NA PUTU ZA NEPOGODU
Isus je naredio svojim učenicima da uđu u lađicu koja je bila na putu za nepogodu. Biblija kaže da ih "primora ući u lađicu" (Mt 14,22). Lađica je bila na putu prema nemirnim vodama, da bude bacana amo-tamo poput pluta. Učenici su bili gurnuti u iskustvo mini Titanika, s tim da je Isus sve to znao čitao vrijeme.
Gdje je bio Isus? Bio je u gori nadgledajući more, promatrajući učenike i moleći za njih da ne padnu na testu kroz koji će, znao je, morati proći. Propinjanje lađice, oluja, veliki valovi, vjetar – sve to bilo je dio kušnje koju je isplanirao Otac. Trebali su naučiti najveću lekciju koju su mogli naučiti – lekciju kako prepoznati Isusa u oluji!
Do te točke učenici su ga prepoznali kao čudotvorca, Čovjeka koji je pretvorio kruhove i ribe u čudotvornu hranu. Prepoznali su ga kao prijatelja grešnika, Onoga koji je donio spasenje svakoj vrsti ljudi. Prepoznali su ga kao opskrbljivača svake njihove potrebe, čak plaćanja njihovog poreza novcem iz ribljih usta.
Prepoznali su Isusa kao "Krista, Sina Božjeg". Prepoznali su ga kao učitelja koji ih je učio moliti, opraštati, vezati i razvezivati. Znali su da ima riječi vječnoga života. Znali su da ima silu nad svim djelima đavla. Ali nikada nisu naučili prepoznati Isusa u oluji.
Ovo je korijen mnoge naše današnje nevolje. Mi se uzdamo u Isusa za čuda i iscjeljenja. Vjerujemo mu za naše spasenje i oproštenje grijeha. Gledamo na njega kao na snabdjevača svih naših potreba. Uzdamo se u njega da će nas jednoga dana odvesti u slavu. Ali kad iznenadna oluja padne na nas te se čini da će se sve raspasti, nalazimo da je vrlo teško vidjeti Isusa negdje u blizini. Ne možemo vjerovati da on dopušta oluje kako bi nas naučio pouzdavati se. Nikada nismo potpuno sigurno da je blizu kad stvari postanu doista teške.
Bila je samo jedna lekcija koju su učenici trebali naučiti u onoj oluji – samo jedna! Jednostavna lekcija – ne neka duboka, mistična lekcija koja bi potresla zemlju. Isus je samo htio da se pouzdaju u njega kao svoga Gospodina u svakoj oluji života. On je samo htio da učenici zadrže svoju radost i pouzdanje čak i u najcrnjim trenucima kušnje. To je sve!
Gdje je bio Isus? Bio je u gori nadgledajući more, promatrajući učenike i moleći za njih da ne padnu na testu kroz koji će, znao je, morati proći. Propinjanje lađice, oluja, veliki valovi, vjetar – sve to bilo je dio kušnje koju je isplanirao Otac. Trebali su naučiti najveću lekciju koju su mogli naučiti – lekciju kako prepoznati Isusa u oluji!
Do te točke učenici su ga prepoznali kao čudotvorca, Čovjeka koji je pretvorio kruhove i ribe u čudotvornu hranu. Prepoznali su ga kao prijatelja grešnika, Onoga koji je donio spasenje svakoj vrsti ljudi. Prepoznali su ga kao opskrbljivača svake njihove potrebe, čak plaćanja njihovog poreza novcem iz ribljih usta.
Prepoznali su Isusa kao "Krista, Sina Božjeg". Prepoznali su ga kao učitelja koji ih je učio moliti, opraštati, vezati i razvezivati. Znali su da ima riječi vječnoga života. Znali su da ima silu nad svim djelima đavla. Ali nikada nisu naučili prepoznati Isusa u oluji.
Ovo je korijen mnoge naše današnje nevolje. Mi se uzdamo u Isusa za čuda i iscjeljenja. Vjerujemo mu za naše spasenje i oproštenje grijeha. Gledamo na njega kao na snabdjevača svih naših potreba. Uzdamo se u njega da će nas jednoga dana odvesti u slavu. Ali kad iznenadna oluja padne na nas te se čini da će se sve raspasti, nalazimo da je vrlo teško vidjeti Isusa negdje u blizini. Ne možemo vjerovati da on dopušta oluje kako bi nas naučio pouzdavati se. Nikada nismo potpuno sigurno da je blizu kad stvari postanu doista teške.
Bila je samo jedna lekcija koju su učenici trebali naučiti u onoj oluji – samo jedna! Jednostavna lekcija – ne neka duboka, mistična lekcija koja bi potresla zemlju. Isus je samo htio da se pouzdaju u njega kao svoga Gospodina u svakoj oluji života. On je samo htio da učenici zadrže svoju radost i pouzdanje čak i u najcrnjim trenucima kušnje. To je sve!