UČIONICA MOLITVE
Ponekad smo previše ležerni u vezi s molitvom. Ali u vrijeme nevolje se nalazimo kako se borimo s Gospodinom u molitvi svakoga dana, dok nismo sigurni u duhu da on ima sve pod kontrolom. Što više ne želimo zaboraviti tu sigurnost, više odlazimo u svoju molitvenu sobu.
Istina je da Bog nikada ne dopušta nevolju u naš život osim kao čin ljubavi. To vidimo ilustrirano u Efrajimovom plemenu u Izraelu. Taj je narod pao u veliku nevolju i vapili su Bogu u žalosti. A on je odgovorio: "Dobro čujem Efrajimov jecaj" (Jr 31,18).
Poput Davida, Efrajim je svjedočio: "Ti me pokara … kao june još neukroćeno. Obrati me … jer ti si, Jahve, Bog moj" (Jr 31,18). Drugim riječima: "Gospodine, s razlogom si nas kaznio. Mi smo poput mladog, neukroćenog teleta, punog snage, ali ti si nas kaznio da nas pripitomiš za svoju službu. Našu neobuzdanost stavio si pod nadzor."
Vidite, Bog je imao velike planove za Efrajimovo pleme, plodne, zadovoljavajuće planove. Ali najprije su trebali biti poučeni i izvježbani. Stoga je Efrajim izjavio: "Pokajah se … urazumih se" (Jr 31,19). Zapravo su rekli: "U prošlosti, kad nas je Bog držao u učionici pripremajući nas za svoju službu, nismo mogli podnijeti ispravak. Bježali smo vičući: 'Ovo je preteško!' Bili smo svojeglavi, neprekidno se izvlačeći iz jarma koji je on stavio na nas. A onda je Bog stavio na nas zategnutiji jaram i upotrijebio je svoju dragu šibu kako bi slomio našu svojeglavu volju. Sad se predajemo njegovu jarmu."
I mi smo poput Efrajima: mladi, egocentrični telci koji ne žele biti stavljeni u jaram. Izbjegavamo stegu oranja, doživljavanje boli, biti pod šibom. I očekujemo da sve imamo sada – pobjedu, blagoslov, plodnost – samo zahtijevajući Božja obećanja ili "uzimajući ih po vjeri". Ljutimo se zbog vježbanja u tajnoj molitvi i borimo se s Bogom dok se njegova obećanja ne ispune u našem životu. Zatim, kad nevolja dođe, mislimo: "Mi smo Božji izabrani narod. Zašto se ovo događa?"
Naša molitvena soba je naša učionica. A ako nemamo to "vrijeme nasamo" s Isusom – ako bježimo iz prisnosti njim – nećemo biti spremni kad dođe bujica.
Istina je da Bog nikada ne dopušta nevolju u naš život osim kao čin ljubavi. To vidimo ilustrirano u Efrajimovom plemenu u Izraelu. Taj je narod pao u veliku nevolju i vapili su Bogu u žalosti. A on je odgovorio: "Dobro čujem Efrajimov jecaj" (Jr 31,18).
Poput Davida, Efrajim je svjedočio: "Ti me pokara … kao june još neukroćeno. Obrati me … jer ti si, Jahve, Bog moj" (Jr 31,18). Drugim riječima: "Gospodine, s razlogom si nas kaznio. Mi smo poput mladog, neukroćenog teleta, punog snage, ali ti si nas kaznio da nas pripitomiš za svoju službu. Našu neobuzdanost stavio si pod nadzor."
Vidite, Bog je imao velike planove za Efrajimovo pleme, plodne, zadovoljavajuće planove. Ali najprije su trebali biti poučeni i izvježbani. Stoga je Efrajim izjavio: "Pokajah se … urazumih se" (Jr 31,19). Zapravo su rekli: "U prošlosti, kad nas je Bog držao u učionici pripremajući nas za svoju službu, nismo mogli podnijeti ispravak. Bježali smo vičući: 'Ovo je preteško!' Bili smo svojeglavi, neprekidno se izvlačeći iz jarma koji je on stavio na nas. A onda je Bog stavio na nas zategnutiji jaram i upotrijebio je svoju dragu šibu kako bi slomio našu svojeglavu volju. Sad se predajemo njegovu jarmu."
I mi smo poput Efrajima: mladi, egocentrični telci koji ne žele biti stavljeni u jaram. Izbjegavamo stegu oranja, doživljavanje boli, biti pod šibom. I očekujemo da sve imamo sada – pobjedu, blagoslov, plodnost – samo zahtijevajući Božja obećanja ili "uzimajući ih po vjeri". Ljutimo se zbog vježbanja u tajnoj molitvi i borimo se s Bogom dok se njegova obećanja ne ispune u našem životu. Zatim, kad nevolja dođe, mislimo: "Mi smo Božji izabrani narod. Zašto se ovo događa?"
Naša molitvena soba je naša učionica. A ako nemamo to "vrijeme nasamo" s Isusom – ako bježimo iz prisnosti njim – nećemo biti spremni kad dođe bujica.