TAJAC U NEBU
Živimo u danima konačne pripreme. U nebu, paklu i na zemlji izbija strahovita aktivnost dok sve stvorenje očekuje kulminaciju ljudske povijesti.
Ako bi Duh Sveti skinuo krljušti s naših očiju, mi vjernici radovali bismo se i užasnuli nad onim što vidimo. Vikali bismo: "Što se događa? Zašto svi tako uporno i gorljivo jure? Što se sprema?"
Upravo sada nebesa blistaju od iščekivanja! Bez sumnje, dolazi konačan sukob – vrijeme kad će svaki neprijatelj biti položen pod Gospodnje noge. Bog revno radi i priprema!
Ako bi pokrivalo koje dijeli fizičko od duhovnog moglo na trenutak biti podignuto, kakav bismo prizor ugledali! Kamo god bismo pogledali, vidjeli bismo da se događaju pripreme. Te pripreme mogle bi se vidjeti jedino ako bi nam na trenutak bilo dopušteno pogledati u vječnost. A bez ikakva špekuliranja možemo vidjeti što je Bog u svojoj Riječi otkrio o konačnoj pripremi u nebu.
Otkrivenje 6,1 govori da je Janje otvorilo pečat i da se čuo "glas groma". Ali nakon toga slijedi jedna od izjavâ koja najviše zaprepašćuje u čitavoj Riječi Božjoj: "Nastade u nebu tajac oko pola sata" (Otk 8,1).
Nikakvo anđeosko biće nije vikalo: "Svet, svet!" Nikakav zbor nije pjevao; nijedan zvuk nije se čuo u čitavom Božjem kraljevstvu. Nebo se doslovce potreslo od svetog groma, ali onda je Bog utihnuo. Krist i Duh Sveti bili su tiho. Čemu ta tišina? I zašto pola sata?
Prorok Zaharija pobrinuo se za ključ: "I Judeja će biti baština Jahvina, njegov dio u Svetoj zemlji, i on će opet izabrati Jeruzalem. Tiho, ljudi svi, pred Jahvom, jer, evo, on ustaje iz svetoga Prebivališta svojega" (Zah 2,16-17).
Ovdje vidimo Boga spremnog zatražiti svoju baštinu. Sve je na svome mjestu. Sedmorica anđela suda stoje pred njim, čekajući naloge da pođu i udare zemlju. Sad je nastupilo vrijeme koje je bilo određeno prije postanka svijeta.
Ovdje upotrijebljene riječi u Pismu govore o svetom tajcu, velikoj tišini prije oluje. A ta tišina je previše sveta, previše neshvatljiva ljudskom umu. Čak ne možemo ni nagađati zašto u ovom razdoblju pred samim konačnim sudom Bog u svome nebu šuti.
Ako bi Duh Sveti skinuo krljušti s naših očiju, mi vjernici radovali bismo se i užasnuli nad onim što vidimo. Vikali bismo: "Što se događa? Zašto svi tako uporno i gorljivo jure? Što se sprema?"
Upravo sada nebesa blistaju od iščekivanja! Bez sumnje, dolazi konačan sukob – vrijeme kad će svaki neprijatelj biti položen pod Gospodnje noge. Bog revno radi i priprema!
Ako bi pokrivalo koje dijeli fizičko od duhovnog moglo na trenutak biti podignuto, kakav bismo prizor ugledali! Kamo god bismo pogledali, vidjeli bismo da se događaju pripreme. Te pripreme mogle bi se vidjeti jedino ako bi nam na trenutak bilo dopušteno pogledati u vječnost. A bez ikakva špekuliranja možemo vidjeti što je Bog u svojoj Riječi otkrio o konačnoj pripremi u nebu.
Otkrivenje 6,1 govori da je Janje otvorilo pečat i da se čuo "glas groma". Ali nakon toga slijedi jedna od izjavâ koja najviše zaprepašćuje u čitavoj Riječi Božjoj: "Nastade u nebu tajac oko pola sata" (Otk 8,1).
Nikakvo anđeosko biće nije vikalo: "Svet, svet!" Nikakav zbor nije pjevao; nijedan zvuk nije se čuo u čitavom Božjem kraljevstvu. Nebo se doslovce potreslo od svetog groma, ali onda je Bog utihnuo. Krist i Duh Sveti bili su tiho. Čemu ta tišina? I zašto pola sata?
Prorok Zaharija pobrinuo se za ključ: "I Judeja će biti baština Jahvina, njegov dio u Svetoj zemlji, i on će opet izabrati Jeruzalem. Tiho, ljudi svi, pred Jahvom, jer, evo, on ustaje iz svetoga Prebivališta svojega" (Zah 2,16-17).
Ovdje vidimo Boga spremnog zatražiti svoju baštinu. Sve je na svome mjestu. Sedmorica anđela suda stoje pred njim, čekajući naloge da pođu i udare zemlju. Sad je nastupilo vrijeme koje je bilo određeno prije postanka svijeta.
Ovdje upotrijebljene riječi u Pismu govore o svetom tajcu, velikoj tišini prije oluje. A ta tišina je previše sveta, previše neshvatljiva ljudskom umu. Čak ne možemo ni nagađati zašto u ovom razdoblju pred samim konačnim sudom Bog u svome nebu šuti.