DIJELJENJE BREMENA GOSPODNJEG
Svako pravo breme koje mi je Gospodin dao da ga nosim bilo je rođeno iz duboke borbe u Isusovoj nazočnosti, koja mi je promijenila život. 1957. godine Duh Božji je došao na mene u duhu plakanja. Prodao sam televizor koji je dominirao mojim slobodnim vremenom i godinu dana predao sam se molitvi, provodeći vrijeme s Gospodinom nasamo. Mjesece sam proveo u molitvi u mojoj radnoj sobi ili u šumi. I dok sam bio u njegovoj nazočnosti, otvorio mi je svoje srce i pokazao mi patnje čitavog svijeta. Iz toga je izašla zapovijed: "Idu u New York." Poslušao sam i dok sam hodao onim ulicama, podijelio je sa mnom svoje breme za bande, ovisnike i alkoholičare.
Prije nekoliko godina, Bog me pozvao na život mnogo dubljeg zajedništva. Mjesecima sam bio nasamo s Isusom – čišćen, odlažući sve ambicije, želeći jedino njemu ugoditi. Još je jednom došla zapovijed: "Vrati se u New York." Sad naša služba djeluje jedino kroz molitvu i u njegovoj nazočnosti. Breme koje imamo mora biti njegovo breme ili je sve uzalud.
Kad sam imao osam godina, popularni su bili sastanci u kampovima. U ono vrijeme nije bilo posebnih kampova ili kršćanskih domova; šatori i male kabine bilo je sve što su si crkve mogle priuštiti. Gwen i ja običavali smo ići na "Kamp žive vode" u mjestu Cherry Tree u Pennsylvaniji. Ljudi bi dolazili u taj kamp puni Njegove nazočnosti. Nismo imali televizora, a nikome nije ni na pamet palo da ide u kino. Isus je bio naše sve!
Sastanci bi trajali većinu večeri i na tim sastancima, na kojima je Isus tako snažno sjao, trčali bismo do oltara. Sjećam se kako sam klečao na slami i dok sam bio u nazočnosti Božjoj, on je postao moj život. Tamo mi je govorio: "Predaj mi svoj život!" Pitam se bih li danas služio da nije bilo dragih svetih koji su došli na one kamp-sastanke tako puni Isusa. Oni su pokazivali njegovu slavu. Satima sam ležao kod oltara plačući i drhteći na onom kamp-sastanku, a kad sam se digao – još samo dječak – ruka Božja bila je na mom životu i njegovo breme na mojoj duši.
Nitko nije dijelio breme Gospodnje više od apostola Pavla. Isus je na njegova ramena stavio jaram svoga vlastitog srca. Ali kako je Pavao primio to breme? Od susreta sa sjajnim suncem Kristove nazočnosti! "Iznenada ga obasja svjetlost s neba. On pade na zemlju" (Dj 9,3-4). To je bila sama Isusova nazočnost. Pavlova služba izašla je iz tog susreta. Morate znati, "ustani i hajde" (redak 6) došlo je iza toga! Kad imate stvarnu, živu Isusovu nazočnost, ne trebaju vam za vodstvo odbori, strategije ili seminari "kako postići". Duh Sveti dolazi i kaže: "Idi ovamo … idi onamo … učini ovo ovako." On vam kaže kada, gdje i kako!
Prije nekoliko godina, Bog me pozvao na život mnogo dubljeg zajedništva. Mjesecima sam bio nasamo s Isusom – čišćen, odlažući sve ambicije, želeći jedino njemu ugoditi. Još je jednom došla zapovijed: "Vrati se u New York." Sad naša služba djeluje jedino kroz molitvu i u njegovoj nazočnosti. Breme koje imamo mora biti njegovo breme ili je sve uzalud.
Kad sam imao osam godina, popularni su bili sastanci u kampovima. U ono vrijeme nije bilo posebnih kampova ili kršćanskih domova; šatori i male kabine bilo je sve što su si crkve mogle priuštiti. Gwen i ja običavali smo ići na "Kamp žive vode" u mjestu Cherry Tree u Pennsylvaniji. Ljudi bi dolazili u taj kamp puni Njegove nazočnosti. Nismo imali televizora, a nikome nije ni na pamet palo da ide u kino. Isus je bio naše sve!
Sastanci bi trajali većinu večeri i na tim sastancima, na kojima je Isus tako snažno sjao, trčali bismo do oltara. Sjećam se kako sam klečao na slami i dok sam bio u nazočnosti Božjoj, on je postao moj život. Tamo mi je govorio: "Predaj mi svoj život!" Pitam se bih li danas služio da nije bilo dragih svetih koji su došli na one kamp-sastanke tako puni Isusa. Oni su pokazivali njegovu slavu. Satima sam ležao kod oltara plačući i drhteći na onom kamp-sastanku, a kad sam se digao – još samo dječak – ruka Božja bila je na mom životu i njegovo breme na mojoj duši.
Nitko nije dijelio breme Gospodnje više od apostola Pavla. Isus je na njegova ramena stavio jaram svoga vlastitog srca. Ali kako je Pavao primio to breme? Od susreta sa sjajnim suncem Kristove nazočnosti! "Iznenada ga obasja svjetlost s neba. On pade na zemlju" (Dj 9,3-4). To je bila sama Isusova nazočnost. Pavlova služba izašla je iz tog susreta. Morate znati, "ustani i hajde" (redak 6) došlo je iza toga! Kad imate stvarnu, živu Isusovu nazočnost, ne trebaju vam za vodstvo odbori, strategije ili seminari "kako postići". Duh Sveti dolazi i kaže: "Idi ovamo … idi onamo … učini ovo ovako." On vam kaže kada, gdje i kako!