GRIJEH ZBOG KOJEGA BOG PLAČE
Dopustite mi da vam ovo kažem izravno, a ne da okolišam i ublažavam stvar. Grijeh koji navodi Boga na plač čini se svakodnevno; ne čine ga poganski vršitelji bezbožnosti, nego mnoštvo kršćana. To je grijeh sumnjanja u ljubav Božju za njegovu djecu.
Mislite li da to Boga čini previše ljudskim i ranjivim kad kažem da plače? Onda pitajte sami sebe kako Bog ljubavi ne bi zaplakao kad njegov vlastiti narod sumnja u samu njegovu narav! Isus Krist bio je Bog u tijelu i prema Ivanovoj knjizi zaplakao je kad su oni koji su mu bili najbliži posumnjali u njegovu ljubav i brigu. Bio je to utjelovljeni Bog koji je kod Lazarova groba zaplakao nad prijateljima koji nisu prepoznali tko je on.
Kristovi najdraži suradnici na ovoj zemlji iznova i iznova sumnjali su u njegovu ljubav za njih. Sjetite se učenika u čamcu koji je bacala oluja. Isus je spavao na krmi. Bojeći se za svoje živote, njegovi su ga sljedbenici probudili i zatim ga optužili za izravnu nebrigu. "Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?" (Mk 4,38). Kako je njihovo optuživanje moralo ožalostiti Gospodina! Bio je to Bog Svevišnji u njihovu čamcu! Kako se ne bi brinuo? Ali kad god ljudi skinu oči s Gospodina i upru ih u svoje prilike, uvijek ih preuzima sumnja. Isus je bio zapanjen: "Kako se možete bojati kad sam ja s vama? Kako možete sumnjati u moju ljubav i brigu?"
Danas kršćani na taj način žaloste Gospodina još i više. Naša nevjera veća mu je uvreda od nevjere Marije, Marte i svih učenika, jer je naš grijeh počinjen protiv većeg svjetla. Mi stojimo na višoj planini i vidimo više nego što su oni ikada mogli vidjeti. Mi imamo cjelovitu Bibliju, punu detalja o Božjoj vjernosti. Imamo zapisana svjedočanstva kršćana iz gotovo dvadeset stoljeća, generacije i generacije pobožnih očeva koji su nam proslijedili postojane dokaze ljubavi Božje. I imamo bezbrojna osobna iskustva koja svjedoče u korist Božje nježne ljubavi i naklonosti.
Tražimo njegovo izvanredno milosrđe i ljubav, priznajmo grešnost svoje nevjere i prepoznajmo tko je on!
Mislite li da to Boga čini previše ljudskim i ranjivim kad kažem da plače? Onda pitajte sami sebe kako Bog ljubavi ne bi zaplakao kad njegov vlastiti narod sumnja u samu njegovu narav! Isus Krist bio je Bog u tijelu i prema Ivanovoj knjizi zaplakao je kad su oni koji su mu bili najbliži posumnjali u njegovu ljubav i brigu. Bio je to utjelovljeni Bog koji je kod Lazarova groba zaplakao nad prijateljima koji nisu prepoznali tko je on.
Kristovi najdraži suradnici na ovoj zemlji iznova i iznova sumnjali su u njegovu ljubav za njih. Sjetite se učenika u čamcu koji je bacala oluja. Isus je spavao na krmi. Bojeći se za svoje živote, njegovi su ga sljedbenici probudili i zatim ga optužili za izravnu nebrigu. "Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?" (Mk 4,38). Kako je njihovo optuživanje moralo ožalostiti Gospodina! Bio je to Bog Svevišnji u njihovu čamcu! Kako se ne bi brinuo? Ali kad god ljudi skinu oči s Gospodina i upru ih u svoje prilike, uvijek ih preuzima sumnja. Isus je bio zapanjen: "Kako se možete bojati kad sam ja s vama? Kako možete sumnjati u moju ljubav i brigu?"
Danas kršćani na taj način žaloste Gospodina još i više. Naša nevjera veća mu je uvreda od nevjere Marije, Marte i svih učenika, jer je naš grijeh počinjen protiv većeg svjetla. Mi stojimo na višoj planini i vidimo više nego što su oni ikada mogli vidjeti. Mi imamo cjelovitu Bibliju, punu detalja o Božjoj vjernosti. Imamo zapisana svjedočanstva kršćana iz gotovo dvadeset stoljeća, generacije i generacije pobožnih očeva koji su nam proslijedili postojane dokaze ljubavi Božje. I imamo bezbrojna osobna iskustva koja svjedoče u korist Božje nježne ljubavi i naklonosti.
Tražimo njegovo izvanredno milosrđe i ljubav, priznajmo grešnost svoje nevjere i prepoznajmo tko je on!