PREVIŠE SMO VEZANI NA ZEMLJU

Jeste li zamijetili da se danas vrlo malo govori o nebu ili o ostavljanju ovoga starog svijeta? Umjesto toga, bombardirani smo porukama kako da upotrijebimo vjeru da steknemo više stvari. "Sljedeće probuđenje", rekao je jedan poznati učitelj, "bit će financijsko probuđenje. Bog će izliti financijski blagoslov na sve vjernike."

Svaka poruka o smrti nas uznemiruje. Pokušavamo čak ni ne misliti o njoj te mislimo da su oni koji o njoj govore morbidni. Povremeno govorimo o tome kako nebo vjerojatno izgleda, ali uglavnom je tema o smrti tabu tema.

Kakvo nezdravo razmišljanje o Božjim vječnim nakanama! Nije čudo da se toliko kršćana uplaši već od same pomisli o smrti. Istina je to da smo daleko od razumijevanja Kristova poziva da ostavimo svijet i sve njegove zamke. On nas poziva da dođemo i umremo – da umremo bez da si gradimo spomenike. Ako umremo bezbrižno, kako će nas se sjećati! Isus nije ostavio autobiografiju, ni središnji ured, ni fakultet ili biblijski koledž. Nije ostavio ništa da bi se ovjekovječilo sjećanje na njega, osim kruha i vina.

Kako su drukčiji bili prvi kršćani! Pavao je mnogo govorio o smrti. Zapravo, u Novom se zavjetu o našem uskrsnuću iz mrtvih govori kao o našoj blagoslovljenoj nadi. A danas, smrt se smatra uljezom koji nas odvaja od dobra života na koji smo navikli. Tako smo povezali naš život s materijalnim stvarima da smo zaglibili. Više ne možemo podnijeti pomisao da ostavimo svoj lijepi dom, lijepe stvari, svoje ljubljene. Kao da mislimo: "Umrijeti bi bio prevelik gubitak. Ljubim Gospodina, ali potrebno mi je vrijeme da uživam u svojoj zemlji. Oženio sam se. Moram isprobati volove. Potrebno mi je vrijeme."

Što je najveće otkrivenje vjere i kako se ona mora provoditi? Odgovor ćete naći u Hebrejima: "U vjeri umriješe svi … te priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji … A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom domovinom. Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad" (Heb 11,13.16).