četvrtak, kolovoza 19, 2010

PRIMJER BOŽJEG NAUMA U NAŠEM UZIMANJU PLIJENA

Dok su David i njegova vojska bili odsutni, Amalečani su navalili na njegovo selo Siklag. Ovi pljačkaši uzeli su sve žene i djecu i spalili čitavo mjesto. Kad se David vratio, "našao se u velikoj nevolji, jer su ljudi počeli govoriti da će ga kamenovati … Ali se David ohrabri u Jahvi" (1 Sam 30,6).

Govorimo o duhovnom vojevanju! To nije bio samo napad protiv Davida. Bio je to brz juriš protiv Božjega vječnog nauma. Đavao je još jednom išao za Božjim sjemenom.

To je cilj svega duhovnog vojevanja: neprijatelj uvijek namjerava uništiti Kristovo sjeme. Ta se činjenica nije promijenila čak ni dvije tisuće godina nakon križa. Sotona još uvijek ide da uništi Božje sjeme, a to čini napadajući nas, sjeme Kristovo. David se osjetio ugroženim kad je čuo gunđanje svojih ljudi. Ali je znao i da je njegovo srce ispravno pred Bogom te se, govori Pismo, ohrabrio u Gospodinu. Ovaj čovjek vjere odmah je krenuo u potjeru za Amalečanima. I brzo ih je svladao, spašavajući svakog čovjeka i sve blago koji su bili odneseni (vidi 1 Sam 30,19-20). David nije povratio samo ono što je bilo oteto u Siklagu, nego je uzeo i sve ostalo što su Amalečani oteli.

Što je David učinio sa svim tim ratnim plijenom? Iskoristio ga je za ojačanje Božjih nauma. Uz to, poslao je darove od plijena Judinim starješinama i gradovima gdje su se on i njegovi ljudi sakrivali (vidi 1 Sam 30,26.31). To je još jedan primjer Božjeg nauma u našem duhovnom vojevanju. Iz bitke moramo uzeti plijen ne samo za sebe, nego i za Kristovo tijelo. Sredstva koja steknemo su za donošenje blagoslova drugima.

Tijekom gladi, aramejska je vojska opsjedala grad Samariju. Aramejci su se jednostavno utaborili pred gradom čekajući da stanovnici Samarije pomru od gladi. Stanje je postalo tako strašno da se unutar gradskih zidina magareća glava prodavala za osamdeset šekela srebra. Stvari su postale tako užasne da su žene nudile svoju djecu da se kuhaju za jelo. Ovo je bila krajnja umobolnost (vidi 1 Kr 6).

Četiri gubavca koji su živjeli izvan gradskih zidina na kraju su rekli: "Zašto stojimo ovdje i očekujemo smrt? … Hajde! Pobjegnimo i prijeđimo u aramejski tabor: ako nas ostave na životu, živjet ćemo; ako nas ubiju, pa dobro: umrijet ćemo" (2 Kr 7,3-4). I tako su krenuli u aramejski tabor.

Kad su stigli, sve je bilo mrtvo tiho. Ni duše na vidiku. Pretražili su svaki šator, ali sve je otišlo. Pismo govori: "Gospodin je učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske. I govorili su među sobom: 'Eto, kralj Izraela najmio je protiv nas kraljeve hetitske i kraljeve egipatske da krenu protiv nas.' Digli su se i pobjegli u sumraku: ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše. Pobjegli su da iznesu živu glavu" (2 Kr 7,6-7).

Kad su gubavci to shvatili, prošli su kroz tabor jedući i pijući i čak su se vratili u grad i pozvali ga: "Dođite! Nećete vjerovati, ali Aramejci su pobjegli iz svoga tabora" (vidi 2 Kr 7,10). Gospodin je okrenuo čitavu situaciju. Uzeo je ratni plijen i iskoristio ga da obnovi i okrijepi svoj narod, ojačavajući i održavajući svoju stvar na zemlju.

Jeste li dobili sliku? Započinjete li shvaćati razlog za vašu sadašnju bitku? Onima koji se pouzdaju u Gospodina obećana je slavna pobjeda nad svim silama neprijatelja. Bog želi da znate: "Da, trijumfalno ćeš proći kroz to. No ja ću te učiniti i više nego pobjednikom. U tebi radim na čak većoj svrsi za moje kraljevstvo. Iz ove ćeš bitke izaći s više plijena nego što ga možeš nositi."