PJESMA USRED TEŠKIH VREMENA
"I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: 'Pjevajte nam pjesmu sionsku!' Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj" (Ps 137,3-4).
Narod Božji bio je na najtežem mjestu svoga životnog vijeka. Dok su bili odvođeni, njihovi porobljivači su zahtijevali od njih pjesmu. Međutim, u njima nije više bilo života, ništa osim potištenosti, očaja i beznađa.
Mnoštvo kršćana danas je u istom položaju. Možete biti uhvaćeni u zamku svoje vlastite situacije ili je došao đavao na vas s nekim starim iskušenjem. Na rubu ste da se predate, misleći: "Neću uspjeti. Usprkos svega mog plakanja i molitve, staro ropstvo ovaj će me put zauvijek zaskočiti."
Kad je Izrael pao u babilonsko ropstvo, njihovi su im porobljivači vikali: "Pjevajte nam! Svirajte nam! Čuli smo sve o vama i što je vaš Bog činio za vas. Izvadite sad svoje tamburine i iznesite harfe. Zasvirajte nam pjesmu. Pokažite nam svoju radost u svome Bogu!"
Ne vjerujem da je ovaj zahtjev bio upućen samo u izrugivanju. Vjerujem da je bio i žalosna molba. Babilonski bogovi ostavljali su ih praznima i suhima. Nisu imali nade. Ali čuli su da Izrael pjeva svome Bogu, Bogu koji ih je proveo kroz nemoguće situacije. Govorili su: "Ovi ljudi imaju Boga koji za njim može rastvoriti more. Njegova vatra pada s neba i on se diže protiv njihovim neprijatelja. U njihovu Bogu mora postojati nešto!"
Kao i sav svijet, htjeli su vidjeti ljude koji podnose iste probleme kao i oni i suočavaju se s istim bitkama kao i oni, međutim, mogu pjevati, klicati i održavati svoju vjeru i usred najmračnijih sati! Babilonci su zahtijevali pjesmu, jer je u srcu svakog čovjeka bilo nešto što je vapilo: "Gdje na licu zemlji postoji nešto što te može navesti zapjevati kad sve izgubiš?" Bilo im je potrebno svjedočanstvo! Važno je da djeca Božja, bilo gdje i bilo kad, zapjevaju pjesme o Sionu: "Bože, vjerujem ti, bez obzira što se događa!"
Svijet nam viče: "Ti nam možeš pokazati čudo! Nije otvaranje Crvenog mora ono što će nas se dojmiti. Niti je to da slijepac progleda ili hromi prohoda. Nego je to da se, gledajući u najmračniji trenutak svoga života, u situaciju koja je beznadna svakom ljudskom razmišljanju, ipak možeš smiješiti s radošću, pjevajući hvalospjeve Bogu. To je čudo koje želimo vidjeti."
Narod Božji bio je na najtežem mjestu svoga životnog vijeka. Dok su bili odvođeni, njihovi porobljivači su zahtijevali od njih pjesmu. Međutim, u njima nije više bilo života, ništa osim potištenosti, očaja i beznađa.
Mnoštvo kršćana danas je u istom položaju. Možete biti uhvaćeni u zamku svoje vlastite situacije ili je došao đavao na vas s nekim starim iskušenjem. Na rubu ste da se predate, misleći: "Neću uspjeti. Usprkos svega mog plakanja i molitve, staro ropstvo ovaj će me put zauvijek zaskočiti."
Kad je Izrael pao u babilonsko ropstvo, njihovi su im porobljivači vikali: "Pjevajte nam! Svirajte nam! Čuli smo sve o vama i što je vaš Bog činio za vas. Izvadite sad svoje tamburine i iznesite harfe. Zasvirajte nam pjesmu. Pokažite nam svoju radost u svome Bogu!"
Ne vjerujem da je ovaj zahtjev bio upućen samo u izrugivanju. Vjerujem da je bio i žalosna molba. Babilonski bogovi ostavljali su ih praznima i suhima. Nisu imali nade. Ali čuli su da Izrael pjeva svome Bogu, Bogu koji ih je proveo kroz nemoguće situacije. Govorili su: "Ovi ljudi imaju Boga koji za njim može rastvoriti more. Njegova vatra pada s neba i on se diže protiv njihovim neprijatelja. U njihovu Bogu mora postojati nešto!"
Kao i sav svijet, htjeli su vidjeti ljude koji podnose iste probleme kao i oni i suočavaju se s istim bitkama kao i oni, međutim, mogu pjevati, klicati i održavati svoju vjeru i usred najmračnijih sati! Babilonci su zahtijevali pjesmu, jer je u srcu svakog čovjeka bilo nešto što je vapilo: "Gdje na licu zemlji postoji nešto što te može navesti zapjevati kad sve izgubiš?" Bilo im je potrebno svjedočanstvo! Važno je da djeca Božja, bilo gdje i bilo kad, zapjevaju pjesme o Sionu: "Bože, vjerujem ti, bez obzira što se događa!"
Svijet nam viče: "Ti nam možeš pokazati čudo! Nije otvaranje Crvenog mora ono što će nas se dojmiti. Niti je to da slijepac progleda ili hromi prohoda. Nego je to da se, gledajući u najmračniji trenutak svoga života, u situaciju koja je beznadna svakom ljudskom razmišljanju, ipak možeš smiješiti s radošću, pjevajući hvalospjeve Bogu. To je čudo koje želimo vidjeti."