NE VRAĆAJTE SE U EGIPAT by Gary Wilkerson
Abraham je činio zadivljujuće pothvate dok ga je Bog vodio u puninu svoga blagoslova. Međutim, kasnije, kad su prilike postale loše, izgubio je svoju usredotočenost na Božju slavu. Umjesto toga, okrenuo se k svojim vlastitim sredstvima: "Ali kad je zemljom zavlada glad, Abram se spusti u Egipat da ondje proboravi, jer je glad harala zemljom" (Post 12,10).
Priča jasno pokazuje da je Egipat bio posljednje mjesto kamo je Abraham trebao ići. Na tom putu svoju je ženu izložio opasnosti; na određeno razdoblje predao je ženu neprijateljskom kralju, lagao je i manipulirao stvarima kako bi se spasio. Do ove točke ovaj se čovjek potpuno uzdao u Boga. Zašto se nije uzdao u njega da će ga provesti i kroz ovu poteškoću?
Možda se slične stvari događaju u našim krizama. Kad život postane težak – u financijama, zdravlju, obitelji – držite li u svemu tome svoje oči čvrsto na slavi Božjoj? Ako ste u takvim vremenima ikada otišli po pomoć u Egipat, znate kako to može biti beživotan pokušaj. To često zakomplicira problem, dodajući sramotu i očaj.
Ono što želim reći je ovo: Naša odvojenost od svijeta ne događa se kroz naša nastojanja ili sposobnosti. Ona se događa kroz otkrivenje Boga – i njegova slava ostaje s nama čak i u naša teška vremena. Promotrite proroka Izaiju. Kad je ušao u hram, vidio je slavu Božju: "Vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište" (Iz 6,1). Ovaj sveti prizor bacio je Izaiju u poniznom strahopoštovanju ničice na pod: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama" (Iz 6,5).
U tom trenutku Izaija prepoznaje Božju odvojenost. Gospodin mu je rekao: "Odvojio sam te za moju svetu svrhu. Šaljem te da propovijedaš moju Riječ pokvarenom narodu. Odupirat će ti se, ali bit ćeš u stanju to podnijeti, jer vidio si moju slavu. Kad se okrenu protiv tebe, nećeš morati 'ići u Egipat', jer vidio si narav Boga koji te pozvao."
Priča jasno pokazuje da je Egipat bio posljednje mjesto kamo je Abraham trebao ići. Na tom putu svoju je ženu izložio opasnosti; na određeno razdoblje predao je ženu neprijateljskom kralju, lagao je i manipulirao stvarima kako bi se spasio. Do ove točke ovaj se čovjek potpuno uzdao u Boga. Zašto se nije uzdao u njega da će ga provesti i kroz ovu poteškoću?
Možda se slične stvari događaju u našim krizama. Kad život postane težak – u financijama, zdravlju, obitelji – držite li u svemu tome svoje oči čvrsto na slavi Božjoj? Ako ste u takvim vremenima ikada otišli po pomoć u Egipat, znate kako to može biti beživotan pokušaj. To često zakomplicira problem, dodajući sramotu i očaj.
Ono što želim reći je ovo: Naša odvojenost od svijeta ne događa se kroz naša nastojanja ili sposobnosti. Ona se događa kroz otkrivenje Boga – i njegova slava ostaje s nama čak i u naša teška vremena. Promotrite proroka Izaiju. Kad je ušao u hram, vidio je slavu Božju: "Vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište" (Iz 6,1). Ovaj sveti prizor bacio je Izaiju u poniznom strahopoštovanju ničice na pod: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama" (Iz 6,5).
U tom trenutku Izaija prepoznaje Božju odvojenost. Gospodin mu je rekao: "Odvojio sam te za moju svetu svrhu. Šaljem te da propovijedaš moju Riječ pokvarenom narodu. Odupirat će ti se, ali bit ćeš u stanju to podnijeti, jer vidio si moju slavu. Kad se okrenu protiv tebe, nećeš morati 'ići u Egipat', jer vidio si narav Boga koji te pozvao."