OČEV POLJUBAC
Veliki blagoslov postaje naš kad smo s Kristom posjednuti na nebesima. Što je taj blagoslov? To je privilegij prihvaćanja: "On nas prihvati u Kristu" (Ef 1,6). U izvorniku prihvaćanje znači "biti visoko naklonjen". Pavlova riječ prihvaćen u ovom retku znači: "Bog nam je visoko naklonjen. Posebni smo mu jer smo na našem mjestu u Kristu."
S obzirom da je Bog prihvatio Kristovu žrtvu, on sad vidi samo jednoga čovjeka – Krista – i one koji su povezani s njim po vjeri. Naše tijelo umrlo je u Božjim očima. Kako? Isus je završio s našom starom prirodom na križu, tako da sad kad nas Bog gleda, vidi samo Krista. Zauzvrat, mi moramo naučiti vidjeti sebe samoga kao što to čini Bog. To znači, ne se usredotočiti isključivo na naše grijehe i slabosti, nego na pobjedu koju je Krist zadobio za nas na križu.
Usporedba o izgubljenom sinu (Lk 15,11-31) nudi snažnu ilustraciju prihvaćanja koje dolazi kad primimo nebeski položaj u Kristu. Poznata vam je ta priča. Jedan je mladić uzeo svoju baštinu od oca i potratio je na grešan život. Zatim, kad je potpuno propao – moralno, emocionalno i fizički – sjetio se oca, ali bio je uvjeren da je izgubio svu njegovu naklonost.
Pismo nam kaže da je ovaj mladić, koji je bio pun žalosti zbog svoga grijeha, povikao: "Nisam dostojan. Sagriješio sam nebu." Ali je onda rekao sam sebi: "Ustat ću, poći ću ocu svome" (Lk 15,18). Kad je to učinio, doživio je blagoslov prihvaćanja. Jeste li uhvatili sliku? Izgubljeni sin okrenuo se od svoga grijeha i vratio k otvorenim vratima koja mu je njegov otac obećao. Hodao je u pokajanju i prisvojio pristup.
Što se dogodilo s njim? "Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Kakav prekrasan prizor! Grešnom sinu bilo je oprošteno; njegov ga je otac zagrlio i pokazao mu ljubav, bez gnjeva i osude. Kad je primio očev poljubac, znao je da je prihvaćen.
S obzirom da je Bog prihvatio Kristovu žrtvu, on sad vidi samo jednoga čovjeka – Krista – i one koji su povezani s njim po vjeri. Naše tijelo umrlo je u Božjim očima. Kako? Isus je završio s našom starom prirodom na križu, tako da sad kad nas Bog gleda, vidi samo Krista. Zauzvrat, mi moramo naučiti vidjeti sebe samoga kao što to čini Bog. To znači, ne se usredotočiti isključivo na naše grijehe i slabosti, nego na pobjedu koju je Krist zadobio za nas na križu.
Usporedba o izgubljenom sinu (Lk 15,11-31) nudi snažnu ilustraciju prihvaćanja koje dolazi kad primimo nebeski položaj u Kristu. Poznata vam je ta priča. Jedan je mladić uzeo svoju baštinu od oca i potratio je na grešan život. Zatim, kad je potpuno propao – moralno, emocionalno i fizički – sjetio se oca, ali bio je uvjeren da je izgubio svu njegovu naklonost.
Pismo nam kaže da je ovaj mladić, koji je bio pun žalosti zbog svoga grijeha, povikao: "Nisam dostojan. Sagriješio sam nebu." Ali je onda rekao sam sebi: "Ustat ću, poći ću ocu svome" (Lk 15,18). Kad je to učinio, doživio je blagoslov prihvaćanja. Jeste li uhvatili sliku? Izgubljeni sin okrenuo se od svoga grijeha i vratio k otvorenim vratima koja mu je njegov otac obećao. Hodao je u pokajanju i prisvojio pristup.
Što se dogodilo s njim? "Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Kakav prekrasan prizor! Grešnom sinu bilo je oprošteno; njegov ga je otac zagrlio i pokazao mu ljubav, bez gnjeva i osude. Kad je primio očev poljubac, znao je da je prihvaćen.