VEĆI DODIR
Ilija i Elizej pošli su dalje za Jerihon, što znači "mjesto zvano ugodno". Međutim, ovaj grad sad je bio neplodan, suh, potpuno beživotan – bez stabla, bez paše, bez roda. Sve se osušilo jer se otrovna struja ubacila u dotok jerihonske vode. Ovaj grad predstavlja mrtvo, suho kršćanstvo, crkvu koju Isus u Otkrivenju opisuje ovako: "Kažu da si živ, a mrtav si" (Otk 3,1).
Ilija je u Jerihonu podigao školu proroka i kad su on i Elizej posjetili tu školu, neki mladi nadobudni proroci približili su se Elizeju pitajući: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" (2 Kr 2,5). Elizej ih je odmah utišao, govoreći im: "Tiho! Dakako da znam."
Ova generacija propovjednika trebala je biti poslana širom Judeje i Izraela da služi društvu. Ali jasno, nešto im je nedostajalo: sila, pomazanje i vlast Duha Svetog. Sljedećeg dana, isti ti propovjednici molili su Elizeja da pođu i traže Ilijino tijelo, u slučaju da ga je Duh Sveti ispustio negdje na planini ili u nekoj dolini. Bili su u potpunom neznanju o putovima i djelovanjima Duha Svetog. Mogli su svjedočiti, propovijedati i govoriti o čudima, ali sami nisu iskusili Božju silu.
Sad je Ilija predložio: "Elizeje, gledaš sljedeću generaciju službe. Zašto se ne bi tu zadržao i učio ove propovjednike putovima Duha? Ti si upravo čovjek da probudiš ovu mrtvu, suhu crkvu."
Ali Elizej je znao što bi se dogodilo da je postao pastor tim propovjednicima. Oni bi ostali nadahnuti Ilijinom snažnom službom i neprestano bi ga bombardirali pitanjima o njoj. "Koliko je sati tvoj gospodar molio? Koje je metode koristio? Koju je nauku propovijedao?" Elizej bi na kraju sve svoje vrijeme trošio prisjećajući se prošlosti. A ovi mladi propovjednici trošili bi svu svoju snagu pokušavajući biti poput Ilije, nadajući se da će činiti njegova čuda – ali bez sile i vlasti Duha Svetog.
Današnja crkva pala je u istu zamku. Proučavamo pokrete i probuđenja iz prošlosti tražeći ključ i pokušavajući otkriti metodu kako sazvati vatru s neba. Koliko god se mogu unatrag sjetiti, crkva je vapila za staromodnim probuđenjem Duha Svetog. Međutim, sve to proizlazi iz želje da se vidi kako Bog stvara nešto što je učinio u prošlosti.
Elizej je znao da ne bi mogao utjecati ni na koga u toj mrtvoj, suhoj crkvi dok ne primi svoj vlastiti dodir od Boga. Nije se mogao oslanjati na Ilijina velika djela. Rekao je Iliji: "Poštujem vjeru mojim praočeva, duhovnih velikana prošlosti. Ali znam da Gospodin želi činiti nešto novo. I ja moram imati veći dodir od njega od ičega što je dosad bilo viđeno."
Ilija je u Jerihonu podigao školu proroka i kad su on i Elizej posjetili tu školu, neki mladi nadobudni proroci približili su se Elizeju pitajući: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" (2 Kr 2,5). Elizej ih je odmah utišao, govoreći im: "Tiho! Dakako da znam."
Ova generacija propovjednika trebala je biti poslana širom Judeje i Izraela da služi društvu. Ali jasno, nešto im je nedostajalo: sila, pomazanje i vlast Duha Svetog. Sljedećeg dana, isti ti propovjednici molili su Elizeja da pođu i traže Ilijino tijelo, u slučaju da ga je Duh Sveti ispustio negdje na planini ili u nekoj dolini. Bili su u potpunom neznanju o putovima i djelovanjima Duha Svetog. Mogli su svjedočiti, propovijedati i govoriti o čudima, ali sami nisu iskusili Božju silu.
Sad je Ilija predložio: "Elizeje, gledaš sljedeću generaciju službe. Zašto se ne bi tu zadržao i učio ove propovjednike putovima Duha? Ti si upravo čovjek da probudiš ovu mrtvu, suhu crkvu."
Ali Elizej je znao što bi se dogodilo da je postao pastor tim propovjednicima. Oni bi ostali nadahnuti Ilijinom snažnom službom i neprestano bi ga bombardirali pitanjima o njoj. "Koliko je sati tvoj gospodar molio? Koje je metode koristio? Koju je nauku propovijedao?" Elizej bi na kraju sve svoje vrijeme trošio prisjećajući se prošlosti. A ovi mladi propovjednici trošili bi svu svoju snagu pokušavajući biti poput Ilije, nadajući se da će činiti njegova čuda – ali bez sile i vlasti Duha Svetog.
Današnja crkva pala je u istu zamku. Proučavamo pokrete i probuđenja iz prošlosti tražeći ključ i pokušavajući otkriti metodu kako sazvati vatru s neba. Koliko god se mogu unatrag sjetiti, crkva je vapila za staromodnim probuđenjem Duha Svetog. Međutim, sve to proizlazi iz želje da se vidi kako Bog stvara nešto što je učinio u prošlosti.
Elizej je znao da ne bi mogao utjecati ni na koga u toj mrtvoj, suhoj crkvi dok ne primi svoj vlastiti dodir od Boga. Nije se mogao oslanjati na Ilijina velika djela. Rekao je Iliji: "Poštujem vjeru mojim praočeva, duhovnih velikana prošlosti. Ali znam da Gospodin želi činiti nešto novo. I ja moram imati veći dodir od njega od ičega što je dosad bilo viđeno."