KRATAK UVID U ISUSOVO SRCE
"Tko će od vas svome sluzi koji ore ili čuva stoku, kad se vrati iz polja, reći: 'Brzo dođi i sjedi za stol!' Neće li mu, naprotiv, reći: 'Pripremi večeru te se pripaši da mi služiš dok ja jedem i pijem, pa poslije ti jedi i pij!'" (Lk 17,7-8).
Uopće nemamo problema poistovjetiti se sa slugom u njegovoj dužnosti prema gospodaru. Uopće nemamo problema staviti na se pregaču i posluživati Gospodina s punim stolom slavljenja – dobrom gozbom štovanja. Mi našega Gospodina volimo hraniti. Naša je najveća radost, naše vrhovno ispunjenje, služiti Gospodinu.
Ali imamo poteškoća s posljednjim dijelom – Gospodnjim dijelom. "… pa poslije ti jedi i pij!" To je previše da bismo mogli shvatiti. Nakon što smo mu služili, mi ne znamo kako sjesti i dopustiti mu istu radost koju smo mi uživali dok smo služili njega! Mi našem Gospodinu otimamo radost koju bi imao služeći nama.
Mi mislimo da naš Gospodin dobiva dovoljno zadovoljstva iz onoga što mi činimo za njega, ali postoji daleko više. On odgovara na našu vjeru i raduje se kad se kajemo. On govori Ocu o nama i raduje se u našem djetinjem pouzdanju. Ali ja sam uvjeren da je njegova najveća potreba imati zajedništvo jedan-na-jednoga s onima koji su ostali ovdje na zemlji. Tu potrebu mu ne može ispuniti nijedan anđeo u nebu. Isus želi razgovarati s onima koji su na bojištu.
Gdje dobivam takvu predodžbu da je Krist osamljen i imati očajničku potrebu govoriti? Sve je to u onom izvješću kad se Krist pojavio onoj dvojici učenika na cesti za Emaus. Upravo onoga dana kad je uskrsnuo, dvojica su učenika išla iz Jeruzalema u Emaus. Bili su ožalošćeni jer ih je Gospodin napustio, a kad im se on približio, nisu ga prepoznali. A on je želio razgovarati jer im je toliko toga imao za reći.
"I dok su tako razgovarali i pretresali, približi im se sam Isus te pođe s njima … I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima" (Lk 24,15.27).
Za ovu dvojicu učenika nije moglo biti bolje iskustvo te su se vraćali natrag govoreći: "Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio …" Mi mislimo na radost učenika, ali što je s Isusovom radošću? Vidim uskrsla Gospodina; suze mu teku niz njegove proslavljene obraze i srce mu je puno radosti. Ispunjen je, njegova je potreba namirena. Vidim ga presretna. Služio je u svome proslavljenom tijelu; iskusio je svoje prvo dvosmjerno zajedništvo. Izlio je svoje srce, ali je i njegovo osamljeno srce bilo dotaknuto i njegova potreba ispunjena.
Uopće nemamo problema poistovjetiti se sa slugom u njegovoj dužnosti prema gospodaru. Uopće nemamo problema staviti na se pregaču i posluživati Gospodina s punim stolom slavljenja – dobrom gozbom štovanja. Mi našega Gospodina volimo hraniti. Naša je najveća radost, naše vrhovno ispunjenje, služiti Gospodinu.
Ali imamo poteškoća s posljednjim dijelom – Gospodnjim dijelom. "… pa poslije ti jedi i pij!" To je previše da bismo mogli shvatiti. Nakon što smo mu služili, mi ne znamo kako sjesti i dopustiti mu istu radost koju smo mi uživali dok smo služili njega! Mi našem Gospodinu otimamo radost koju bi imao služeći nama.
Mi mislimo da naš Gospodin dobiva dovoljno zadovoljstva iz onoga što mi činimo za njega, ali postoji daleko više. On odgovara na našu vjeru i raduje se kad se kajemo. On govori Ocu o nama i raduje se u našem djetinjem pouzdanju. Ali ja sam uvjeren da je njegova najveća potreba imati zajedništvo jedan-na-jednoga s onima koji su ostali ovdje na zemlji. Tu potrebu mu ne može ispuniti nijedan anđeo u nebu. Isus želi razgovarati s onima koji su na bojištu.
Gdje dobivam takvu predodžbu da je Krist osamljen i imati očajničku potrebu govoriti? Sve je to u onom izvješću kad se Krist pojavio onoj dvojici učenika na cesti za Emaus. Upravo onoga dana kad je uskrsnuo, dvojica su učenika išla iz Jeruzalema u Emaus. Bili su ožalošćeni jer ih je Gospodin napustio, a kad im se on približio, nisu ga prepoznali. A on je želio razgovarati jer im je toliko toga imao za reći.
"I dok su tako razgovarali i pretresali, približi im se sam Isus te pođe s njima … I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima" (Lk 24,15.27).
Za ovu dvojicu učenika nije moglo biti bolje iskustvo te su se vraćali natrag govoreći: "Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio …" Mi mislimo na radost učenika, ali što je s Isusovom radošću? Vidim uskrsla Gospodina; suze mu teku niz njegove proslavljene obraze i srce mu je puno radosti. Ispunjen je, njegova je potreba namirena. Vidim ga presretna. Služio je u svome proslavljenom tijelu; iskusio je svoje prvo dvosmjerno zajedništvo. Izlio je svoje srce, ali je i njegovo osamljeno srce bilo dotaknuto i njegova potreba ispunjena.