srijeda, kolovoza 26, 2009

ZEMLJANE POSUDE

Jedan od odlomaka Biblije koji najviše ohrabruje jest 2 Korinćanima 4,7: "Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama." Zatim Pavao ide dalje i opisuje te zemljane posude kao umiruće ljude koji su uznemirivani na svim stranama, zbunjeni, progonjeni, obarani. Pa iako nikada nisu odbačeni ili očajni, ti ljudi koje Bog upotrebljava neprestano uzdišu pod bremenom svoga tijela, željno čekajući da budu odjeveni u novo.

Iz čovječje snage, Bog se izruguje. On se smije iz naših egoističnih nastojanja da budemo dobri. On nikada ne koristi velike i moćne, nego slabe stvari ovoga svijeta da bi posramio mudre. "Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvan! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog ... da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,26-29).

Opa! Opisuje li to uopće mene? Slab! Lud! Prezren! Ne baš plemenit, ne baš pametan, ne baš moćan! Kako bezumno misliti da Bog može upotrebljavati takvo stvorenje! Međutim, to je njegov savršen plan i najveća tajna na zemlji. Bog nas poziva u našoj slabosti, čak i kad zna da činimo krivo. On stavlja svoje neprocjenjivo blago u te naše zemljane posude jer ga veseli činiti nemoguće s ništa.

Bog je odlučio postići svoj cilj ovdje na zemlji kroz ljude sa slabostima. Abraham je imao slabost: lagao je i svoju je ženu gotovo gurnuo u preljub, ali "vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost" (Rim 4,3).