NJEGOVO VJERNO PRIJATELJSTVO
Kako mora žalostiti našega Gospodina kad zaboravljamo njegove prošle pobjede u našem životu, sva njegova čuda izbavljenja. On nas je nazvao svojih prijateljima (vidi Iv 15,15), međutim, u našim krizama mi često zaboravljamo sve o njegovu vjernom prijateljstvu. Zbog toga je Isus upozorio učenike na farizejski kvasac (Mk 8). U biti im je rekao: "Ako dođete k meni s teškim pitanjima, ne očekujte odgovor ako imate srce nevjere. K meni morate doći s pouzdanjem i vjerom da sam ja veći od Salomona."
U Marku 4,35-41 učenici su ponovno prelazili jezero. Ovaj put "naraste silna oluja, a valovi su tako navalili na lađicu da su je već napunjali" (Mk 4,37). Valovi su preplavljivali lađicu i strahovito preplašeni učenici krenuli su izbacivati vodu. To su bili iskusni ribari i ubrzo su vidjeli da su im životi u opasnosti. Brzo su probudili Isusa koji je spavao na krmi, vičući: "Učitelju, tonemo!"
Dok gledam Isusa kako se budi, moje tijelo želi da ohrabri učenike: "Tako sam sretan što ste me probudili. Ovo je ozbiljno. Jadna braćo, žao mi je što sam vas tako dugo pustio da podnosite ovu oluju. Oprostite mi što nisam prije reagirao. Nadam se da ne mislite kako se ne brinem za vašu krizu."
Ne, Isusova reakcija bila je upravo obrnuta. Ukorio je učenike! "Zašto se toliko strašite?" (Mk 4,40). Zamislite što su ti ljudi u onom trenutku pomislili: "Je li Isus stvarno očekivao da stojimo u vodi do pasa i ne bojimo se? Ovo je najgora oluja s kojom smo se ikada suočili. Valovi nas preplavljuju, lađica samo što nije potonula. Jesmo li trebali prakticirati vjeru u ovoj naizgled beznadnoj situaciji?"
Odgovor je: Da, apsolutno! Isus je testirao njihovu vjeru. Htio je znati: "Hoće li se ovi moji sljedbenici uzdati u mene kad budu suočeni sa smrću? Hoće li se držati svoje vjere u mene?" U tijelu, Krist je možda spavao, ali on je bio i Bog, a Gospodin nikada ne spava: "Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov" (Ps 121,4).
U Marku 4,35-41 učenici su ponovno prelazili jezero. Ovaj put "naraste silna oluja, a valovi su tako navalili na lađicu da su je već napunjali" (Mk 4,37). Valovi su preplavljivali lađicu i strahovito preplašeni učenici krenuli su izbacivati vodu. To su bili iskusni ribari i ubrzo su vidjeli da su im životi u opasnosti. Brzo su probudili Isusa koji je spavao na krmi, vičući: "Učitelju, tonemo!"
Dok gledam Isusa kako se budi, moje tijelo želi da ohrabri učenike: "Tako sam sretan što ste me probudili. Ovo je ozbiljno. Jadna braćo, žao mi je što sam vas tako dugo pustio da podnosite ovu oluju. Oprostite mi što nisam prije reagirao. Nadam se da ne mislite kako se ne brinem za vašu krizu."
Ne, Isusova reakcija bila je upravo obrnuta. Ukorio je učenike! "Zašto se toliko strašite?" (Mk 4,40). Zamislite što su ti ljudi u onom trenutku pomislili: "Je li Isus stvarno očekivao da stojimo u vodi do pasa i ne bojimo se? Ovo je najgora oluja s kojom smo se ikada suočili. Valovi nas preplavljuju, lađica samo što nije potonula. Jesmo li trebali prakticirati vjeru u ovoj naizgled beznadnoj situaciji?"
Odgovor je: Da, apsolutno! Isus je testirao njihovu vjeru. Htio je znati: "Hoće li se ovi moji sljedbenici uzdati u mene kad budu suočeni sa smrću? Hoće li se držati svoje vjere u mene?" U tijelu, Krist je možda spavao, ali on je bio i Bog, a Gospodin nikada ne spava: "Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov" (Ps 121,4).