NAŠA NAJVEĆA UTJEHA
Neophodno je bilo da Isus preuzme ljudsku prirodu da bi mogao na zemlji proći kroz sve kao i mi – odbacivanje, bol, žalost, kušnju. Iako je bio Bog u tijelu, prošao je kroz čitavo ljudsko iskustvo ne kao Bog, nego kao ljudsko biće, sa svim našim slabostima. To mu, kao našem velikom svećeniku, omogućuje da moli za nas s ogromnim suosjećanjem: "Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji" (Heb 2,18).
Pogledajmo jednu dragu sestru koja je u borbi. Ona ljubi Isusa, ali osjeća se obeshrabrenom, oborenom, odbačenom. I misli: "Duboko sam povrijeđena i nemam nikoga s kime bih razgovarala, tko doista razumije." Ponekad se pita može li joj Bog oprostiti takvu slabu vjeru te je na rubu da digne ruke.
Sotona stoji pored nje i optužuje je: "Pogledaj ovu! Ona zapravo nema vjere. Kakva je ona kršćanska, Bože?"
Isus vidi njezinu povredu i osjeća njezinu bol. On zna da je njezina vjera slaba, da je na rubu da digne ruke, i tako dolazi Ocu u njezino ime te počne posredovati:
"Oče, znam kako se osjeća jer sam i ja bio ondje. Odbacili su me moje vlastito tijelo i krv. Ismijavalo me vjersko mnoštvo. Vojnici su me pljuvali i stavili mi trnje na glavu. Čak sam povikao: 'Zašto si me ostavio?' Oče, suosjećam s ovom ženom i oprao sam njezine grijehe. Znam da još uvijek ima srce za mene."
Tu nastupaju Isusove molitve za nas: "Oče, htio bih da joj bude oprošteno za njezino obeshrabrenje. Htio bih da primi nov dotok milosti s visine. Neka na nju siđe Duh Sveti s posebnim ohrabrenjem i obnovi je i da joj duh mira i odmora. Ona je moja, Oče, i sotona je ne može imati!"
Iznenada, kao niotkuda, žena osjeća da je ohrabrena. Primila je milost kroz molitve našega velikog svećenika. On suosjeća s našim slabostima i djeluje u milosti.
Pogledajmo jednu dragu sestru koja je u borbi. Ona ljubi Isusa, ali osjeća se obeshrabrenom, oborenom, odbačenom. I misli: "Duboko sam povrijeđena i nemam nikoga s kime bih razgovarala, tko doista razumije." Ponekad se pita može li joj Bog oprostiti takvu slabu vjeru te je na rubu da digne ruke.
Sotona stoji pored nje i optužuje je: "Pogledaj ovu! Ona zapravo nema vjere. Kakva je ona kršćanska, Bože?"
Isus vidi njezinu povredu i osjeća njezinu bol. On zna da je njezina vjera slaba, da je na rubu da digne ruke, i tako dolazi Ocu u njezino ime te počne posredovati:
"Oče, znam kako se osjeća jer sam i ja bio ondje. Odbacili su me moje vlastito tijelo i krv. Ismijavalo me vjersko mnoštvo. Vojnici su me pljuvali i stavili mi trnje na glavu. Čak sam povikao: 'Zašto si me ostavio?' Oče, suosjećam s ovom ženom i oprao sam njezine grijehe. Znam da još uvijek ima srce za mene."
Tu nastupaju Isusove molitve za nas: "Oče, htio bih da joj bude oprošteno za njezino obeshrabrenje. Htio bih da primi nov dotok milosti s visine. Neka na nju siđe Duh Sveti s posebnim ohrabrenjem i obnovi je i da joj duh mira i odmora. Ona je moja, Oče, i sotona je ne može imati!"
Iznenada, kao niotkuda, žena osjeća da je ohrabrena. Primila je milost kroz molitve našega velikog svećenika. On suosjeća s našim slabostima i djeluje u milosti.