SILA ZA DANAS
Apostol Petar bio je od krvi i mesa, upravo kao i mi. Međutim, on je imao duhovnu vlast nad đavlom. Rekao je hromu čovjeku na hramskim vratima: "U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj" (Dj 3,6) i čovjek je ozdravio. Vjerski vođe onoga vremena prepoznali su ovu silu u Petru i pitali ga: "Kakvom vlasti ili u čije ste ime to učinili" (Dj 4,7).
Nigdje nam Biblija ne nagovještava da ova ista sila nije i za nas danas. Kad je Gospodin rekao svojoj Crkvi: "Dovde sam vam pomogao. A sad sve ovisi o vama"? Kakav bi to Bog davao snagu svom narodu u pustinji kad su je trebali, davao snagu izraelskim kraljevima, prorocima poput Ilije, mnoštvu na Pentekost – i onda je zadržao od svoje Crkve posljednjih dana, kad to trebamo više od bilo koje druge generacije?
Prema Pismu, sotonina sila povećala se u naše vrijeme: "Đavao je sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena" (Otk 12,12). Zašto bi Bog dopustio sotoni da napada slabu, nemoćnu crkvu, koja nema obrane? Njegov narod nikada nije izgubio pristup do njegove božanske sile.
Na nesreću, brojni kršćani imaju iskrivljenu zamisao o duhovnom autoritetu. Ovo je posebno istina u karizmatskim krugovima. Znam za seriju konvencija o "sili", gdje propovjednici polažu ruke na ljude da bi ih obdarili pomazanjem duhovnog autoriteta. Međutim, kad se ti primatelji vrate kući, njihovi pokušaji protiv đavla još uvijek jadno podbacuju. Na kraju postavljaju isto pitanje koje su učenici postavili Isusu: "Zašto mi nismo mogli izbaciti ove duhove?"
Ne možete postići nadnaravnu silu time što će netko položiti ruke na vas. To nije dar, to je način života, hodanja s Isusom. I neće svatko tko traži takvu vlast iznenada biti promijenjen u duhovnu elektranu. Činjenica je da Bog povjerava svoju božansku vlast jedino, kao što to Petar naziva, "skrivenom čovjeku srca, onome što nije raspadljivo" (vidi 1 Pt 3,4).
Nigdje nam Biblija ne nagovještava da ova ista sila nije i za nas danas. Kad je Gospodin rekao svojoj Crkvi: "Dovde sam vam pomogao. A sad sve ovisi o vama"? Kakav bi to Bog davao snagu svom narodu u pustinji kad su je trebali, davao snagu izraelskim kraljevima, prorocima poput Ilije, mnoštvu na Pentekost – i onda je zadržao od svoje Crkve posljednjih dana, kad to trebamo više od bilo koje druge generacije?
Prema Pismu, sotonina sila povećala se u naše vrijeme: "Đavao je sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena" (Otk 12,12). Zašto bi Bog dopustio sotoni da napada slabu, nemoćnu crkvu, koja nema obrane? Njegov narod nikada nije izgubio pristup do njegove božanske sile.
Na nesreću, brojni kršćani imaju iskrivljenu zamisao o duhovnom autoritetu. Ovo je posebno istina u karizmatskim krugovima. Znam za seriju konvencija o "sili", gdje propovjednici polažu ruke na ljude da bi ih obdarili pomazanjem duhovnog autoriteta. Međutim, kad se ti primatelji vrate kući, njihovi pokušaji protiv đavla još uvijek jadno podbacuju. Na kraju postavljaju isto pitanje koje su učenici postavili Isusu: "Zašto mi nismo mogli izbaciti ove duhove?"
Ne možete postići nadnaravnu silu time što će netko položiti ruke na vas. To nije dar, to je način života, hodanja s Isusom. I neće svatko tko traži takvu vlast iznenada biti promijenjen u duhovnu elektranu. Činjenica je da Bog povjerava svoju božansku vlast jedino, kao što to Petar naziva, "skrivenom čovjeku srca, onome što nije raspadljivo" (vidi 1 Pt 3,4).