utorak, ožujka 09, 2010

IZGUBLJENI SIN I NJEGOV OTAC

Vjerujem da se izgubljeni sin (vidi Luka 15) vratio kući zbog svoje prošlosti s ocem. Ovaj mladić poznavao je očev karakter i očito je da je primio veliku ljubav od njega. Inače, zašto bi se vratio čovjeku koji je ljut i osvetnički raspoložen, koji bi ga tukao i natjerao da mu vrati svaki novčić koji je spiskao?

Izgubljeni sin definitivno je znao da ako se vrati, neće mu biti predbacivano za njegove grijehe niti će zbog njih biti osuđivan. Vjerojatno je mislio: "Znam da me moj otac ljubi. Neće mi bacati moj grijeh u lice. Uzet će me natrag." Kad imate takvu prošlost, uvijek se možete vratiti kući.

Pogledajte kako ga je otac "predusreo" s blagoslovima dobrote. Mladić je namjeravao dati iskreno priznanje svome tati jer je to ponavljao čitavim putem do kuće. Međutim, kad se susreo sa svojim ocem, nije uopće imao prilike u potpunosti iznijeti svoje priznanje. Otac ga je prekinuo dotrčavši do njega i zagrlivši ga.

"Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade u oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Otac je bio tako sretan zbog povratka svoga sina da ga je sveg izljubio, govoreći: "Ljubim te, sine. Dođi kući i obnovi se."

Otac je sve to učinio i prije nego je njegov sin mogao završiti svoje priznanje. Mladić je mogao tek izreći početak svoga govora. Ali njegov otac nije čekao da završi. Za njega, grijeh ovog mladića već je bio riješen. Očev jedini odgovor bio je izdati naredbu slugama: "Obucite moga sina u najbolju haljinu i na ruku mu stavite prsten. Pripremite gozbu jer ćemo to proslaviti. Svi se radujte jer je moj sin kod kuće!"

Ovom ocu najvažnija stvar nije bio grijeh. Jedino što mu je bilo na pameti bila je ljubav. Htio je da njegov sin zna da je prihvaćen čak i prije nego je mogao izgovoriti priznanje. I to Bog želi naglasiti svakome od nas: Njegova je ljubav veća od svih naših grijeha. "Dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju" (Rim 2,4).