PJESMA POBJEDE
Djeca Izraelova bila su u beznadnoj situaciji!
Pred njima je bilo Crveno more; slijeva i zdesna bile su planine; a faraon i njegova željezna bojna kola sustizali su ih odostraga. Činilo se da je narod Božji bespomoćno uhvaćen u zamku – poput žrtve, čekajući samo da bude uništen. Međutim, vjerovali ili ne, Bog ih je uveo u taj opasan položaj sa svrhom!
U izraelskom taboru bilo je to vrijeme panike. Muškarci su drhtali od straha, a žene i djeca su plakali dok su se tiskali oko djedova i baka te druge rodbine. Iznenada su Mojsija napali razdraženi poglavari porodica te vikali: "Ovo je zasigurno kraj! Nije li u Egiptu bilo dovoljno grobova da nas tamo pokopaš? Jesi li nas morao dovući ovamo za umremo? Rekli smo ti u Egiptu da nas pustiš. Bolje bi bilo da smo robovi tamo nego da pomremo u ovoj jadnoj pustinji" (vidi Izl 14,10-12).
Pitam se je li se Mojsije na trenutak uznemirio u vezi s tom situacijom. Međutim, kad je ovaj čovjek Božji zaplakao, čini se da ga je Gospodin ukorio: "Zašto zapomažete prema meni?" (Izl 14,15).
Nitko u Izraelu nije mogao znati kakvo veliko izbavljenje će Bog donijeti! Iznenada su vjetrovi razdvojili more i narod je prošao po suhu između vodenih bedema. Kad su ih faraon i njegova silna vojska pokušali slijediti, vode su se slile natrag i sve ih potopile.
Kakav je to morao biti prizor! Kad je narod Božji na drugoj strani pogledao unatrag, vidio je svoga silnog neprijatelja uništena poput kositrenih vojnika. Tada se, kad su još jednom shvatili da ih je Bog izbavio iz nemoguće situacije, u taboru podigla pjesma! Pismo je zapisalo njihovu reakciju – pjesmu koju su pjevali:
"Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: 'U čast Jahvi zapjevat ću, jer se proslavio, konja i konjanika u more on je vrgao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati" (Izl 15,1-2).
Pred njima je bilo Crveno more; slijeva i zdesna bile su planine; a faraon i njegova željezna bojna kola sustizali su ih odostraga. Činilo se da je narod Božji bespomoćno uhvaćen u zamku – poput žrtve, čekajući samo da bude uništen. Međutim, vjerovali ili ne, Bog ih je uveo u taj opasan položaj sa svrhom!
U izraelskom taboru bilo je to vrijeme panike. Muškarci su drhtali od straha, a žene i djeca su plakali dok su se tiskali oko djedova i baka te druge rodbine. Iznenada su Mojsija napali razdraženi poglavari porodica te vikali: "Ovo je zasigurno kraj! Nije li u Egiptu bilo dovoljno grobova da nas tamo pokopaš? Jesi li nas morao dovući ovamo za umremo? Rekli smo ti u Egiptu da nas pustiš. Bolje bi bilo da smo robovi tamo nego da pomremo u ovoj jadnoj pustinji" (vidi Izl 14,10-12).
Pitam se je li se Mojsije na trenutak uznemirio u vezi s tom situacijom. Međutim, kad je ovaj čovjek Božji zaplakao, čini se da ga je Gospodin ukorio: "Zašto zapomažete prema meni?" (Izl 14,15).
Nitko u Izraelu nije mogao znati kakvo veliko izbavljenje će Bog donijeti! Iznenada su vjetrovi razdvojili more i narod je prošao po suhu između vodenih bedema. Kad su ih faraon i njegova silna vojska pokušali slijediti, vode su se slile natrag i sve ih potopile.
Kakav je to morao biti prizor! Kad je narod Božji na drugoj strani pogledao unatrag, vidio je svoga silnog neprijatelja uništena poput kositrenih vojnika. Tada se, kad su još jednom shvatili da ih je Bog izbavio iz nemoguće situacije, u taboru podigla pjesma! Pismo je zapisalo njihovu reakciju – pjesmu koju su pjevali:
"Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: 'U čast Jahvi zapjevat ću, jer se proslavio, konja i konjanika u more on je vrgao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati" (Izl 15,1-2).