ILIJA
Ilijina mržnja prema Izraelovu grijehu proistekla je iz njegove vrlo snažne ljubavi za narod Božji. On nije bio mrzitelj ljudi, samo mrzitelj grijeha. On nije bio čovjek osvete, već naprotiv čovjek čije srce je čeznulo da se Izrael vrati Gospodinu. Da bi se razumio duh i snaga koji su bili na Iliji, morate čuti vapaj njegova slomljena srca na gori Karmelu: "'Usliši me, Jahve; usliši me, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca.' I oganj Jahvin pade … Sav narod se uplaši, ljudi padoše ničice" (1 Kr 18,37-39).
Iliju uopće nije zanimalo biti vrednovan kao prorok. On je samo htio vidjeti obnovljenu čast Božju i da se otpadnici u srcu "vrate Gospodinu". Pravi proroci, iako mogu teško vikati protiv grijeha, u srcu su milosrdni, blagi i strpljivi. A kad vide pravo biblijsko pokajanje, graditelji su i obnovitelji pukotina i proboja.
Vjerujem da danas postoji Ilijino društvo pravih pastira. Nisu svi pastiri otpali niti svi traže samo svoju korist. Čujem za sve veći broj svetih pastira koje su povrijedile i odbacile bezbrižne ovace. Neki su doslovce bili istjerani iz svojih crkava jer su propovijedali svete standarde. Ali najokrutnija od svih su takozvana proročanstva i objave oštrih "proročkih glasova" koji nemaju milosrđa niti kvalitete da bi spasili.
Ako biste ikada čuli "proroka" koji iznosi prokletstva na nekoga, možete biti sigurni da ne hoda u Duhu Kristovu. On je često ponosan, samoproglašen Ilija, pun arogancije i požude. Riječ jasno kaže: "Blagoslivljajte … a ne proklinjite" (Rim 12,14). Oni koji hodaju okolo govoreći o proklinjanju trebali bi zadrhtati na ova upozorenja: "Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek je od njega! Prokletstvom nek se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove" (Ps 109,17-18).
Ilijino društvo sastoji se od ljudi koji plaču i svaka proročka riječ koja izlazi iz njihovih usana okupana je u suzama. Oni hodaju u slomljenosti, svetoj žalosti i pokajanju. Oni odbijaju žmirkati na grijeh i ne boje se čovjeka kad se treba dići za Kristovu čast.
Iliju uopće nije zanimalo biti vrednovan kao prorok. On je samo htio vidjeti obnovljenu čast Božju i da se otpadnici u srcu "vrate Gospodinu". Pravi proroci, iako mogu teško vikati protiv grijeha, u srcu su milosrdni, blagi i strpljivi. A kad vide pravo biblijsko pokajanje, graditelji su i obnovitelji pukotina i proboja.
Vjerujem da danas postoji Ilijino društvo pravih pastira. Nisu svi pastiri otpali niti svi traže samo svoju korist. Čujem za sve veći broj svetih pastira koje su povrijedile i odbacile bezbrižne ovace. Neki su doslovce bili istjerani iz svojih crkava jer su propovijedali svete standarde. Ali najokrutnija od svih su takozvana proročanstva i objave oštrih "proročkih glasova" koji nemaju milosrđa niti kvalitete da bi spasili.
Ako biste ikada čuli "proroka" koji iznosi prokletstva na nekoga, možete biti sigurni da ne hoda u Duhu Kristovu. On je često ponosan, samoproglašen Ilija, pun arogancije i požude. Riječ jasno kaže: "Blagoslivljajte … a ne proklinjite" (Rim 12,14). Oni koji hodaju okolo govoreći o proklinjanju trebali bi zadrhtati na ova upozorenja: "Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek je od njega! Prokletstvom nek se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove" (Ps 109,17-18).
Ilijino društvo sastoji se od ljudi koji plaču i svaka proročka riječ koja izlazi iz njihovih usana okupana je u suzama. Oni hodaju u slomljenosti, svetoj žalosti i pokajanju. Oni odbijaju žmirkati na grijeh i ne boje se čovjeka kad se treba dići za Kristovu čast.