EGIPATSKA SRAMOTA
U Jošui 5 Izrael je bio na vrhuncu slave i sile, doživljavajući nevjerojatna čuda. Njegov narod bio je ljubljen i siguran, a srca njegovih neprijatelja bila su puna straha: "… i nestade im junaštva pred Izraelcima" (Jš 5,1). 2. redak kaže da "u to vrijeme" – što znači, vrijeme pobjede, blagoslova, vodstva i naklonosti, vrijeme kad su trebali ući i zaposjesti zemlju – Bog je u biti rekao: "Sve zaustavite! Imamo problem. Sve izgleda dobro – trebaju se zadobiti veće pobjede – ali s jednom se stvari još nismo pozabavili. Egipatska sramota još je uvijek u vašim srcima i ona se mora odrezati i odbaciti."
Kao da je Bog rekao svome narodu: "Strpljivo sam podnosio vaše otpadništvo, mrmljanje, beskrajnu, neprestanu požudu. Deset puta vaši su me očevi izazivali u pustinji i sve sam im to oprostio. Kad sam otkrio da se ubijate u egipatskoj užarenoj peći, oprao sam vas, zaštitio krvlju i oslobodio vas od vaših neprijatelja. Ali sve to vrijeme nosili ste u svom srcu tajni grijeh. Odbili ste odložiti taj idol koji ima utvrdu u vašem srcu."
Prorok Amos potvrdio je da je Izrael imao idolopokloničko srce: "Zar ste meni u pustinji četrdeset godina prinosili žrtve i prinose, dome Izraelov? Nosili ste i Sikuta … zvijezdu svojih bogova što ih sebi načiniste" (Am 5,25-26). Tu je bila sramota: Izraelci su sve vrijeme, usprkos Božjoj ljubavi, zaštiti, blagoslovu i vodstvu, nosili nešto tajno u svojim srcima. Čak i kad su pjevali Gospodinu slavu, drugi bog upravljao je njihovim unutarnjim motivima.
Skrivali su u svojoj prtljazi idole svojih očeva! Čak ni strahovit glas svetog Boga nije ih mogao navesti da dignu ruke od svojih malih svetinja, svojih zlatnih kipića iz Egipta. Htjeli su i dalje služiti Bogu dok su još uvijek prianjali uz svoje idole. Gospodin je bio strpljiv do te točke, ali dao im je ultimatum: "Dalje idem samo sa svetim narodom. Ispred leži svijet radosti i mira, ali ne možete sa sobom nositi svoju sramotu. Odrežite je! Naoštrite noževe! Nikakvo tijelo nije dopušteno odavde dalje. Nikakvo idolopoklonstvo! Nikakvo prianjanje požudi! Nikakva tajna sramota!"
Kao da je Bog rekao svome narodu: "Strpljivo sam podnosio vaše otpadništvo, mrmljanje, beskrajnu, neprestanu požudu. Deset puta vaši su me očevi izazivali u pustinji i sve sam im to oprostio. Kad sam otkrio da se ubijate u egipatskoj užarenoj peći, oprao sam vas, zaštitio krvlju i oslobodio vas od vaših neprijatelja. Ali sve to vrijeme nosili ste u svom srcu tajni grijeh. Odbili ste odložiti taj idol koji ima utvrdu u vašem srcu."
Prorok Amos potvrdio je da je Izrael imao idolopokloničko srce: "Zar ste meni u pustinji četrdeset godina prinosili žrtve i prinose, dome Izraelov? Nosili ste i Sikuta … zvijezdu svojih bogova što ih sebi načiniste" (Am 5,25-26). Tu je bila sramota: Izraelci su sve vrijeme, usprkos Božjoj ljubavi, zaštiti, blagoslovu i vodstvu, nosili nešto tajno u svojim srcima. Čak i kad su pjevali Gospodinu slavu, drugi bog upravljao je njihovim unutarnjim motivima.
Skrivali su u svojoj prtljazi idole svojih očeva! Čak ni strahovit glas svetog Boga nije ih mogao navesti da dignu ruke od svojih malih svetinja, svojih zlatnih kipića iz Egipta. Htjeli su i dalje služiti Bogu dok su još uvijek prianjali uz svoje idole. Gospodin je bio strpljiv do te točke, ali dao im je ultimatum: "Dalje idem samo sa svetim narodom. Ispred leži svijet radosti i mira, ali ne možete sa sobom nositi svoju sramotu. Odrežite je! Naoštrite noževe! Nikakvo tijelo nije dopušteno odavde dalje. Nikakvo idolopoklonstvo! Nikakvo prianjanje požudi! Nikakva tajna sramota!"