USRED OLUJE
"Lađica se već nalazila na morskoj pučini; bili su je valovi, jer je udarao protivan vjetar. Za četvrte noćne straže Isus dođe k njima, hodeći po moru. Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: 'Sablast!' te od straha počeše vikati. Ali im Isus odmah reče: 'Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se'" (Mt 14,14-27).
Učenici su tako bili preplavljeni valovima, tako iznenada svladani, da je pomisao kako je Isus negdje u blizinu i da ih pazi bila apsurdna. Netko je vjerojatno rekao: "Ovo je djelo sotone. Đavao je došao da nas pobije zbog svih onih čuda kojima smo sudjelovali." Drugi je možda rekao: "Što smo učinili krivo? Tko od nas ima grijeh u svom životu? Bog je ljut na nekoga u ovom čamcu!" A sljedeći je opet možda pitao: "Zašto mi? Radimo što nam je rekao da radimo. Poslušni smo. Zašto iznenada ova oluja?"
Ali u najtamnijem času "Isus dođe k njima". Kako je Isusu moralo biti teško čekati na rubu oluje s takvom ljubavi za njih, osjećajući svaku njihovu bol i toliko ih želeći sačuvati od svake povrede! Čeznuo je za njima kao što otac čezne za svojom djecom u nevolji. Međutim, znao je da ga nikada neće u potpunosti upoznati niti se pouzdavati u njega dok pun bijes oluje ne navali na njih. Htio im se otkriti tek kad dosegnu krajnju granicu svoje vjere. Znao je da se lađica neće potopiti, ali da će ih njihov strah potopiti brže nego valovi koji su udarali o lađicu. Strah od smrti bio je od očaja – ne od vode.
"Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: 'Sablast'" (Mt 14,26).
Nisu prepoznali Isusa u oluji. Vidjeli su sablast – prikazu. Pomisao da je Isus blizu, da je velikim dijelom dio onoga kroz što prolaze, nije ni ušla u njihove umove.
Opasnost na koju svi nailazimo je da ne vidimo Isusa u našim nevoljama. Umjesto toga, vidimo utvare. Na samom vrhuncu straha, kad je noć najcrnja, oluja najbjesnija, vjetrovi najglasniji, a beznađe silno poražavajuće, Isus nam se uvijek primiče da nam se otkrije kao Gospodar valova – Spasitelj u olujama.
"Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka" (Ps 29,10).
Učenici su tako bili preplavljeni valovima, tako iznenada svladani, da je pomisao kako je Isus negdje u blizinu i da ih pazi bila apsurdna. Netko je vjerojatno rekao: "Ovo je djelo sotone. Đavao je došao da nas pobije zbog svih onih čuda kojima smo sudjelovali." Drugi je možda rekao: "Što smo učinili krivo? Tko od nas ima grijeh u svom životu? Bog je ljut na nekoga u ovom čamcu!" A sljedeći je opet možda pitao: "Zašto mi? Radimo što nam je rekao da radimo. Poslušni smo. Zašto iznenada ova oluja?"
Ali u najtamnijem času "Isus dođe k njima". Kako je Isusu moralo biti teško čekati na rubu oluje s takvom ljubavi za njih, osjećajući svaku njihovu bol i toliko ih želeći sačuvati od svake povrede! Čeznuo je za njima kao što otac čezne za svojom djecom u nevolji. Međutim, znao je da ga nikada neće u potpunosti upoznati niti se pouzdavati u njega dok pun bijes oluje ne navali na njih. Htio im se otkriti tek kad dosegnu krajnju granicu svoje vjere. Znao je da se lađica neće potopiti, ali da će ih njihov strah potopiti brže nego valovi koji su udarali o lađicu. Strah od smrti bio je od očaja – ne od vode.
"Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: 'Sablast'" (Mt 14,26).
Nisu prepoznali Isusa u oluji. Vidjeli su sablast – prikazu. Pomisao da je Isus blizu, da je velikim dijelom dio onoga kroz što prolaze, nije ni ušla u njihove umove.
Opasnost na koju svi nailazimo je da ne vidimo Isusa u našim nevoljama. Umjesto toga, vidimo utvare. Na samom vrhuncu straha, kad je noć najcrnja, oluja najbjesnija, vjetrovi najglasniji, a beznađe silno poražavajuće, Isus nam se uvijek primiče da nam se otkrije kao Gospodar valova – Spasitelj u olujama.
"Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka" (Ps 29,10).