TRAGIČNA POGREŠKA
Mojsije je opisao tragičnu pogrešku koju je Izrael učinio kod Kadeš Barnee (vidi Br 13-14). Bilo je to ubrzo nakon prelaska Crvenog mora. Bog je zapovjedio Izraelu da hrabro uđe u Kanaan, dajući mu snažnu riječ sigurnosti:
"Evo, Jahve, Bog tvoj, stavio je preda te tu zemlju. Ustaj! Zaposjedni je, kako ti je rekao Jahve, Bog otaca tvojih. Ne boj se! Ne strahuj! … Ne bojte se! Ne plašite ih se! Jahve, Bog naš, koji ide pred vama, borit će se za vas kako je to učinio na vaše oči u Egiptu" (Pnz 1,21.29-30). Kakvo nevjerojatno obećanje! Nijedan od njihovih neprijatelja neće biti u stanju dići se protiv njih (vidi 7,24).
Ali Izrael je oklijevao u odnosu na Božje obećanje. Umjesto da ga uzmu za riječ, ustrajali su da se u Kanaan pošalju uhode. A te uhode donijele su natrag loše izvješće, puno nevjere. Govorili su o divovima i visokim, obzidanim gradovima, i ljudi su povjerovali njihovom izvješću: "Ali vi niste htjeli onamo; pobunili ste se protiv naredbe Jahve, Boga svoga" (Pnz 1,26). Sad Mojsije govori mlađoj generaciji: "Trebali su neprestano ići naprijed držeći se Riječi Božje za njih. Gospodin je rekao da će se on boriti za njih – ali oni su se pobunili."
Možete li vidjeti što se dogodilo starijoj generaciji? Slanje uhoda u Kanaan bio je čin nevjere. I dok su uhode bile ondje, pale su pod utjecaj sotone. Podlegli su neprijateljevim lažima, jer nisu vjerovali Bogu.
Nakon što su čuli lošu vijest, ljudi su mahali šakama na Boga, optužujući ga: "Napustio si nas, Bože. Doveo si nas ovamo da pomremo." Samo nekoliko mjeseci ranije, Bog je taj isti narod odvojio i učinio posebnih u svojim očima i čudnovato ga je izbavljao. Ali sad je čitav tabor bio u pomutnji. Glasno su pitali jedan drugoga: "Je li Bog uopće više s nama?" Ubrzo su plakali nad svojom djecom vičući: "Naša će djeca pomrijeti od gladi u ovoj pustinji. Bog nas mrzi!"
Mojsije je podsjetio mlađe Izraelce na optuživanja njihovih roditelja: "Rogoborili ste u svojim šatorima i govorili: U svojoj mržnji na nas Jahve nas je izveo iz zemlje egipatske da nas preda u ruke Amorejaca, da bi nas posve uništili" (Pnz 1,27).
"Evo, Jahve, Bog tvoj, stavio je preda te tu zemlju. Ustaj! Zaposjedni je, kako ti je rekao Jahve, Bog otaca tvojih. Ne boj se! Ne strahuj! … Ne bojte se! Ne plašite ih se! Jahve, Bog naš, koji ide pred vama, borit će se za vas kako je to učinio na vaše oči u Egiptu" (Pnz 1,21.29-30). Kakvo nevjerojatno obećanje! Nijedan od njihovih neprijatelja neće biti u stanju dići se protiv njih (vidi 7,24).
Ali Izrael je oklijevao u odnosu na Božje obećanje. Umjesto da ga uzmu za riječ, ustrajali su da se u Kanaan pošalju uhode. A te uhode donijele su natrag loše izvješće, puno nevjere. Govorili su o divovima i visokim, obzidanim gradovima, i ljudi su povjerovali njihovom izvješću: "Ali vi niste htjeli onamo; pobunili ste se protiv naredbe Jahve, Boga svoga" (Pnz 1,26). Sad Mojsije govori mlađoj generaciji: "Trebali su neprestano ići naprijed držeći se Riječi Božje za njih. Gospodin je rekao da će se on boriti za njih – ali oni su se pobunili."
Možete li vidjeti što se dogodilo starijoj generaciji? Slanje uhoda u Kanaan bio je čin nevjere. I dok su uhode bile ondje, pale su pod utjecaj sotone. Podlegli su neprijateljevim lažima, jer nisu vjerovali Bogu.
Nakon što su čuli lošu vijest, ljudi su mahali šakama na Boga, optužujući ga: "Napustio si nas, Bože. Doveo si nas ovamo da pomremo." Samo nekoliko mjeseci ranije, Bog je taj isti narod odvojio i učinio posebnih u svojim očima i čudnovato ga je izbavljao. Ali sad je čitav tabor bio u pomutnji. Glasno su pitali jedan drugoga: "Je li Bog uopće više s nama?" Ubrzo su plakali nad svojom djecom vičući: "Naša će djeca pomrijeti od gladi u ovoj pustinji. Bog nas mrzi!"
Mojsije je podsjetio mlađe Izraelce na optuživanja njihovih roditelja: "Rogoborili ste u svojim šatorima i govorili: U svojoj mržnji na nas Jahve nas je izveo iz zemlje egipatske da nas preda u ruke Amorejaca, da bi nas posve uništili" (Pnz 1,27).