NE POSTOJI PROBLEM KOJI ON NE MOŽE POPRAVITI
U Marku 9 izbezumljen je otac doveo svoga demonom opsjednutog sina Isusovim učenicima tražeći oslobođenje. Ovaj dječak nije bio samo uznemiren ili neposlušan. Bio je pun zlih duhova i oni su nadzirali svaki njegov pokret. Njegova situacija bila je poznata širom onoga kraja i kad su roditelji vidjeli da se približava, vjerojatno su svoju djecu požurivali u kuću.
Ovaj jadan dječak smatran je bio kao apsolutno beznadan slučaj. Bio je i gluh i nijem, tako da je izbacivao samo nejasne glasove. Na usta mu je išla pjena kao kod bijesna psa, a fizički je bio kost i koža, ispijen od svojih strašnih borbi. Otac ga nije smio ispuštati iz ruku jer su ga demoni pokušavali baciti u obližnju rijeku, jezero pa čak i u otvorenu vatru, želeći ga ubiti.
Pitam se koliko puta je ovaj otac skakao u vodu i izvlačio sina da bi ga povratio u život. To je morao biti dvadeset četverosatni posao samo da bi spriječio svoje dijete da se ne ubije. Zamislite brojne ožiljke od porezotina i opeklina na izmrcvarenom tijelu tog dječaka. Siguran sam da je očevo srce iz dana u dan bilo slomljeno gledajući svoga sina u tom stanju, bez ikoga tko bi mogao pomoći.
Sad dok je otac stajao pred učenicima, sotona se počeo manifestirati u dječaku. Počela mu je izlaziti pjena na usta i valjao se po tlu, grčeći se i divlje vrteći. Pismo nam kaže da su učenici molili nad njim – možda dugo – ali ništa se nije dogodilo.
To se moralo činiti kao nemoguća situacija. Ubrzo su ih okružili sumnjičavi književnici pitajući: "Zašto dječak nije iscijeljen? Je li ovaj slučaj pretežak za vašega Gospodina? Je li đavao u takvoj situaciji moćniji?"
Ali onda je u taj prizor došao Isus! Kad je pitao što se događa, dječakov otac je odgovorio: "Doveo sam svoga sina k tvojim učenicima, ali nisu ga mogli iscijeliti. On je beznadan slučaj." Isus je jednostavno odgovorio: "Ako možeš povjerovati … sve je moguće onomu koji vjeruje" (Mk 9,23). Krist je rekao svakome nazočnom: "Vjerujete li da se mogu nositi sa svim situacijama osim onima koje nadzire đavao? Kažem vam, nema problema i nema nemoguće situacije koju ne mogu popraviti."
Ovaj jadan dječak smatran je bio kao apsolutno beznadan slučaj. Bio je i gluh i nijem, tako da je izbacivao samo nejasne glasove. Na usta mu je išla pjena kao kod bijesna psa, a fizički je bio kost i koža, ispijen od svojih strašnih borbi. Otac ga nije smio ispuštati iz ruku jer su ga demoni pokušavali baciti u obližnju rijeku, jezero pa čak i u otvorenu vatru, želeći ga ubiti.
Pitam se koliko puta je ovaj otac skakao u vodu i izvlačio sina da bi ga povratio u život. To je morao biti dvadeset četverosatni posao samo da bi spriječio svoje dijete da se ne ubije. Zamislite brojne ožiljke od porezotina i opeklina na izmrcvarenom tijelu tog dječaka. Siguran sam da je očevo srce iz dana u dan bilo slomljeno gledajući svoga sina u tom stanju, bez ikoga tko bi mogao pomoći.
Sad dok je otac stajao pred učenicima, sotona se počeo manifestirati u dječaku. Počela mu je izlaziti pjena na usta i valjao se po tlu, grčeći se i divlje vrteći. Pismo nam kaže da su učenici molili nad njim – možda dugo – ali ništa se nije dogodilo.
To se moralo činiti kao nemoguća situacija. Ubrzo su ih okružili sumnjičavi književnici pitajući: "Zašto dječak nije iscijeljen? Je li ovaj slučaj pretežak za vašega Gospodina? Je li đavao u takvoj situaciji moćniji?"
Ali onda je u taj prizor došao Isus! Kad je pitao što se događa, dječakov otac je odgovorio: "Doveo sam svoga sina k tvojim učenicima, ali nisu ga mogli iscijeliti. On je beznadan slučaj." Isus je jednostavno odgovorio: "Ako možeš povjerovati … sve je moguće onomu koji vjeruje" (Mk 9,23). Krist je rekao svakome nazočnom: "Vjerujete li da se mogu nositi sa svim situacijama osim onima koje nadzire đavao? Kažem vam, nema problema i nema nemoguće situacije koju ne mogu popraviti."