? Zašto se osjećam tako bespomoćan u svojim nevoljama?" (vidi Ps 41,112 i Ps 43,5). Ova pitanja govore za mnoge koji ljube Boga i služe mu.

Uzmite, primjerice, pobožnog Iliju. Vidimo ga pod smrekom kako moli Boga da ga ubije. Klonuo je sve do točke da je spreman predati vlastiti život. Klonulog u očaju vidimo i pravednog Jeremiju. Prorok vapi: "Gospodine, prevario si me. Rekao si mi da prorokujem sve to, ali ništa se od toga nije ostvarilo. Ništa drugo nisam radio nego čitav život tražio tebe. I sad mi tako plaćaš? Neću više spominjati tvoje ime."

Svaki od tih slugu bio je pod privremenim napadom nevjere. Ali Gospodin je razumio njihovo stanje u vrijeme zbunjenosti i sumnje. A nakon nekog vremena, uvijek ih je uputio na izlaz. Usred njihovih nevolja, Duh Sveti je za njih upalio svjetlo.

Pogledajte Jeremijino svjedočanstvo: "Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje" (Jer 15,16). "Eto k njemu (k Iliji) riječi Jahvine" (1 Kr 19.9). U isto vrijeme, obojica tih slugu sjetili su se Riječi Božje i ona je postala radost i veselje njihova života te ih izvukla iz jame.

Istina je, čitavo vrijeme dok su se ti ljudi borili, Gospodin je bio blizu i čekao. Čuo je njihove vapaje, njihovu tjeskobu. A nakon što je prošlo određeno vrijeme, rekao im je: "Imali ste svoje vrijeme žalosti i sumnje. A sad hoću da se pouzdate u mene. Hoćete li se vratiti k mojoj Riječi? Hoćete li se uhvatiti za moje obećanje za vas? Ako tako učinite, moja će vas Riječ provesti kroz vašu krizu."

utorak, prosinca 14, 2010

SVE ŠTO TREBATE MOJE JE OBEĆANJE

Vjera je vrlo zahtjevna. Ona zahtijeva da kad jednom čujemo Riječ Božju, moramo je poslušati bez drugog dokaza da nas vodi. Nije važno kako su možda velike prepreke ili nemoguće situacije. Moramo vjerovati njegovoj Riječi i postupati prema njoj, bez drugog dokaza da nastavimo. Bog kaže: "Sve što trebate moje je obećanje."

Kao i svaka generacija prije nas, i mi se pitamo: "Gospodine, zašto sam suočen s ovim testom? Ovo je iznad moga shvaćanja. U moj si život dopustio toliko stvari koje nemaju smisla. Zašto nema objašnjenja za ovo kroz što prolazim? Zašto mi je duša uznemirena, tako puna velikih kušnji?"

Čujte me ponovno: Zahtjevi vjere potpuno su nerazumni čovječanstvu. Kako onda Gospodin odgovara na naše vapaje? On šalje svoju Riječ podsjećajući nas na njegova obećanja. I kaže: "Jednostavno me poslušaj. Pouzdaj se u moju Riječ za tebe." On ne prihvaća ispriku i kolebanje kako god naše situacije izgledale nemoguće.

Nemojte me pogrešno razumjeti. Naš Bog je dobar Otac. I on ne dopušta svome narodu da trpi nepravedno, bez razloga. Znamo da on na raspolaganju ima svu silu i spremnost da ukloni svaki problem i bol srca. On može samo izgovoriti riječ i riješiti nas svake kušnje i borbe.

Međutim, činjenica je da nam Bog neće pokazati kako ili kad će ispuniti svoje obećanje za nas. Zašto? On nam ne duguje nikakvo objašnjenje kad nam je već dao odgovor. Daje nam sve što nam je potrebno za život i pobožnost u svome Sinu Isusu Kristu. On je sve što nam je potrebno za svaku situaciju koju život baca pred nas. I on će stajati na Riječi koju je već objavio: "Imaš moju Riječ na dohvat ruke. Moja obećanja su 'da i amen' za sve koji vjeruju. Dakle, počivaj na mojoj Riječi. Vjeruj joj i budi joj poslušan."

ponedjeljak, prosinca 13, 2010

NERAZUMNOST VJERE

Kad Bog kaže čovječanstvu da vjeruje, on traži nešto što je potpuno van razuma. Vjera je potpuno nelogična. Njezina definicija u vezi je s nečim nerazumnim. Razmislite o tome: Hebrejima govori da je vjera jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz onoga što je nevidljivo. Ukratko, rečeno nam je: "Nema opipljiva jamstva niti vidljiva dokaza." Međutim, od nas se traži da vjerujemo.

Iznosim ovaj predmet iz jednoga važnog razloga. Upravo sada širom svijeta mnogi su vjernici nisko pognuti od obeshrabrenja. Činjenica je da ćemo se svi nastaviti suočavati s obeshrabrenjima u ovom životu. Međutim, vjerujem da ako razumijemo prirodu vjere – njezinu nelogičnu, nerazumnu narav – naći ćemo pomoć koja nam je potrebna da dođemo do kraja.

Pogledajmo vjeru koja se tražila od Noe. On je živio u generaciji koja je izletjela iz kontrole. Stanje čovječanstva postalo je tako strašno da Bog to nije više mogao podnositi te je konačno rekao: "Dosta! Čovjek je na putu da uništi sam sebe – ovo mora završiti" (vidi Post 6).

Zamislite Noinu zbunjenost dok je to pokušao shvatiti. Bog je namjeravao poslati kataklizmički događaj, događaj koji će uništiti čitavu zemlju, međutim, sve što je njemu bilo rečeno u vezi s time bile su te kratke riječi s neba. On je jednostavno to trebao prihvatiti po vjeri bez primanja ikakve druge upute za sto dvadeset godina.

Sjetite se što je vjera od Noe zahtijevala. On je primio mamutski zadatak da sagradi ogromnu arku, a u isto vrijeme morao je živjeti u opasnom svijetu. Morao je nastaviti vjerovati dok je sav svijet oko njega plesao, tulumario i valjao se u senzualnosti. Ali Noa je radio kao što mu je Bog rekao. Nastavio se pouzdavati u riječ koju je primio za više od jednog stoljeća. A zbog svoje poslušnosti, Pismo kaže, Noa "postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri" (Heb 11,7).

U Postanku 12,1-4 Bog je rekao Abrahamu: "Digni se, iziđi i napusti svoju zemlju." Abraham se sigurno pitao: "Ali kamo, Gospodine?" Ali Bog je jednostavno odgovorio: "Neću ti reći. Samo idi."

To nije bilo logično. I bilo je krajnje nerazumno zahtijevati tako nešto od jednoga čovjeka koji razmišlja vlastitom glavom. Ilustrirat ću to pitajući kršćanske supruge: Zamislite da vaš muž jednoga dana dođe kući i kaže: 'Pakiraj, draga, selimo se." Svakako, htjeli biste znati zašto, kamo i kako. Ali jedini odgovor koji vam on daje jest: "Ne znam. Znam samo da je Bog tako rekao." Takav zahtjev nema nikakvog smisla. On jednostavno nije logičan.

Međutim, to je točno ona nelogična uputa koju je Abraham slijedio. "Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8). Sve što je znao bila je kratka riječ koju mu je Bog dao: "Idi, Abrahame, a ja ću biti s tobom. Nitko ti neće nauditi." Vjera je zahtijevala da Abraham napravi korak samo na ovom obećanju, na ničemu više.

Jedne zvjezdane noći Bog je rekao Abrahamu: "Pogledaj u nebo. Vidiš li bezbrojne zvijezde? Izbroji ih ako možeš. Toliko ćeš i ti potomaka imati" (vidi Post 15,5). Abraham je vjerojatno u tom trenutku odmahnuo glavom. Sad je već bio star kao i njegova žena Sara. Već je oboma odavno prošlo vrijeme da mogu imati dijete. Međutim, ovdje je primio obećanje da će postati ocem mnogih naroda. A sav dokaz da mora nastaviti bila je riječ iz neba: "Ja sam Jahve" (Post 15,7).

Ali Abraham je poslušao te Biblija kaže istu stvar za njega kao za Nou: "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6). Još jednom vidimo nelogičan prizor. Međutim, vjera jednog čovjeka pretvorila se u pravednost.

Ono što Bog traži od vas možda zvuči nerazumno. On traži da mu vjerujemo kad nam ne daje nijednoga dokaza odgovarajući na našu molitvu, kad situacija izgleda beznadna i kad smo sigurni da je sve gotovo. "Uzdaj se u mene", kaže Gospodin. Nelogično? Da. Ali stoljećima je Gospodina pokazivao da uvijek dolazi na vrijeme i nikada ne dopušta sotoni da ima posljednju riječ. Bog uvijek odgovara – u savršeno vrijeme Duha Svetoga.

petak, prosinca 10, 2010

SVE VEĆE IZLIĆE

U 47. poglavlju knjige proroka Ezekiela proroku je bilo pokazano sljedeće: U samim posljednjim danima Crkva Isusa Krista bit će slavnija i pobjedonosnija nego u čitavoj svojoj povijesti. Istinsko tijelo Gospodnje neće biti slabo i gmizati. Ono se neće smanjivati brojčano ili gubiti silu i duhovni autoritet. Ne, njegova će Crkva izaći u blještavoj sili i slavi. I uživat će u potpunom otkrivenju Isusa kao nitko ranije.

Ezekiel piše: "I bit će vrlo mnogo svakovrsnih riba kao u Velikom moru" (Ez 47,10). Dolazi tijelo vjernika koji će plivati u rastućim vodama nazočnosti Gospodnje.

To je ono što nam Bog pokazuje u Ezekielovom viđenju o podizanju vode (vidi Ez 47,3-4).

Ovdje Ezekiel govori o povećanju Duha Svetoga. U posljednjim danima doći će do povećanja Božje nazočnosti u njegovom narodu.

Sam izvor i temelj ove rijeke jest križ. Doslovnu sliku toga vidimo u ovom retku: "…jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda" (Iv 19,34).

Ta rastuća struja vode jest slika Pentekosta kad je učenicima bio dan Duh Sveti. Zajedno s tim darom Duha, Kristovi sljedbenici primili su i obećanje da će on biti rijeka života koja izvire u njima. I ta će rijeka otjecati u sav svijet (vidi Iv 7,38-39).

Rijeka života do vrhunca će narasti uoči Gospodnjeg dolaska. To je unaprijed rečeno u objavi danoj Ezekielu. Bog je odveo proroka na jedno nevjerojatno putovanje. Noseći mjeračko uže, Gospodin je izmjerio tisuću lakata, oko petsto metara. Na toj udaljenosti, Gospodin i Ezekiel počeli su hodati po vodi koja je dosezala do gležnja.

Ezekiel svjedoči: "Prevede me preko vode" (Ez 47,3). Gospodin je nastavio poticati proroka da ide naprijed, dublje i dalje u vodu. Nakon sljedećih tisuću lakata, voda je došla do koljena i još se uvijek dizala.

Vidite li što se ovdje događalo? Ezekiel je ulazio u budućnost, ravno u naše vrijeme. Kršćani danas žive u posljednjih tisuću lakata vode u toj objavi. Mi smo u samom posljednjem mjerenju vode. A Ezekiel kaže da kad je došao na rub tog mjerenja, voda je za njega bila preduboka i presnažna. "Ne mogoh prijeći, jer je voda nabujala te je trebalo plivati" (Ez 47,5).

Mogu tek zamisliti čuđenje ovog čovjeka kad ga je Gospodin pitao: "Ezekiele, kakva je to voda što raste? Ako je ova voda sva u vezi sa životom i silom uskrsnuća, tko su oni koji će biti blagoslovljeni plivajući u takvoj slavi?" On je samo u viđenju mogao vidjeti što mi sad uživamo.

Možda obilno doživljavate Isusovu nazočnost. Možda ste uzbuđeni zbog svoga sadašnjeg otkrivenja o njemu. Međutim, kažem vam, ništa niste vidjeli u usporedbi s povećanjem onoga što dolazi pravednima. Krist će otvoriti naše oči i divno se pojaviti među nama. Otkrit će nam se izlijevajući na nas toliko svoga života koliko ćemo samo moći podnijeti dok još nismo u proslavljenim tijelima.

četvrtak, prosinca 09, 2010

KAD DOLAZI REŠETANJE

"Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu" (Lk 22,31).

Morate razumjeti da sotona teži rešetati samo one koji prijete njegovu djelu. On ide za stablom koje ima najviše izgleda da rodi rod. Ali zašto je đavao želio rešetati Petra? Zašto je bio tako željan iskušati njega? Tri godine Petar je izbacivao đavle i ozdravljao bolesne. Sotona je čuo kako Isus obećava učenicima drugo krštenje, krštenje silom i ognjem Duha Svetoga – i drhtao je! Đavao je čuo Božji konačan plan za Petra. Shvatio je da su minule tri godine bile ništa u usporedbi s većim djelima koja će Petar i ostali učenici činiti. S obzirom da je već oborio Judu, morao je potražiti neku mjeru pokvarenosti u Petru kojom će se poslužiti da mu vjera malakše.

Poput Petra, možda ste i vi upravo sada u rešetu, rešetani i prosijavani. Ali pitate se zašto vi? I zašto sada? Prije svega, morate se radovati što imate takav ugled u paklu! Sotona nikada ne bi tražio Boga dopuštenje da vas rešeta da niste prešli crtu poslušnosti. Zašto bi inače trošio svoju snagu da vas muči, uznemiruje i plaši te trese sve što imate? Rešeta vas jer imate neku važnu ulogu u Crkvi Božjoj u ovim posljednjim danima. Bog u ovoj posljednjoj generaciji radi neku novu stvar i vas je odvojio da mnogima budete snažno svjedočanstvo. Oslobodio vas je i priprema vas za svoje vječne naume. A što su veći vaši darovi, veće vaše mogućnosti, veća vaša predanost volji Božjoj, oštrije će biti vaše rešetanje!

Kad netko prolazi kroz oganj rešetanja, što trebaju činiti oni oko njega? Što je učinio Isus u vezi s Petrovim predstojećim padom? Rekao mu je: "Ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše" (Lk 22,32).

Gledam u taj divan primjer Kristove ljubavi i shvaćam da gotovo ništa ne znam o tome kako ljubiti one koji su pali. Isus je definitivno onaj "prijatelj privrženiji od brata" (Izr 18,24). On je vidio i dobro i loše u Petru te zaključio: "Ovaj čovjek vrijedan je biti spašen. Sotona ga želi, ali ja ga želim daleko više." Petar je uistinu ljubio Gospodina i Isus mu je rekao: "Ja sam molio za tebe." Isus je odavna vidio da to dolazi. Vjerojatno je proveo mnoge sate pred svojim Ocem razgovarajući o Petru kako ga ljubi, kako je Petar potreban u kraljevstvu Božjem i kako ga on cijeni kao prijatelja.

Gospodine, daj nam svima takvu ljubav! Kad vidimo braću i sestre koji su u kompromisu ili na putu prema nevolji ili nesreći, daj da ih dovoljno ljubimo da ih upozorimo kao što je Isus upozorio Petra. Tada ćemo biti u stanju reći: "Molim za tebe."

Danas imamo još jedno "pisano je" s kojim se možemo boriti protiv sotone. Ono glasi: "Molio sam za te da tvoja vjera ne malakše." Đavlu možete reći: "Možda si dobio dopuštenje da me rešetaš i da pokušaš oboriti moju vjeru, ali moraš znati ovo: moj Isus moli za mene!"

srijeda, prosinca 08, 2010

PRELAŽENJE CRTE

Kad je Isus hodao zemljom, i predobro je znao žestinu sotonine sile koja dolazi sa svim oružjem iz pakla da rešeta narod Gospodnji. Mislim da nitko od nas ne može shvatiti veliki sukob koji se sada događa u duhovnom području. Niti razumijemo kako je sotona odlučan da uništi sve vjernike koji su čvrsto odlučili svojim gladnim srcem da će s Kristom ići do kraja. Ali istina je da u našem kršćanskom hodu prelazimo crtu – crtu poslušnosti – koja uključuje svu uzbunu u paklu. Onoga trenutka kad prelazimo tu crtu i ulazimo u život poslušnosti Riječi Božjoj te se oslanjamo jedino na Isusa, postajemo prijetnja kraljevstvu tame i glavna meta demonskih vlasti i sila. Svjedočanstvo svakog vjernika koji se okreće Gospodinu svim svojim srcem uključuje iznenadan snažan napad i pojačane nevolje i kušnje.

Ako ste prešli tu crtu poslušnosti, tad u nevidljivom svijetu pokrećete valove. U Luki 22,28-34 Isus govori o tom predmetu rešetanja svetih: "Šimune, Šimune … sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu" (Lk 22,31). U Kristovo vrijeme, ljudi su običavali prosijavati pšenicu prije samog spremanja u vreće. Sipali su pšenicu u četvrtaste kutije prekrivene mrežom, zatim su okrenuli tu kutiju naopačke i žestoko je tresli. Pijesak i prljavština padali su kroz mrežu dok nije ostalo jedino zrno pšenice. U ovom retku rešetanje znači "biti drman i odvajan" – biti šokiran pokretanjem iznenadnih kušnji. Isus je upotrijebio ovu usporedbu da kaže Petru: "Sotona vjeruje da nisi ništa više od pijeska i prljavštine i da ćeš, kad te stavi u rešeto i potrese, ispasti kroz rešeto na zemlju!"

Postoje testiranja i kušnje, a onda postoji i rešetanje. Gledam na rešetanje kao na jedan važan, svestrano velik sotonski napad. On je obično stisnut u kratko, ali vrlo žestoko razdoblje vremena. Za Petra, to rešetanje bilo je samo nekoliko dana, ali u tim danima njegova je vjera bila uzdrmana kao nikada u njegovom životu; bili su to dani šoka i grizodušja. To vrijeme rešetanja istreslo je ponos koji ga je oborio. To potresanje oslobodilo je njegovu dušu prepreka koje su jednom za svagda mogle uništiti njegovo svjedočanstvo.

Hvala Bogu, Petrova vjera nije malaksala i kao što je sigurno da je Isus molio za njega da mu "vjera ne malakše", tako moli i za nas.

utorak, prosinca 07, 2010

ČAS OSAMLJENOSTI

Znam što to znači suočiti se s božanskom tišinom, ne čuti glas Božji za određeni čas. Prolazio sam kroz razdoblja potpune zbunjenosti, bez vidljiva vodstva. Tihi glas iza mene potpuno je utihnuo. Postojala su razdoblja kad uz sebe nisam imao prijatelja da utješi moje srce riječju savjeta. Svi moji uzorci vodstva od ranije otišli su krivo i našao sam se u potpunom mraku. Nisam mogao vidjeti put i činio sam grešku za greškom. Htio sam reći: "O Bože, što se događa? Ne znam kojim putem da idem!"

Krije li stvarno Bog svoje lice od onih koji ga ljube? Je li moguće da podiže svoju ruku na kratko vrijeme da nas pouči pouzdanju? Biblija jasno odgovara: "Ostavio ga je Bog (Ezekiju) da bi ga iskušao i da bi se doznalo sve što mu je u srcu" (2 Ljet 32,31).

Možda upravo prolazite kroz bujicu nevolja. Znate o čemu govorim kad kažem da je nebo kao od olova. Znate sve o ponovljenim greškama. Čekate i čekate odgovore na molitvu. Poslužena vam je čaša nevolja. Nitko i ništa ne može ispuniti tu potrebu u vašem srcu!

To je vrijeme kad morate zauzeti stav! Ne morate biti u stanju smijati se ili veseliti jer u tom trenutku nemate nikakve radosti. Zapravo, možda u duši nemate ništa drugo osim nemira. Ali možete znati da je Bog još uvijek s vama jer Pismo kaže: "Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka" (Ps 29,10).

Ubrzo ćete čuti njegov glas: Ne uzbuđuj se i ne paničari. Samo drži svoje oči na meni. Sve predaj meni. Znat ćete tada da ste ostali predmet njegove neopisive ljubavi.

ponedjeljak, prosinca 06, 2010

PRIMI BOŽJU SILU – A ONDA IDI!

Čim su učenici čuli da će krštenjem primiti silu, pitali su: "Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu" (Dj 1,6). Isus im je vrlo izravno odgovorio: "Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti" (Dj 1,7).

Stanite i razmislite što ovo njihovo pitanje daje naslutiti: "Gospodine, hoćeš li reći da ćeš, započevši u gornjoj sobi, s nama samima obnoviti kraljevstvo Izraelovo? Jesmo li mi oni koji trebamo oboriti Heroda i Rim? Jesmo li mi oni koji trebaju očistiti zemlju te uspostaviti kraljevstvo i vratiti tebe?"

Znamo da se Isus u nekima od učenika trebao pozabaviti s požudom za vodstvom i vlašću. Ali ja u njihovu pitanju osjećam nešto iznad žeđi za položajem i vlašću. Radi se o ljudskoj potrebi da budu uključeni u neku veliku, konačnu sudbinu! Bila je to potreba da budu posebni – da budu pravi ljudi u pravo vrijeme!

U svojim srcima učenici su možda govorili: "Gospodine, gdje smo mi u tvom proročkom planu? Velik bi duhovni poticaj bio da znamo da smo na kraju jedne provedbe vremena i da je na pomolu novo svitanje. Kako bismo bili uzbuđeni ako bi nam dopustio znati da živimo i služimo u vremenu sudbine – da upravo nas upotrebljavaš da sve to završimo!"

Sveti, ta ista potreba da budemo ljudi sudbine u svima je nama do nekog stupnja. Ali Isusov odgovor na ovo bio je prilično bezobziran: "Nije vaše da znate vrijeme." Isus ne traži muškarce i žene sudbine. On želi samo svjedoke koji će svjedočiti za njega! I govori: "Ne radi se tu o 'proročkom satu' niti o nekoj velikoj sudbini određenoj za vas. Za ovu sadašnju generaciju ja moram imati svjedoke!"

To me duboko uvjerava u moju zabludu! Kao i mnogi drugi danas, i ja želim znati gdje smo upravo u ovoj minuti Božjega proročkog sata. Je li pred nama velika nevolja? Skuplja li Bog posljednji ostatak vjernika?

A onda čujem Isusa: "Nije tvoje da to znaš. Ispuni se Duhom Svetim. Čekaj na Boga i primi njegovu silu – a onda idi i svjedoči!" Mi trebamo živjeti u stanju budnosti i čekati s opremljenim i gorućim svjetiljkama. Trebamo čeznuti i čekati njegovo pojavljivanje. Da, trebamo propovijedati o njegovu dolasku i upozoravati na njegove sudove, ali prije svega i ono što je najvažnije, trebamo biti njegovi svjedoci!

petak, prosinca 03, 2010

ZA NAVJEŠĆIVANJE NJEGOVE RIJEČI, BOG UPOTREBLJAVA LJUDE

Mislim da bi većina kršćana voljela pobjeći u neko sigurno, mirno odmaralište u planinama da ne budu okaljani svom pokvarenošću oko sebe. Mnogi očajni kažu: "Što može učiniti jedan kršćanin u vezi sa svim ovim urušavanjem morala? Što može jedna crkva učiniti u tako ogromnom, divljem i pokvarenom gradu? Dovoljno mi je da ja ostanem blizu Isusu da me ne odnese bujica."

Drugi misle: "Postoji li doista nešto što mogu učiniti ja, beznačajan kršćanin? Nemam novca, nisam školovan, nemam utjecaja – imam samo veliku ljubav za Isusa?"

Mi često očekujemo da Bog radi na jedan od dva načina: šaljući nadnaravno izliće Duha Svetoga da "pomete" mnoge u svoje kraljevstvo ili šaljući sud da baci ljude na koljena.

Ali, ljubljeni, to nije Božja metoda mijenjanja stvari u ovaj zli dan. Njegov način ponovnog građenja ruševina uvijek su bili obični ljudi i žene koje je on dotakao. A on to čini ispunjavajući ih svojim Duhom Svetim i šaljući ih u vojevanje s velikom vjerom i silom!

Bog podiže svetu službu koja se sastoji od ljudi potpuno predanih Riječi i molitvi. Oni ni nad kime ne gospodare. To su brižni muškarci i žene probuđena srca, bez plana na pameti, osim da traže Boga, slušaju ga i pokoravaju mu se!

Bog ih smjesta poziva u službu. On treba običnog čovjeka, laika. On koristi ljude za koje bi veliki svećenici rekli da su "neuki i priprosti ljudi" (Dj 4,13).

Biblija isto tako kaže da se na Pentekost u gornjoj sobi "svi oni napuniše Duha Svetoga" (Dj 2,4). Svi su postali silni u bitki i svi su bili neustrašivi, silni svjedoci! Ti Duhom ispunjeni vjernici nisu bili samo Petar, Jakov, Ivan i drugi poznati učenici, nego i udovice, mladež, sluge i sluškinje!

Znamo da je Stjepan bio pun Duha Svetoga – "pun vjere i sile" (Dj 6,8). On nije bio apostol niti ordinirani propovjednik. Zapravo, bio je odabran u crkvi da poslužuje za stolovima da se učenici mogu posvetiti molitvi i propovijedanju Riječi.

Stjepan je bio jedan običan čovjek pun Duha Božjega! I vi možete biti Božji svjedok svome gradu. On koristi laike koji provode vrijeme nasamo s njim, koji su raspireni u svom srcu i traže ga u molitvi – te idu naprijed poput Stjepana, puni vjere i sile Duha Svetoga.

četvrtak, prosinca 02, 2010

OKOVAN ZA ISUSA

Pavao često govori o sebi kao o "sužnju Krista Isusa" (Ef 3,1). U Efežanima 4,1 kaže da je to što je sužanj u Gospodinu zapravo njegovo zvanje, njegov poziv! On to smatra darom Božje milosti (Ef 4,7).

Pavao je pisao Timoteju: "Ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina ni mene, njegova sužnja" (2 Tim 1,8). Čak se i u svojoj starosti ovaj apostol radovao što ga je Gospodin uhitio i zasužnjio: "Takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa" (Flm 9).

Pavao bi vam mogao točno reći vrijeme kad ga je Gospodin okovao i zasužnjio. Bio je na putu za Damask, s pismima velikog svećenika u ruci, odlučan da natrag u Jeruzalem dovede kršćane. "Disao je prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih" (Dj 9,1); u svojoj pogrešnoj revnosti za Boga bio je pun mržnje, gorčine i gnjeva.

Dok se približavao gradu Damasku, "iznenada ga obasja svjetlost s neba" (Dj 9,3). Od svjetla – koje je bio Krist – potpuno je oslijepio!

Pavao je iznova i iznova svjedočio kako je on, bespomoćan zatvorenik, za ruku bio odveden u Damask. Tri je dana proveo sam u sobi, bez vida, ne jedući ništa. Bio je potpuno zasužnjen – u duhu, duši, umu i tijelu!

Što se događalo u onoj sobi ona tri dana? Gospodin je okivao Saula i pretvarao ga u Pavla, sužnja Isusa Krista!

U ovom živom prizoru, Pavao napušta svoju neovisnost i predaje se Kristovom jarmu. Pruža svoje ruke Isusu da bude doživotno okovan! Gotovo možete čuti njegovu paćeničku molitvu: "O Gospodine, mislio sam da vršim tvoju volju! Kako sam mogao biti tako slijep! Išao sam svojim putem i činio ono što sam mislio da je ispravno. Ne mogu se više pouzdati u svoje vlastite misli!"

Moja je molitva: "Evo, Isuse, uzmi moje ruke i stavi svoje lisice na njih. Uzmi me da budem sužanj tvoje volje i vodi me kamo god želiš da idem. Drži me okovanim za svoju silnu desnicu!"

srijeda, prosinca 01, 2010

ON ĆE NADOKNADITI VAŠE POTRAĆENE GODINE

"Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška, silna vojska moja što je poslah na vas" (Joel 2,25).

Koliko ste godina potratili prije nego ste se pokajali i sve predali Isusu? Koliko godina vam je izjela gusjenica grijeha i pobune?

Znate da vam je oprošteno i da je vaša prošlost zaboravljena jer je pod Isusovom krvi, ali zar ne biste voljeli povratiti one godine i živjeti ih na slavu Gospodnju?

"Mogao bih biti daleko dublje u Kristu! Kakvu bih radost mogao donijeti njegovu srcu! Mogao bih sebe i svoju obitelj poštedjeti tolike boli i trpljenja! Kako sam bio slijep! Kako zarobljen đavlom! Kako sam bio blizu da izgubim svoju dušu i razum! Nikada neću moći nadoknaditi one potraćene godine!" Kako ste često imali takve misli?

U svojim posljednjim danima, Pavao se osvrnuo na svoj život i posvjedočio: "Vodio sam dobru borbu i vjeru sam održao. Sad me čeka vijenac pravednosti" (vidi 2 Tim 4,7-8).

Pavao kaže: "Zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu" (Fil 3,13-14). Drugim riječima, "zaboravite svoju prošlosti i trčite naprijed u Isusu"!

Sotonin najomiljeniji oblik mučenja je da pred vas donosi vašu prošlost izvlačeći stare tajne grijehe da vas plaši! On će vas nastojati uvjeriti da će se stara ovisnost ili požuda ponovno pojaviti u vašem srcu i odvesti vas u stari život. Ili da ćete podleći ponosu misleći da ne možete pasti, ali onda ćete zasigurno postati meta neprijatelja!

Dokle god živite možete osjećati bol grizodušja. Uspomene će vas najvjerojatnije držati poniznim. Ali u Božjim očima, vaša prošlost je mrtva stvar. Što se tiče osude i krivice, Bog kaže: "Zaboravi prošlost. Trči dalje prema onome što sam ti obećao!"

Sliku takve obnove vidimo u Novom zavjetu kad je Isus iscijelio čovjeka s usahlom rukom. "Tada reče čovjeku: 'Ispruži ruku!' On je ispruži i postade mu zdrava kao i druga" (Mt 12,12-13). Vidite, kad Isus obnavlja, on iscjeljuje i rane.

Ljubljeni, uzmite one stare rane – brige i žaljenja u vezi s potraćenim godinama – i dopustite Bogu da vam obnovi upravo one godine koje su vam oduzete. A onda trčite naprijed prema nagradi, nebeskom stanju u njemu!

utorak, studenoga 30, 2010

SAMO ZA OBITELJ

"Josip se poslije toga požuri van jer mu se srce uzbudilo zbog brata; bilo mu je da zaplače. Uđe u jednu sobu i tu se isplaka" (Post 43,30).

Ovo je slika srca našega Spasitelja – čak i prema grešnima. Josipova su braća bila u njegovoj kući, jela su i pila u njegovoj nazočnosti. Ali "staviše njemu napose, njima napose" (Post 43,32). Ne smijemo olako prijeći nad važnošću ove izjave. Ovi su se ljudi radovali u Josipovoj nazočnosti bez da su u potpunosti bili obnovljeni, bez da su ga stvarno poznavali, bez otkrivenja ljubavi i milosti.

I mi možemo biti ljudi koji slave, jedu i piju u Gospodnjoj nazočnosti, a ipak još ne primiti otkrivenje o njegovoj beskonačnoj ljubavi. Osjećaj neljubljenosti još je uvijek u našim srcima. To je slučaj s kršćanima koji odlaze u dom Božji te pjevaju, štuju i slave, a onda idu kući k istoj staroj laži: "Bog mi ne pokazuje nikakav dokaz da me ljubi. Moje molitve ostaju neodgovorene. On se zapravo ne brine za mene onako kako se brine za druge kršćane."

Za Josipovu braću postojao je jedan posljednjih korak koji su trebali napraviti prije nego su mogli primiti potpuno otkrivenje ljubavi. Takvo otkrivenje primaju oni koji su srca slomljena i skrhana. "Žrtve su Bogu duh slomljen; srce slomljeno i skrhano, Bože, nećeš prezreti" (Ps 51,17). Braća još nisu bila slomljena srca (Post 43,34).

Ti su ljudi priznali svoj grijeh, ali bilo im je potrebno da se potpuno slome i da dođu potpuno do kraja svoje ogorčenosti i ljudskih izvora prije nego im Josip može otkriti svoju ljubav. I tako ih je Josip stavio na posljednji test. Zapovjedio je svome upravitelju da stavi njegovu osobnu srebrnu čašu u vreću Benjamina, najmlađeg brata, prije nego se vrate u Kanaan. Braća su jedva izašla iz grada kad su ih Josipovi ljudi sustigli i optužili za krađu čaše. Bili su tako sigurni u svoju nevinost da su rekli: "Onaj u koga se od tvojih slugu nađe, neka se usmrti, a mi drugi postat ćemo robovi tvome gospodaru" (Post 44,9).

Poslušajte promjenu njihovih stavova: "Bog je otkrio zlodjelo tvojih slugu. Evo nas za robove svome gospodaru" (Post 44,16). U njima više nije bilo borbe. Više nije bilo ponosa. Bili su skrhani, slomljeni – i konačno su zavapili iz dubine svoga srca: "Predajemo se!"

A onda je došlo otkrivenje velike ljubavi Božje. "Josip se više nije mogao svladavati pred onima koji su ga okruživali, pa povika: 'Neka svi odstupe!' Tako nitko nije ostao s Josipom kad se očitovao svojoj braći" (Post 45,1).

Svijet ništa ne zna o takvom otkrivenju ljubavi. Oni su sad osjetili da su obitelj, osjetili su bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje. Pismo nam govori da je Josip "briznuo u glasan plač, da su ga i Egipćani mogli čuti. Doznalo se to i na faraonovu dvoru" (Post 45,2). Svijet može slušati o Božjoj ljubavi, ali jedino je obitelj može iskusiti. Jedino obitelj Božja ima posla s takvom ljubavi i milosrđem.

Ljubljeni, Bog boravi s poniznima i onima koji su srca slomljena. On se raduje u svojoj obitelji – on nas je ljubio sve ove godine ranije, čak i dok smo bili grešnici. Počivajte u njegovoj ljubavi za vas.

petak, studenoga 26, 2010

VAPAJ IZ SRCA

Vjerujem da se Božja milosrdna ljubav otkriva u odgovoru na vapaj iz srca – ne na bilo koji vapaj, nego na ponizni vapaj za izbavljenjem. Biblija ima mnogo za reći u vezi s tim vapajem iz srca. "U nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije" (Ps 18,6).

"Prečesto ih izbavljaše, al' ga razjariše naumima svojim: pokošeni bjehu za bezakonja svoja. On pogleda opet na nevolju njinu kad njihove molitve začu" (Ps 106,43-44).

Možete biti sigurni da će vapaj Bogu uvijek biti odgovoren iscjeljujućom riječju s neba! Nitko nije previše zao ni potpuno bez nade ako u poniznosti posegne za Bogom. Priča o pokvarenom kralju Manašeu to dokazuje! Biblija govori da je on bio jedan od najpokvarenijih Izraelovih kraljeva. "Činio je što je zlo u Jahvinim očima … Obnovio je uzvišice što ih bijaše oborio otac mu Ezekija, podigao je žrtvenik Baalu … i stao se klanjati svoj vojsci nebeskoj i služiti joj … I sinove je svoje proveo kroz oganj. Vraćao je, gatao, stvorio bajače i opsjenare, učinio je premnogo zla u očima Jahve" (2 Kr 21,2-6).

"Ali je Manaše zaveo Judejce i Jeruzalemce te su radili još gore nego narodi što ih je Jahve iskorijenio … Jahve je opominjao Manašea i njegov narod, ali oni nisu poslušali" (2 Ljet 33,9-10).

Postoji li nada za nekoga tko je otišao tako daleko od Boga, tako opsjednut zlom i tamom? Da, ako se ponizi, prizna i povjeruje u Kristovu pobjedu na križu. Manaše je završio kao zatvorenik u stranoj zemlji, okovan u lance. Kakva živa slika plaće za grijeh! Ali u svojoj nevolji zavapio je Bogu i on ga je čuo, oprostio mu i obnovio ga. "Kad se našao u nevolji, počeo se moliti za milost Jahvi, svome Bogu, ponizivši se veoma pred Bogom otaca. Molio se, i Bog mu se smilovao te usliša njegovu prošnju i vrati ga u Jeruzalem u kraljevstvo. Manaše tada spozna da je Jahve Bog" (2 Ljet 33,12-13).

"Osim toga uklonio je iz Jahvina Doma tuđinske bogove, onaj idolski lik i sve žrtvenike što ih bijaše posagradio na gori Jahvina Doma i u Jeruzalemu, i sve ih baci izvan grada" (2 Ljet 33,15).

Riječ nade, oproštenja, milosti, ljubavi i obnove je i za vas! Obratite pozornost na Riječ, pokajte se i onda ozdravite te hodajte s Gospodinom! Ne postoji grijeh koji ne bi mogao biti oprošten; nitko nije predaleko da ne bi mogao biti iscijeljen i obnovljen.

četvrtak, studenoga 25, 2010

USTANI I HODAJ

"'Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj', reče mu Isus" (Iv 5,8). Ovaj hromi čovjek kod ribnjaka Bethesda možda je bio ushićen od priča kako Isus ide zemljom i iscjeljuje. Možda je čuo i druge priče o Isusu, ali nije ga poznavao osobno. Bio je u zamci svoje slabosti i nije prepoznao Gospodina. Ali je Isus znao sve o njemu! Došao je k njemu u njegovoj bijedi i žalosti te se pojavilo milosrđe! Gospodin je suosjećao sa slabošću ovoga jadnog čovjeka. Sve što ga je tražio bilo je da vjeruje njegovoj riječi i čini prema njoj. "Digni se! Uzmi svoju postelju! Otiđi iz ovog prizora!"

Kasnije, nakon iscjeljenja, Isus ga je našao u hramu i s njim razgovarao. Tada je doista saznao tko je Isus i vjerovao mu. Ali sad, dok je bespomoćno i u očaju ležao uz ribnjak, suočio se s najvećom odlukom svih svojih bolnih godina. Došla mu je riječ uskrsle nade i pred njim se našao izazov: Digni se po vjeri i budi zdrav ili leži ovdje u samosažaljenju i umri sam!

Čovjek je u nevjeri mogao nastaviti ležati uz ribnjak, odbijajući pomaći se te u sebi misleći: "To neće djelovati. Zašto bi Bog u ovoj gomili uzeo baš mene da me iscijeli? Osuđen sam umrijeti u tom stanju." Isus ga ne bi mogao podići protiv njegove volje. Čovjek je morao vjerovati da je njegov vapaj uslišan i da je došlo vrijeme njegova izbavljenja. Bilo je to sad ili nikad!

"Isus im tada reče (Židovima): 'Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac. Što ovaj čini, to jednako čini i Sin. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu još veća djela od ovih, da se čudite'" (Iv 5,19-20).

U biti, Isus je govorio onima koji su sumnjali: "Moj ga je Otac želio iscijeliti i ja sam ga iscijelio. Ja samo činim ono što želi moj Otac." Bila je to Božja volja, Božja ljubav, Božja želja da ovaj čovjek bude potpuno zdrav.

Teško je vjerovati da vas Bog još uvijek ljubi kad ste na dnu i slabi! Kad se godine potrate, kad grijeh osakati vaše tijelo i dušu, kad osjećate da ste nedostojni i da ne ugađate Bogu, pitate se zašto bi on još uvijek mario za vas. Da se prihvati ta ljubav, potrebna je djetinja vjera, iskorak u vjeri, te reći: "Gospodine, na tvoju riječ, ustat ću i hodati – s tobom!"

Ne morate razumjeti svu nauku u vezi s pokajanjem, grijehom i pravednošću. Ne morate ni poznavati Isusa na dubok i značajan način! No postoji vrijeme i za to; sve to ćete upoznati ako načinite prvi korak poslušnosti, ustanete i okrenete se Gospodinu. "Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga" (Iv 7,17).

srijeda, studenoga 24, 2010

VJETAR DUHA

Oni koji su bili na putu u gornju sobu (vidi Djela 1 i 2) vrlo su ljubili Isusa. Bili su poučavani u Kristovoj školi. Vršili su čuda, iscjeljivali bolesne i izbacivali demone. Bili su samilosni i požrtvovni i ljubili su duše, ali još nisu bili kvalificirani da budu njegovi svjedoci.

Bili su u blizini kad su s Isusa kapale krvave kapi znoja. Vidjeli su ga kad je visio na križu i vidjeli su njegov prazan grob nakon uskrsnuća. Čak su jeli i razgovarali s njim u njegovu proslavljenom tijelu. Na gori su ga vidjeli obučena u njegovu vječnu slavu. I čak su ga vidjeli kako uzlazi u nebo! A ipak još uvijek nisu bili spremni svjedočiti o njemu!

Zašto Petar nije mogao poći do onih koji su se u ono vrijeme zadržavali u Jeruzalemu i odmah im svjedočiti o njegovu uskrsnuću? Nije li on iz prve ruke sve to vidio? Bila mu je potrebna snaga Duha Svetog.

Glavnim svećenicima Petar je dao snažnu izjavu: "Za ovo svjedočimo mi i Duh Sveti kojega je Bog dao onima koji mu se pokoravaju" (Dj 5,32). Kroz riječi Duha Svetoga izgovorenih kroz Petra svećenici "se vrlo rasrdiše te ih nakaniše ubiti" (Dj 5,33).

Stjepan, pun Duha Svetoga, propovijedao je religijskim vođama: "Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! … Kad to čuše, uskipje im bijes u srcima te počeše škripati zubima na njega" (Dj 7,51.54).

Kad nakon što tražite Boga izađete puni Duha Svetog, neustrašivo možete stajati pred suradnicima, obitelji ili bilo kime i vaše će svjedočanstvo izazvati jednu od dvije reakcije: ili će vikati: "Što da učinimo da se spasimo?" ili će vas htjeti ubiti. Jer govorit ćete riječ koja će probosti njihova srca.

Ako tražite nadnaravnost u crkvenoj zgradi, bit ćete razočarani. Da ste bili u gornjoj sobi nekoliko sati nakon što je zapuhao vjetar, pao oganj i zgrada se potresla tražeći da doživite nešto nadnaravno, bili biste razočarani.

Vidite, vjetar Duha otpuhnuo je sve ljude na ulicu, na trgove! Mogli biste pitati: "Gdje je probuđenje, nadnaravni vjetar? Mogu li vidjeti jedan onaj ognjeni jezik?" Ali upućeni biste bili van do sto dvadesetorice svjedoka na ulici koji su propovijedali Isusa u sili Duha Svetoga! To je gdje je bilo probuđenje – i uvijek jest! To je izliće! Vjetar, oganj, Duh – to je sada u Božjim svjedocima!

utorak, studenoga 23, 2010

TEMELJ ISTINSKE VJERE

Bog jedino gubi strpljenje s nama danas kad iznova i iznova odbijamo prihvatiti koliko nas ljubi.

Mnogi kršćani danas vraćeni su u pustinju zbog svoje tvrdoglavosti. Oni nemaju radosti ni pobjede. Gledajući ih, pomislili biste da ih je Bog već prije mnogo godina napustio. Nije, nego ih je jednostavno predao njihovom vlastitom prigovaranju i mrmljanju.

Hvala Bogu, Jošua i Kaleb ušli su u obećanu zemlju. I stajali su poput zelena stabla u njegovu domu do dana svoje smrti. Oni su bili ljudi sile i vizije jer su znali da su omiljeli Bogu.

I vi ste dragocjeni Gospodinu usprkos vašim problemima i neuspjesima. I vi možete biti zeleno stablo u domu Božjem, upravo kao Jošua i Kaleb.

Jednostavno stojte na onome što obećava njegova Riječ: "Na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sa mu mio" (Ps 18,17-20).

To je temelj istinske vjere!

ponedjeljak, studenoga 22, 2010

VI STE BOŽJE BLAGO

Riječ kaže: ""Preljubnica lovi dragocjeni život" (Izr 6,26). Preljubnica o kojoj govori ovaj redak je sotona. I on lovi one koji su dragocjeni Bogu.

Biblija nam daje živu ilustraciju toga u Brojevima 13 i 14. Izrael je poslao dvanaest uhoda da izvide obećanu zemlju. Kad su se nakon četrdeset dana uhode vratile, deset od njih usadilo je u srce naroda Božjeg tri laži: 1. "Previše je ljudi u toj zemlji. Prejaki su za nas." 2. "Gradovi imaju previsoke zidove. To su nesavladive utvrde." 3. "Tamo žive divovi i mi im nismo dorasli. Bespomoćni smo. Ne možemo tamo."

Te laži prestrašile su Izraela. Pismo kaže da su ljudi noć proveli očajavajući: "Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše" (Br 14,1). Više od dva milijuna ljudi je plakao, naricalo i jadikovalo – usredotočeni potpuno na svoju slabost i nemoć. Njihovo naricanje nevjere bombardiralo je nebo.

Ljubljeni, đavao baca jednake tri laži i u narod Božji danas: "Tvoje su kušnje prebrojne. Tvoja iskušenja će te svladati. Preslab si da bi se odupro sili koja dolazi protiv tebe!"

Riječ koju je Bog rekao Izraelu i za nas je danas: "Vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet" (Izl 19,5). "Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; Jahve je odabrao tebe između svih naroda na zemlji da budeš njegov narod, njegova predraga svojina" (Pnz 14,2).

Vidite, Jošua i Kaleb imali su otkrivenje o njihovoj omiljelosti u očima Božjim. Znali su da je Izrael poseban Gospodinu. To je bio ključ za njihov duh pun nade. Jošua je rekao: "Ako smo omiljeli Jahvi, u tu će nas zemlju dovesti, i dat će nam je" (Br 14,8). Drugim riječima: "S obzirom da smo mu omiljeli, ona zemlja kao da je već naša."

To je isto otkrivenje koje je imao i David: "Na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sa mu mio!" Isto tako, i svaki pobjedonosan kršćanin danas ima ovo isto otkrivenje o svome dragom nebeskom Ocu: "Ne možemo podbaciti! Sav naš neprijatelj hrana je za nas jer smo omiljeli Gospodinu!"

petak, studenoga 19, 2010

POSEBNI STE SVOME NEBESKOM OCU!

Nikada neću zaboraviti bol kroz koju sam prolazio kad je jedna od mojih kćeri, tada tinejdžerka, došla k meni i priznala: "Tata, nikada nijednom nisam osjetila da sam ti ugodila. Uvijek sam osjećala da nisam dostojna tvoje ljubavi. Mislim da sam te čitav život razočaravala. Vjerojatno si stvarno razočaran u mene."

Nikada me ništa nije tako povrijedilo. Pitao sam se što sam to učinio da moje dijete tako osjeća. A onda sam je, iako duboko u sebi povrijeđen, zaplakanu zagrlio. Mislio sam: "Kako pogrešno! Ja sam tom svom djetetu pokazivao ljubav. Govorio sam joj to i pokazivao iznova i iznova. Sva moja ostala djeca osjećaju se sigurna u mojoj ljubavi. Kako ovo moje dijete može tako dugo imati takvu pogrešnu sliku te podnositi takav nepotreban jad i krivnju?"

Rekao sam svome ljubljenom djetetu: "Uvijek si mi bila posebna. Bila si zjenica mog oka! Kad te se sjetim, čitavo mi se biće razveseli. Ponekad si doista činila lude stvari, ali to su činili i tvoja braća i sestra. I bilo ti je oprošteno. Bilo ti je uistinu žao i ja nikada nisam razmišljao o tebi manje. Za mene si sama radost. Čitav svoj život samo si me usrećivala. Bila si radost mom srcu!"

Tako je to i s mnogim kršćanima u njihovu odnosu s nebeskim Ocem. Đavao je uvjerio te vjernike da su samo razočarali Boga i da mu nikada neće ugoditi. I tako jednostavno ne prihvaćaju ljubav Božju. Umjesto toga, žive kao da na njih uvijek puše njegov gnjev. Kakav užasan način prolaženja kroz život! I kako to boli Boga kad vidi da njegova djeca tako žive!

Ljubljeni, od dana kad ste bili rođeni, bili ste posebni svome nebeskom Ocu.

četvrtak, studenoga 18, 2010

DRAGOCJENI STE BOGU

"Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao" (Ef 2,8-9).

Da živite i petsto godina, ne biste živjeli dovoljno dugo da ugodite Bogu svojim vlastitim djelima. Uopće nije važno kako snažno se pokušavate dovesti u red. Vaše tijelo nije prihvaćeno pred Bogom; ono se čak ne može ni popraviti. Sa svim tijelom svršeno je na križu. Sad se pojavio novi čovjek: Čovjek Krist. Prava vjera je imati pouzdanje u ono što je on učinio za vas.

Možda ćete reći: "O, mogu vjerovati da su Bogu omiljeli vjerni pastori. Oni mole i provode mnogo vremena u Riječi. Mogu vjerovati i da su mu starješine dragocjene. Oni trpe i podnose testiranja i kušnje i izlaze iz toga kao pobjednici. Ali teško mi je vjerovati da jedan smeten kršćanin koji doživljava neuspjehe može biti dragocjen Bogu. Zbog moga života koji je sad gore, sad dolje, mora me se gaditi. Imam probleme iz kojih, kako mi se čini, nikada neću izaći. Vjerujem da me još uvijek ljubi, ali sigurno je i razočaran u mene."

Molim vas, morate razumjeti Izaijino divno proročanstvo milosti kad je Bog rekao: "Ja sam te otkupio: Imenom sam te zazvao; ti si moj" (Iz 43,1). To je bilo rečeno ljudima koji su bili porobljeni, opljačkani, u okovima i bačeni u zatvor – sve zbog njihove vlastite ludosti i nevjere.

Upravo u toj točki Bog im je rekao: "Sada, nakon svih tih vaših neuspjeha, dolazim k vama s ovom porukom nade. I to sve zato jer ste moji."

srijeda, studenoga 17, 2010

BOG VAS ŽELI IZBAVITI

Kad su trojica hebrejskih mladića bila bačena u užarenu peć, četvrti čovjek s njima bio je Isus. Nisu bili oprženi. Zapravo, njihova odjeća i kosa nisu čak imali ni miris dima. Takvo izbavljenje Bog želi donijeti i u vašu duhovnu nizinu.

Što je Božja motivacija da vas želi izbaviti? Je li to nešto što ste učinili da ga umirite? Jeste li produljili vrijeme svoje molitve? Provodite li više sati čitajući Pismo? Sve to je dobro. Ali Izaija je imao istinsko otkrivenje: "Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim … Ne boj se, jer ja sam s tobom" (Iz 43,4-5).

Bog je govorio Izraelu u Izaiji 43: "Morat ćeš proći kroz vatru i vodu. Ali ne budi zabrinut; ja ću proći s tobom kroz sve to. Na kraju ću te izbaviti jednostavno zato što si moj. Poznajem te po imenu. Omilio si mom srcu."

utorak, studenoga 16, 2010

ČISTA BOŽJA MILOST

Izaija je imao otkrivenje velike Božje radosti u nama. Prorokovao je: "Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće" (Iz 43,1-2).

Izaija nije govorio o doslovnoj vodi ili vatri. Govorio je o onome kroz što ljudi prolaze duhovno i mentalno. U ono vrijeme, Izrael je bio u ropstvu: njihova voda bile su kušnje, njihova vatra bila su iskušenja, njihove rijeke bila su testiranja. Sve to bili su sotonini pokušaji da uništi i svlada narod Božji.

Izaijine riječi bile su Izraelu poruka čiste milosti. Narod je bio u ropstvu zbog svoje gluposti i ludosti. Ali Bog im je poslao skrušena proroka koji im je rekao: "Bog želi da vam kažem da pripadate njemu."

Upravo sada i vi možete biti usred svojih vlastitih uzburkanih voda. Možda se osjećate svladani testiranjem ili kušnjom koja vam prijeti da će vas progutati.

Iz ovih biblijskih primjera morate razumjeti da Gospodin uvijek ne smiruje vode. On uvijek ne zaustavlja bujicu i uvijek ne gasi vatru.

Ali obećava ovo: "Ja ću proći s tobom kroz sve to. Ova kušnja i ova situacija neće te uništiti. Neće te proždrijeti. Dakle, hodaj dalje. Izaći ćeš na drugoj strani sa mnom pokraj sebe."

ponedjeljak, studenoga 15, 2010

KLJUČ ZA SVAKO IZBAVLJENJE

Duh Sveti dao je Davidu otkrivenje koje je ključ za svako izbavljenje te je mogao reći: "Razlog zašto me Bog izbavio od svih mojih neprijatelja – od svih mojih žalosti i sila pakla – jest taj da sam mu dragocjen. Omilio sam mu!"

"Na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sa mu mio" (Ps 18,20). Trebate li izbavljenje? Od požude, iskušenja ili nevolje? Od problema koji su mentalni, duhovni, emocionalni ili fizički? Ključ vaše pobjede je u tom retku. Omiljeli ste Bogu i dragocjeni ste mu!

U Pjesmi nad pjesmama Gospodin kaže svojoj zaručnici: "Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama" (Pnp 7,7). Tri hebrejske riječi u ovom retku, lijepa, ljupka i najdraža opisuju Isusove misli prema svojoj zaručnici dok je gleda. Gleda je i kaže: "Kako si lijepa i ljupka! Dragocjena si mi, o najdraža!"

Zauzvrat, zaručnica se hvali: "Ja pripadam dragome svome, i on je željan mene" (Pnp 7,11). Ovo znači: "On me s oduševljenjem traži. Lovi me jer sam mu najdraža!"

Ove iste misli nalazimo kroz čitavu knjigu Psalama: "Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu" (Ps 147,11). "Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne" (Ps 149,4).

petak, studenoga 12, 2010

GRLICE

Bog me čuvao tijekom mojih borbi pokazujući mi tajnu nade kralja Davida. Tužeći i prigovarajući, David se pitao zašto se Bog ljuti na njega. Pozvao ga je da pruži ruku i uništi neprijatelja (Ps 74,11). Činilo mu se da neprijatelj Božji preuzima kontrolu te je u svom očaju molio: "Ne predaj jastrebu život grlice svoje" (Ps 74,19).

I mi se, kao David, vidimo poput malih grlica, okruženi zamkama i stupicama zlih. To me ohrabrilo u mojim najtežim razdobljima iskušenja da se vidim kao njegova draga ptičica koja počiva na njegovu obećanju da će je sačuvati od zamki zlikovaca. Poput grlice, i mi čeznemo za nazočnošću našega dragog Spasitelja.

Zamišljam Krista kako dolazi k meni u liku grlice – njegov Duh Sveti – otkrivajući mi svoju neprestanu ljubav i neprestanu brigu. Kako teško za shvatiti da se tako velik i veličanstven Bog spušta poput grlice da se poveže s mojim potrebama! Nije li sišao na Krista poput goluba na njegovu vodenom krštenju?

Dijete Božje, prolaziš li kroz teška razdoblja? Je li trpljenje u tvom domu? Jesi li povrijeđen? Jesi li povremeno zbunjen zbog oštrine svega toga? Sjeti se, ti si Gospodnja mala grlica i on te nikada neće predati zlome. Izbavit će te iz zamke neprijatelja i pokazati ti koliko ti je odan u tvom času potrebe. On je pored tebe sve vrijeme, poput goluba, te ti šapće i dijeli s tobom svoju ljubav.

Salomon je, govoreći o Kristu, rekao: "Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom; zubi kao mlijekom umiveni, u okvir poredani" (Pnp 5,12). A za crkvu, Gospodnju ljubljenu, zapisano je: "Ali je samo jedna golubica moja, savršena moja" (Pnp 6,9). Mi smo jedno u Kristu – njegova golubica, njegova grlica.

Vrabac pada na zemlju, ali ne i grlica. On je drži na dlanu svoje ruke, zaštićenu i sigurnu u njegovoj ljubavi. A što je najbolje od svega, Gospodin će nas izbaviti iz naših nevolja i dokazati nam svoju vječnu vjernost. Kroz sve to proći ćemo radujući se u potpunom počinku i pouzdanju u njegovu silu i ljubav.

četvrtak, studenoga 11, 2010

KALEB

Kaleb, čije ime znači silovit, odvažnost, slika je čovjeka koji se oslanja na Gospodina! Kaleb je bio nerazdvojen s Jošuom i predstavlja onoga koji neprestano hoda s Gospodinom kroz sve nedaće života.

Kaleb se pridružio uhodama s onu stranu Jordana, gdje ga je Duh Sveti odvukao do Hebrona – "mjesta smrti". Tamo su bili pokopani Abraham i Sara, kao i Izak, Jakov i patrijarsi, a godinama kasnije, tamo je započelo i Davidovo kraljevstvo. Sa strahopoštovanjem se Kaleb penjao na tu svetu planinu i vjera je preplavila njegovu dušu. Od tog vremena, cijenio je to posvećeno mjesto i htio je Hebron u svoj posjed.

Za Kaleba je rečeno da je "u potpunosti slijedio Gospodina i bio mu poslušan" (Br 14,14). Do samog kraja nije se pokolebao i sa osamdeset pet godina mogao je posvjedočiti: "Ali sam ja i danas snažan, kao što sam bio onoga dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim" (Jš 14,11).

Kaleb je svoju najveću bitku vodio u starosti,! "Daj mi sada ovo gorje (Hebron) …" (Jš 14,12). "Tada ga Jošua blagoslovi i dade Kalebu … Hebron u baštinu" (Još 14,13). "Hebron je pripao u baštinu Kalebu … jer je vršio volju Jahve" (Jš 14,14).

Ovo je veličanstvena poruka: Nije dovoljno umrijeti grijehu – jednom u prošlosti ući u puninu. Potrebno je rasti u Gospodinu do kraja i sačuvati svoju duhovnu silu i snagu bez kolebanja. "Potpuno slijediti Gospodina" sve do starosti!

Hebron – Kalebova baština – znači društvo povezanih! Povezanih s čime? Sa smrću. Ne samo sa smrću grijehu u Jordanu, nego i sa životom na mjestu smrti. Životom s onima koji su povezani sa smrću i uskrsnućem Isusa Krista! "Daj mi ovo gorje", molio je Kaleb. Drugim riječima: "Daj mi takav način života da umrem svome ja!" Upravo tamo gdje je Abraham podigao oltar da žrtvuje svoga sina, htjeli su Kaleb i njegovo pleme živjeti, neprestano povezani s oltarom žive žrtve.

Upravo je ta pripadnost čitavoga Kalebovog srca proizvela svetu vatru za Boga u njegovoj djeci. Dok su se djeca dva i pol plemena okrenula i prihvatila svijet i njegovo idolopoklonstvo, Kalebova je obitelj jačala u Gospodinu.

Božja želja za sve nas je da dođemo na mjesto počinka, radosti i mira u Duhu Svetom. To zahtijeva da ga slijedimo "svim srcem svojim … svom snagom svojom" do samoga kraja (Mk 12,30).