GOSPODIN DRŽI SVOJU RIJEČ

Nikada se nisam osjećao bespomoćnije i uznemirenije nego kad smo se ponovno doselili u grad New York kako bismo započeli s crkvom Times Square. Još smo jednom bili ovisni o rasporedima najmodavaca i građevinskih inspektora. Kad bih morao čekati, postajao bih prilično nestrpljiv te bih vapio: "Gospodine, toliko se toga mora obaviti u New Yorku u tako malo vremena. Kako dugo moramo čekati?"

No iznova i iznova Bog mi je strpljivo odgovarao: "Davide, uzdaš li se u mene? Onda čekaj."

Čuli ste izraz: "Najteži dio vjere posljednjih je pola sata." Iz mojih godina u službi mogu posvjedočiti da je najteže razdoblje uvijek upravo prije nego Bog učini svoje izbavljenje.

Postoje ozbiljne posljedice kad ne čekamo na Boga. Zapravo, prečesto u takva vremena optužujemo Boga da nas zanemaruje. Šaul je to učinio kad je s nestrpljenjem radio po svome (vidi 1 Sam 13). U biti je rekao: "Bog me poslao ovamo da obavim njegovo djelo, ali sad me ostavio da odgonetavam kako da sve to učinim. Stvari jure izvan kontrole i ubrzo će sve biti bez nade."

Opisuje li to vaše često razmišljanje? Zapovjeđeno nam je da čekamo na Gospodina i da se uzdamo u njega da će nas izbaviti. Ali kad naš unutarnji krajnji rok prođe, naljutimo se na Boga i udarimo po svome. Time što idemo ispred njega izjavljujemo: "Bog se ne brine za mene. Molitva i čekanje ne djeluju. Ne možeš se osloniti na njegovu riječ."

Međutim, Bog nam je dao odgovornost da s molitvom čekamo na njega. Uzdajte se u njega i kažite: "Gospodin drži svoju riječ, dakle, neću paničariti. Bog mi je rekao da čekam na njegovo vodstvo – i čekat ću. Neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac!" U našim kušnjama, budimo nađeni s tim stavom srca. Ne u panici, nego s pouzdanjem!