MOLITVENI PAYSON
Dr. Edvard Payson, poznat kao "Molitveni Payson", bio je pastor u Portlandu u Maineu prije gotovo 200 godina. 1806. godine, samo nekoliko godina nakon Deklaracije o neovisnosti, Ameriku je poharala oštra depresija. Bilo je to mračno razdoblje i dr. Payson je živo zapisao tragediju u njegovu području. Evo što je zapisao:
"Poslovi su stagnirali, mnogi propadaju. Stotine … su izbačene iz posla i očajni su. Drhtim za moju jadnu zemlju. Bojim se da su naši grijesi pripomogli sazvati sud na nas. Neki od našim divnih mladih obraćenika izgubili su sve, ostali su bez domova; ali drago mi je što ih vidim vesele i mirne pod svime time. Drugi, koji nemaju Boga, izgubili su razum, neprestano se brinu i očito umiru od slomljena srca."
Dr. Payson i njegova zajednica pretrpjeli su otimanje svih svojih dobara. On sam u ta je teška vremena živio siromašno. 28. prosinca 1807. godine, napisao je svojoj majci u pismu:
"Stanje se pogoršava. Velik broj bogatih trgovaca sad živi u siromaštvu. Poslovi svakodnevno propadaju. Ubožnica je već puna, a potrebno je pobrinuti se za još stotine. Mnogi koji su odrasli u obilju, sad za svoju svakodnevnu hranu ovise o drugima.
Majko, možda ćeš me žaliti i reći: 'Jadan Edward!' Ali nikada, kao sada, nisi imala više razloga radovati se zbog mene i vikati: 'Bogat Edward!' Neka je blagoslovljen Bog, moja vjera ne stoji na takvim klimavim temeljima da bi ih uzdrmao taj metež. Bog me u svim tim nevoljama drži mirnim, strpljivim i čak sretnim. Ne mislim time da ne osjećam bol, jer je osjećam. Sve moje svjetovne nade su uništene. U ovim prilikama nije moguće ne osjećati bol. Ranije sam mislio kako znam da je ovaj svijet podmukao i da su njegova uživanja samo za jedan čas, ali ova su me teška vremena naučila da se odbijem od stvorenih stvari i da idem za stvarima Božjim. Moja molitva je da ako Bog u pričuvi ima za mene koji svjetovan blagoslov, neka mu bude po volji da mi umjesto njega da svoju milost."
Edward Payson je prestao nastojati trčati svoju trku života sam (vidi Heb 12,1). On je radosno mogao podnijeti otimanje svega što je posjedovao, jer je bio u ovom svijetu, ali nije bio od njega.
"'Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.' Prema tome, vrlo ću se rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova" (2 Kor 12,9).
"Poslovi su stagnirali, mnogi propadaju. Stotine … su izbačene iz posla i očajni su. Drhtim za moju jadnu zemlju. Bojim se da su naši grijesi pripomogli sazvati sud na nas. Neki od našim divnih mladih obraćenika izgubili su sve, ostali su bez domova; ali drago mi je što ih vidim vesele i mirne pod svime time. Drugi, koji nemaju Boga, izgubili su razum, neprestano se brinu i očito umiru od slomljena srca."
Dr. Payson i njegova zajednica pretrpjeli su otimanje svih svojih dobara. On sam u ta je teška vremena živio siromašno. 28. prosinca 1807. godine, napisao je svojoj majci u pismu:
"Stanje se pogoršava. Velik broj bogatih trgovaca sad živi u siromaštvu. Poslovi svakodnevno propadaju. Ubožnica je već puna, a potrebno je pobrinuti se za još stotine. Mnogi koji su odrasli u obilju, sad za svoju svakodnevnu hranu ovise o drugima.
Majko, možda ćeš me žaliti i reći: 'Jadan Edward!' Ali nikada, kao sada, nisi imala više razloga radovati se zbog mene i vikati: 'Bogat Edward!' Neka je blagoslovljen Bog, moja vjera ne stoji na takvim klimavim temeljima da bi ih uzdrmao taj metež. Bog me u svim tim nevoljama drži mirnim, strpljivim i čak sretnim. Ne mislim time da ne osjećam bol, jer je osjećam. Sve moje svjetovne nade su uništene. U ovim prilikama nije moguće ne osjećati bol. Ranije sam mislio kako znam da je ovaj svijet podmukao i da su njegova uživanja samo za jedan čas, ali ova su me teška vremena naučila da se odbijem od stvorenih stvari i da idem za stvarima Božjim. Moja molitva je da ako Bog u pričuvi ima za mene koji svjetovan blagoslov, neka mu bude po volji da mi umjesto njega da svoju milost."
Edward Payson je prestao nastojati trčati svoju trku života sam (vidi Heb 12,1). On je radosno mogao podnijeti otimanje svega što je posjedovao, jer je bio u ovom svijetu, ali nije bio od njega.
"'Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.' Prema tome, vrlo ću se rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova" (2 Kor 12,9).