IZ UTROBE PAKLA
"Iz utrobe Šeola (pakla) zavapih" (Jon 2,2). Zašto je Gospodin
spustio Jonu tako nisko? Bio je u utrobi živog pakla, sputan u mraku,
viseći između života i smrti. Zašto bi milosrdni Bog proveo slugu kroz
to? Vjerujem da nam Jonina priča pokazuje kako se Bog bavi neposlušnim
slugama.
Jona je bio u toj utrobi pakla tri dana i noći. Međutim, sve to vrijeme uopće nije molio. Oluja ga nije bacila na koljena niti borba sa smrću u ribljem trbuhu. Tek nakon tri dana i noći čitamo: "Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu" (Jon 2,2).
Zašto nije molio prije toga? Jer bio je uvjeren: "Odbačen sam ispred očiju tvojih" (Jon 2,5). On opisuje Boga koji je imao milosrđe za Ninivu, ali nije mogao vjerovati za isto milosrđe za sebe. Mislio je: "Mrtav sam čovjek. Ne mogu pasti niže. Bog mi je okrenuo leđa. Mrzi me radi onoga što sam učinio."
Ništa ne može biti dalje od te istine. Kad Pismo kaže: "Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu", riječ zapovjediti ovdje znači unovačiti. Bog je izdvojio veliku ribu i u to stvorenje stavio hitnost. Tako kad je Jona pao s lađe, riba je bila ondje, spremna progutati ga. Gospodin je još uvijek bio na djelu.
Istina je bila da je Bog ubrzavao Jonu na putu za Ninivu. Ubrzo je prorok ponovno trebao biti na svjetlosti dana te hrabro propovijedati na ulicama kao izabrani poslanik.
Što je bila Božja namjera kroz Jonino iskustvo iz utrobe pakla? Određeno vrijeme Jona je znao što znači osjećati se mrtvim. Nije mogao moliti. Bog je sakrio svoje lice i prorok nije imao nikoga kome bi se obratio. Pakao za Jonu nije bila morska trava koja se obmotavala oko njega ili što je bio bacan amo-tamo. Bio je to osjećaj da je Bog podigao svoju ruku od njegova života.
Sve to bilo je da bi testiralo Jonu u njegovoj neposlušnosti. Bog nije zahtijevao: "Hoćeš li mi sad biti poslušan, Jona?" Naprotiv, pitao je: "Čijoj ćeš riječi vjerovati u ovom strašnom paklu, Jona? Mojoj ili đavoljoj?" Na kraju čitamo: "Jona stade moliti" (Jon 2,2). "Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula" (Jon 2,8). Jona je pojurio natrag u drage Božje ruke. Zatim je svjedočio: "Iz utrobe Šeola (pakla) zavapih, i on me usliša" (Jon 2,3).
Jona je bio u toj utrobi pakla tri dana i noći. Međutim, sve to vrijeme uopće nije molio. Oluja ga nije bacila na koljena niti borba sa smrću u ribljem trbuhu. Tek nakon tri dana i noći čitamo: "Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu" (Jon 2,2).
Zašto nije molio prije toga? Jer bio je uvjeren: "Odbačen sam ispred očiju tvojih" (Jon 2,5). On opisuje Boga koji je imao milosrđe za Ninivu, ali nije mogao vjerovati za isto milosrđe za sebe. Mislio je: "Mrtav sam čovjek. Ne mogu pasti niže. Bog mi je okrenuo leđa. Mrzi me radi onoga što sam učinio."
Ništa ne može biti dalje od te istine. Kad Pismo kaže: "Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu", riječ zapovjediti ovdje znači unovačiti. Bog je izdvojio veliku ribu i u to stvorenje stavio hitnost. Tako kad je Jona pao s lađe, riba je bila ondje, spremna progutati ga. Gospodin je još uvijek bio na djelu.
Istina je bila da je Bog ubrzavao Jonu na putu za Ninivu. Ubrzo je prorok ponovno trebao biti na svjetlosti dana te hrabro propovijedati na ulicama kao izabrani poslanik.
Što je bila Božja namjera kroz Jonino iskustvo iz utrobe pakla? Određeno vrijeme Jona je znao što znači osjećati se mrtvim. Nije mogao moliti. Bog je sakrio svoje lice i prorok nije imao nikoga kome bi se obratio. Pakao za Jonu nije bila morska trava koja se obmotavala oko njega ili što je bio bacan amo-tamo. Bio je to osjećaj da je Bog podigao svoju ruku od njegova života.
Sve to bilo je da bi testiralo Jonu u njegovoj neposlušnosti. Bog nije zahtijevao: "Hoćeš li mi sad biti poslušan, Jona?" Naprotiv, pitao je: "Čijoj ćeš riječi vjerovati u ovom strašnom paklu, Jona? Mojoj ili đavoljoj?" Na kraju čitamo: "Jona stade moliti" (Jon 2,2). "Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula" (Jon 2,8). Jona je pojurio natrag u drage Božje ruke. Zatim je svjedočio: "Iz utrobe Šeola (pakla) zavapih, i on me usliša" (Jon 2,3).