VAPAJ RASKAJANA SRCA
"Njegov stariji sin bijaše u polju. Kad na povratku stiže blizu kuće te ču pjesmu i igru, dozva k sebi jednoga od slugu i upita ga što je to. 'Došao ti brat – odgovori – pa tvoj otac zakla ugojeno tele, što opet sina ima zdrava.' On se na to razljuti i ne htjede ući" (Lk 15,25-28).
Stariji brat izgubljena sina odmah se razljutio. Na kraju krajeva, godinama je marljivo služio svome ocu, nikada ne prekršivši nijednu zapovijed. Prema zakonu, bio je pošten i samoga je sebe savjesno držao čistim.
Međutim, vireći kroz onaj prozor, stariji je sin vidio prizor najveće milosti ikada dane čovječanstvu: otac je grlio raskajana, izgubljena sina. Nije mu postavljao nikakvih pitanja niti mu je držao lekciju; umjesto toga, odjenuo ga je u novu odjeću i vratio na njegov raniji položaj potpune naklonosti i blagoslova. A onda ga je uveo na gozbu!
Prizor koji je stariji sin vidio bio je da se čovjek – bez obzira kako je nisko potonuo – može pokajati, ako jednostavno digne ruke od upravljanja svojim vlastitim životom i vrati ocu. Međutim, stariji brat prosvjedovao je svemu tome i odbio doći na gozbu. Zašto? On nije htio imati udjela u onome što je smatrao lakom milosti!
To je tipično legalističko razmišljanje i prosvjedovanje protiv velikodušnog izlića milosti na otpadnika koji se vratio. Mnogi kršćani, sjedeći do ovisnika o drogi ili alkoholu u crkvi, misle: "Hvala Bogu, ja nikada nisam tako griješio. On sutra ponovno može pasti."
Pismo kaže da je takav ponos smrtonosniji od bilo koje ovisnosti: "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne" (1 Kor 10,12).
Istina je zapravo ovo: kad je izgubljeni sin vidio svoga starijeg brata kako ga poprijeko gleda kroz prozor, vjerojatno je pomislio: "O, moj brate, kad bi samo znao koliko ti se divim! Ti nisi nikada otišao i griješio kao ja. Ti imaš bolje svjedočanstvo. Sav svoj život ja ću morati živjeti s uspomenom kako sam osramotio dobro obiteljsko ime. Znam da ništa od ovoga ne zaslužujem. Zapravo, ti bi trebao biti na mome mjestu. Kako bih htio imati zajedništvo s tobom!"
To je vapaj doista raskajana i ponizna srca!
Stariji brat izgubljena sina odmah se razljutio. Na kraju krajeva, godinama je marljivo služio svome ocu, nikada ne prekršivši nijednu zapovijed. Prema zakonu, bio je pošten i samoga je sebe savjesno držao čistim.
Međutim, vireći kroz onaj prozor, stariji je sin vidio prizor najveće milosti ikada dane čovječanstvu: otac je grlio raskajana, izgubljena sina. Nije mu postavljao nikakvih pitanja niti mu je držao lekciju; umjesto toga, odjenuo ga je u novu odjeću i vratio na njegov raniji položaj potpune naklonosti i blagoslova. A onda ga je uveo na gozbu!
Prizor koji je stariji sin vidio bio je da se čovjek – bez obzira kako je nisko potonuo – može pokajati, ako jednostavno digne ruke od upravljanja svojim vlastitim životom i vrati ocu. Međutim, stariji brat prosvjedovao je svemu tome i odbio doći na gozbu. Zašto? On nije htio imati udjela u onome što je smatrao lakom milosti!
To je tipično legalističko razmišljanje i prosvjedovanje protiv velikodušnog izlića milosti na otpadnika koji se vratio. Mnogi kršćani, sjedeći do ovisnika o drogi ili alkoholu u crkvi, misle: "Hvala Bogu, ja nikada nisam tako griješio. On sutra ponovno može pasti."
Pismo kaže da je takav ponos smrtonosniji od bilo koje ovisnosti: "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne" (1 Kor 10,12).
Istina je zapravo ovo: kad je izgubljeni sin vidio svoga starijeg brata kako ga poprijeko gleda kroz prozor, vjerojatno je pomislio: "O, moj brate, kad bi samo znao koliko ti se divim! Ti nisi nikada otišao i griješio kao ja. Ti imaš bolje svjedočanstvo. Sav svoj život ja ću morati živjeti s uspomenom kako sam osramotio dobro obiteljsko ime. Znam da ništa od ovoga ne zaslužujem. Zapravo, ti bi trebao biti na mome mjestu. Kako bih htio imati zajedništvo s tobom!"
To je vapaj doista raskajana i ponizna srca!