ISUSOVO VRIJEME HRANJENJA
Pitao sam Gospodina je li moguće danas, u ovo vrijeme milosti, živjeti kao što je on živio. Možemo li se potpuno osloniti na glas Oca u slavi? Je li moguće čuti njegovu uputu za naš život iz dana u dan, iz trenutka u trenutak? Postoji li takav hod postavljen za nas da i mi možemo reći: "Govorim jedino što čujem od Gospodina i činim jedino što vidim da on čini"?
Poznajem radost koja dolazi kad ste nasamo zatvoreni s Kristom. Ona dolazi kad ga štujem, služim mu, čekam na njega da mi otkrije svoje srce. To nazivam Isusovim vremenom hranjenja. Sjedim u njegovoj nazočnosti slušajući njegov tihi glas. I on mi govori, uči me, služi mi svojim Duhom Svetim, pokazujući mi stvari koje nikada ne bih mogao naučiti iz neke knjige ili od druge osobe. Njegova istina oživljuje u mom duhu. I moje srce skače u meni!
Dakako, još nisam sve naučio. Takvo povremeno iskustvo još uvijek nije postalo za mene način života. Zbog toga sam pitao Gospodina: "Je li moguć takav život potpune ovisnosti? Ili je to samo željeno razmišljanje? Maštam li o nečemu što je nemoguće ispuniti?"
Vjerujem da većina od nas živi ispod privilegija koje imamo kao djeca Božja. Primjerice, čitam o Iliji kako je stajao pred Gospodinom i slušao njegov glas. Čitam o Jeremiji kako je stajao u nazočnosti Božjoj i slušao njegov savjet. On vapi: "Tko to bijaše na vijećanju Jahvinu, tko je vidio, tko slušao riječ njegovu? Tko je shvatio te je može objaviti?" (Jer 23,18). Sličan vapaj čitam i od Izaije: "Uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: 'To je put, njime idite', bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo" (Iz 30,21).
Zašto Bog ne bi govorio i u našoj generaciji, kad je toliko straha i neizvjesnosti? Svijet je u nemiru i traga za odgovorima. Zašto bi Gospodin bio tih sada, kad nam je više nego ikada potrebno čuti njegov glas?
Poznajem radost koja dolazi kad ste nasamo zatvoreni s Kristom. Ona dolazi kad ga štujem, služim mu, čekam na njega da mi otkrije svoje srce. To nazivam Isusovim vremenom hranjenja. Sjedim u njegovoj nazočnosti slušajući njegov tihi glas. I on mi govori, uči me, služi mi svojim Duhom Svetim, pokazujući mi stvari koje nikada ne bih mogao naučiti iz neke knjige ili od druge osobe. Njegova istina oživljuje u mom duhu. I moje srce skače u meni!
Dakako, još nisam sve naučio. Takvo povremeno iskustvo još uvijek nije postalo za mene način života. Zbog toga sam pitao Gospodina: "Je li moguć takav život potpune ovisnosti? Ili je to samo željeno razmišljanje? Maštam li o nečemu što je nemoguće ispuniti?"
Vjerujem da većina od nas živi ispod privilegija koje imamo kao djeca Božja. Primjerice, čitam o Iliji kako je stajao pred Gospodinom i slušao njegov glas. Čitam o Jeremiji kako je stajao u nazočnosti Božjoj i slušao njegov savjet. On vapi: "Tko to bijaše na vijećanju Jahvinu, tko je vidio, tko slušao riječ njegovu? Tko je shvatio te je može objaviti?" (Jer 23,18). Sličan vapaj čitam i od Izaije: "Uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: 'To je put, njime idite', bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo" (Iz 30,21).
Zašto Bog ne bi govorio i u našoj generaciji, kad je toliko straha i neizvjesnosti? Svijet je u nemiru i traga za odgovorima. Zašto bi Gospodin bio tih sada, kad nam je više nego ikada potrebno čuti njegov glas?