srijeda, kolovoza 19, 2009

PONOS I GLAS DUHA

Dopustite mi jasno razlučiti ponos i poniznost.

 

Ponizna osoba nije ona koja ima skromno mišljenje o sebi, spušta glavu i kaže: "Ja sam ništa." Naprotiv, ponizna osoba je ona koja se u vezi sa svime, u svakoj prilici, potpuno oslanja na Gospodina. Ona zna da je vodi Gospodin i da joj daje snagu i život – i da je bez toga mrtva.

 

U drugu ruku, ponosna osoba je ona koja možda kako-tako ljubi Boga, ali radi i misli po svome. U svom korijenu, ponos je jednostavno neovisnost o Bogu; ponosna osoba donosi odluke bazirane na svom vlastitom zaključivanju, umijeću i sposobnostima. Ona kaže: "Bog mi je dao zdrav razum i očekuje da ga koristim. Glupo je tražiti vodstvo od njega u svakom detalju života."

 

Takva osoba ne da se poučiti jer ona već "sve zna". Možda će slušati nekoga tko je većeg autoriteta ili poznatiji od nje, ali ne nekoga za koga misli da je slabiji od nje.

 

Ponosna osoba ne prima nijednu riječ od Boga! Ona ne može donosite ispravne sudove i ne može reći što je um Božji, jer Duh Sveti nije nazočan u njoj da bi svjedočila u korist istine. "Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti" (Izr 14,12).

 

Ponos je neovisnost; poniznost je ovisnost. Ponizan kršćanin je onaj koji ne učini ni koraka i ne donosi nikakve odluke bez savjeta Gospodnjeg. Biblija govori da korake pravednika određuje Gospodin, ali on ne može odrediti korake neovisna duha. Sve to treba govoriti: Bog je u potpunom nadzoru; sve predaj njemu.

 

"Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost" (Jak 4,6).