KAKO BI ISUS ZAPOČEO CRKVU?
Što mislite, kako bi Isus započeo crkvu u vašem mjestu ili gradu?
Prva stvar koju bi Krist učinio je da bi pošao na izlet plakanja kroz vaše područje. Pismo nam govori: "Kad se približi te ugleda (Jeruzalem), zaplaka nad njim i reče: 'Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima'" (Lk 19,41-42).
Što je Isusa natjeralo zaplakati? Sve je započelo dok je slomljena srca hodao oko grada. Svladan je bio žalošću nad prizorom takozvanih religioznih ljudi koji nisu imali mira. Ti ljudi odbacili su istinu za bajke i sad su slijedili mrtav oblak religije. Bili su ovce bez pravih pastira.
Ja nisam tu da sudim ijednoga pastora. Ali želim postaviti pitanje svakome tko čita ovu poruku: Možete li zamisliti svog pastora kako se vozi kroz vaš grad i plače nad njim? Kakvu nam je drukčiju sliku Isus dao od tolikih planera i graditelja crkvenih zgrada danas! Ti ljudi idu od vrata do vrata anketirajući ljude i pitajući ih što žele u crkvi: "Koliko biste htjeli da traje propovijed? Petnaest minuta? Deset?"
Isus je bio svjedok nečega sličnog u svoje vrijeme. Dok je hodao kroz hram, vidio je stolove mjenjača novca, propovjednike koji su trgovali stvarima Božjim. Tamo nije bilo stvarne molitve ni straha Gospodnjega. Krist je plakao nad svime time, vičući: "Stoji pisano: 'Kuća moja neka kuća molitve bude', a vi je pretvoriste u razbojničku špilju" (Lk 19,46).
Pitam vas, bi li Isus zaplakao i nad onim što danas vidi u vašoj crkvi? Bi li našao vašega pastora kako pati za izgubljenim dušama? Bi li Krist našao svoj narod kako moli ili bi ga našao zaokupljenog poslovima i programima, usredotočenog na vlastite interese? Kad jednom Isus zaključi svoj izlet plakanja po vašem gradu, bi li pohvalio svoji narod? Ili bi donio ovo upozorenje: "Slijepi ste na ova vremena. Sud je na vratima, a vi više nego ikada izgledate kao ovaj svijet. Zašto ne molite, tražeći me snagu i mudrost da iskorištavate vrijeme?"
Prva stvar koju bi Krist učinio je da bi pošao na izlet plakanja kroz vaše područje. Pismo nam govori: "Kad se približi te ugleda (Jeruzalem), zaplaka nad njim i reče: 'Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima'" (Lk 19,41-42).
Što je Isusa natjeralo zaplakati? Sve je započelo dok je slomljena srca hodao oko grada. Svladan je bio žalošću nad prizorom takozvanih religioznih ljudi koji nisu imali mira. Ti ljudi odbacili su istinu za bajke i sad su slijedili mrtav oblak religije. Bili su ovce bez pravih pastira.
Ja nisam tu da sudim ijednoga pastora. Ali želim postaviti pitanje svakome tko čita ovu poruku: Možete li zamisliti svog pastora kako se vozi kroz vaš grad i plače nad njim? Kakvu nam je drukčiju sliku Isus dao od tolikih planera i graditelja crkvenih zgrada danas! Ti ljudi idu od vrata do vrata anketirajući ljude i pitajući ih što žele u crkvi: "Koliko biste htjeli da traje propovijed? Petnaest minuta? Deset?"
Isus je bio svjedok nečega sličnog u svoje vrijeme. Dok je hodao kroz hram, vidio je stolove mjenjača novca, propovjednike koji su trgovali stvarima Božjim. Tamo nije bilo stvarne molitve ni straha Gospodnjega. Krist je plakao nad svime time, vičući: "Stoji pisano: 'Kuća moja neka kuća molitve bude', a vi je pretvoriste u razbojničku špilju" (Lk 19,46).
Pitam vas, bi li Isus zaplakao i nad onim što danas vidi u vašoj crkvi? Bi li našao vašega pastora kako pati za izgubljenim dušama? Bi li Krist našao svoj narod kako moli ili bi ga našao zaokupljenog poslovima i programima, usredotočenog na vlastite interese? Kad jednom Isus zaključi svoj izlet plakanja po vašem gradu, bi li pohvalio svoji narod? Ili bi donio ovo upozorenje: "Slijepi ste na ova vremena. Sud je na vratima, a vi više nego ikada izgledate kao ovaj svijet. Zašto ne molite, tražeći me snagu i mudrost da iskorištavate vrijeme?"