“CHRISTUS VICTOR” by Gary Wilkerson
"Christus Victor" je latinski izraz koji su ranocrkveni oci koristili da bi opisali Isusa i njegovo ispaštanje. Grubo prevedeno, to znači: "Naša pobjeda nije u nama, nego u Kristu." Ako porazimo neprijatelja kad su snage u jednakom omjeru, u iskušenju smo pomisliti: "Zadobio sam ovu bitku." Ali kad je naš neprijatelj visok tri metra; kad ga ukorimo, a se on vraća još jači; kad iscrpimo sva svoja sredstva; kad dižemo ruke i kažemo: "Ja ovo ne mogu", onda Bog kaže: "Sad te imam upravo gdje želim."
Djeca su obično poučavana starozavjetne priče ne kao duhovne istine, nego kao moralne upute. Primjerice, lekcija o Joni obično se predstavlja kao: "Nemoj biti neposlušan Bogu ili ćeš upasti u duboku nevolju."
Većina od nas slušala je u nedjeljnoj školi priču o Davidu i Golijatu, a lekcija je bila: "Budi hrabar i neustrašiv." Problem s tim tumačenjem Davidove priče je da mi našu djecu učimo da čine nešto što nisu u stanju. Nije bilo nijednoga izraelskog vojnika koji bi mogao preživjeti izravnu borbu s Golijatom. Takva borba bila je iznad i najhrabrijeg čovjeka.
Isto tako, kad smo mi u duhovnoj borbi, hrabrost i neustrašivost nisu dovoljne. David je znao da se ne može nositi s Golijatom. Zapravo, on onda još nije ni bio vojnik; bio je premlad. Jedina stvar kojom je David bio oboružan kad se pojavio na bojnom polju bio je kruh i sir za braću. Međutim, razlika je bila u tome da je on znao da ta borba nije njegova, nego Božja. Kad je čuo Golijatovo izrugivanje, posvjedočio je:
"Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu … Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke" (1 Sam 17,46-47).
Duhovna pobjeda nikada nije naša vlastita – ona dolazi od našeg Izbavitelja. U ovoj priči David je slika našeg Izbavitelja Krista. On siječe kroz svu našu tjeskobu i očaj s vlašću koju nijedan demon ne može podnijeti. Onoga dana Golijat nije imao nikakve šanse iz jednog razloga: bitka je bila Gospodnja.
Djeca su obično poučavana starozavjetne priče ne kao duhovne istine, nego kao moralne upute. Primjerice, lekcija o Joni obično se predstavlja kao: "Nemoj biti neposlušan Bogu ili ćeš upasti u duboku nevolju."
Većina od nas slušala je u nedjeljnoj školi priču o Davidu i Golijatu, a lekcija je bila: "Budi hrabar i neustrašiv." Problem s tim tumačenjem Davidove priče je da mi našu djecu učimo da čine nešto što nisu u stanju. Nije bilo nijednoga izraelskog vojnika koji bi mogao preživjeti izravnu borbu s Golijatom. Takva borba bila je iznad i najhrabrijeg čovjeka.
Isto tako, kad smo mi u duhovnoj borbi, hrabrost i neustrašivost nisu dovoljne. David je znao da se ne može nositi s Golijatom. Zapravo, on onda još nije ni bio vojnik; bio je premlad. Jedina stvar kojom je David bio oboružan kad se pojavio na bojnom polju bio je kruh i sir za braću. Međutim, razlika je bila u tome da je on znao da ta borba nije njegova, nego Božja. Kad je čuo Golijatovo izrugivanje, posvjedočio je:
"Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu … Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke" (1 Sam 17,46-47).
Duhovna pobjeda nikada nije naša vlastita – ona dolazi od našeg Izbavitelja. U ovoj priči David je slika našeg Izbavitelja Krista. On siječe kroz svu našu tjeskobu i očaj s vlašću koju nijedan demon ne može podnijeti. Onoga dana Golijat nije imao nikakve šanse iz jednog razloga: bitka je bila Gospodnja.