MILOST I ODGOVORNOST by Gary Wilkerson
Kod mene je na djelu uobičajeni sustav ponašanja, refleks koji reagira kad god podbacim u svom hodu s Gospodinom. Govorim o svojoj sklonosti da se okrećem radu umjesto Božjoj neopisivoj milosti da ponovno uspostavim svoj položaj s njim.
Vjerujem da većina od nas ima takav sustav, zbog toga Pavao iznova i iznova kroz čitav Novi zavjet naglašava milost Božju. Iz poslanice u poslanicu on nas podsjeća na dostatnost milosti za naš ispravan odnos s Gospodinom.
Međutim, ovaj uobičajeni sustav ponašanja – poticaj da se okrećemo djelima kako bismo se iskupili za naše nedostatke – neprestano je u nama na djelu. Razlog zašto tako često propovijedam milost jest jer je sam trebam!
Povremeno moja crkva vjerojatno misli da pretjerujem jer mi ljudi kažu: "Znam da sam pod milošću, ali što je moja odgovornost?" To je dobro pitanje. U savezu milosti – u kojem je Bog dao sve što se zahtijevalo za naše spasenje – koju ulogu mi igramo?
Za mnoge od nas, zamisao milosti ne drži snagu u našem dnevnom hodu. Znamo da je Bog izlio na nas dragocjene, skupocjene darove u svome Sinu i Duhu Svetom; zbog toga mislimo da ne bismo smjeli podbaciti ili nezadovoljiti. Dakle, kad se to dogodi, iznenađeni smo. Ne možemo zamisliti da bismo još uvijek mogli biti strašni grešnici nakon svega što je Bog učinio za nas te ga zamišljamo kako od žaljenja maše glavom.
I uvjeravamo se da možemo činiti bolje te udvostručavamo naša nastojanja u molitvi, čitanju Biblije i uključivanju u službu. Činimo to znajući sasvim dobro da naša djela ne čine ništa da bismo stekli pravo stajanja pred Bogom. Mislimo li stvarno da Bog od nas traži više djela? Dva sata molitve umjesto jedan? Želi li doista da budemo još zaposleniji?
Samo dvije stvari izlaze iz tih nastojanja da spasimo sami sebe. Prvo, izbjegavamo suočiti se s našom grešnošću. Drugo, i mnogo gore, otimamo si da pijemo iz Božjega dubokog zdenca milosti. Pavao je rano naišao na ovu dilemu u crkvi. Kad su kršćani u Galaciji pokušali ugoditi Bogu kroz djela zakona, Pavao ih je suočio: "O nerazumni Galaćani! Tko vas začara, vas kojima je Isus Krist kao razapeti bio stavljen pred oči? Htio bih od vas doznati samo ovo: jeste li primili Duha vršenjem zakona ili prihvaćanjem vjere" (Gal 3,1-2). Pitao je: "Mislite li stvarno da se možete poboljšati na križu?"
Vjerujem da većina od nas ima takav sustav, zbog toga Pavao iznova i iznova kroz čitav Novi zavjet naglašava milost Božju. Iz poslanice u poslanicu on nas podsjeća na dostatnost milosti za naš ispravan odnos s Gospodinom.
Međutim, ovaj uobičajeni sustav ponašanja – poticaj da se okrećemo djelima kako bismo se iskupili za naše nedostatke – neprestano je u nama na djelu. Razlog zašto tako često propovijedam milost jest jer je sam trebam!
Povremeno moja crkva vjerojatno misli da pretjerujem jer mi ljudi kažu: "Znam da sam pod milošću, ali što je moja odgovornost?" To je dobro pitanje. U savezu milosti – u kojem je Bog dao sve što se zahtijevalo za naše spasenje – koju ulogu mi igramo?
Za mnoge od nas, zamisao milosti ne drži snagu u našem dnevnom hodu. Znamo da je Bog izlio na nas dragocjene, skupocjene darove u svome Sinu i Duhu Svetom; zbog toga mislimo da ne bismo smjeli podbaciti ili nezadovoljiti. Dakle, kad se to dogodi, iznenađeni smo. Ne možemo zamisliti da bismo još uvijek mogli biti strašni grešnici nakon svega što je Bog učinio za nas te ga zamišljamo kako od žaljenja maše glavom.
I uvjeravamo se da možemo činiti bolje te udvostručavamo naša nastojanja u molitvi, čitanju Biblije i uključivanju u službu. Činimo to znajući sasvim dobro da naša djela ne čine ništa da bismo stekli pravo stajanja pred Bogom. Mislimo li stvarno da Bog od nas traži više djela? Dva sata molitve umjesto jedan? Želi li doista da budemo još zaposleniji?
Samo dvije stvari izlaze iz tih nastojanja da spasimo sami sebe. Prvo, izbjegavamo suočiti se s našom grešnošću. Drugo, i mnogo gore, otimamo si da pijemo iz Božjega dubokog zdenca milosti. Pavao je rano naišao na ovu dilemu u crkvi. Kad su kršćani u Galaciji pokušali ugoditi Bogu kroz djela zakona, Pavao ih je suočio: "O nerazumni Galaćani! Tko vas začara, vas kojima je Isus Krist kao razapeti bio stavljen pred oči? Htio bih od vas doznati samo ovo: jeste li primili Duha vršenjem zakona ili prihvaćanjem vjere" (Gal 3,1-2). Pitao je: "Mislite li stvarno da se možete poboljšati na križu?"