NE POPUŠTAJTE U SVOME MOLITVENOM BDIJENJU

Bog želi biti siguran da je vaše srce odlučilo ustrajati bez obzira koliko će biti potrebno za njegov odgovor. Isus je dao usporedbu kako bi nam pokazao da čeka na nas da odlučimo ne predati se. To je usporedba o siromašnoj udovici koja je ustrajno dolazila sucu i tražila pravdu (vidi Lk 18,2-8). Sudac je na kraju udovoljio njezinu zahtjevu samo zato što nije htio da mu dosađuje neprestanim molbama. "Ipak ću, jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i ne razbija i glavu" (Lk 18,5). Zatim je dodao: "A neće li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu ako je i odužio s njihovom stvari" (Lk 18,7-8).

Kažete: "Ali nije li Isus u ovom odlomku izrekao paradoks? Prvo kaže da Bog 'odužuje s nama', a onda kaže 'da će nas brzo obraniti?'"

Većina potpuno pogrešno tumači ovaj odlomak. Isus ne govori o odugovlačenju, uopće ne! On govori da Bog želi ubrzati odgovor, ali "odužuje" zbog nečega što ga poziva na strpljenje s njegove strane. On govori: "Ustrajat ću s ovom stvari koju vidim u tvome srcu. Odužit ću s tobom dok ne budeš voljan posegnuti za odgovorom kako trebaš."

Dok gledam unatrag na neke stvari za koje sam ustrajao u molitvi, vidim Gospodina kako kaže: "Pred tobom kao ogledalo držim zahtjev. Kroz to ću ti pokazati što je duboko u tvom srcu."

Vidio sam sumnju … strah … nevjeru … stvari koje su me natjerale da se bacim do Isusovih nogu i zavapim: "O, Gospodine, više me ne zanimaju odgovori, samo da ovaj duh ode iz mene. Ne želim sumnjati u tebe."

Najteži dio vjere je posljednjih pola sata. Kad se čini kao da Bog neće odgovoriti, dižemo ruke i idemo do nečega drugog. Mislimo da se predajemo Božjoj providnosti, oviseći o njegovoj suverenoj volji. I kažemo: "Pa, Bože, na kraju krajeva vjerojatno to uopće nisi želio."

Ne! To nije Božja namjera. Kad molite očitu volju Božju – spasenje obitelji, primjerice – imate svako pravo nastaviti i nikada ne dići ruke dok Isus ne odgovori.