SLAVA BOŽJA

"Proslavi ti mene kod sebe …" (Iv 17,5).

Nitko ne može ispravno definirati slavu Božju kao što ne može definirati ni njega. Slava je punina Božja, a to je pretežak predmet za naše ograničene umove. Međutim, ipak nešto znamo.

Kad Bog daje svoju slavu, daje sebe. Onaj tko prima njegovu ljubav, dobiva i njegovu milost, njegovu svetost, njegovu snagu. Onaj tko prima njegovu milost dobiva i njegovu ljubav i sve ostalo što je punina Božja. Oni koji traže slavu Božju moraju naučiti da nam on zapravo želi dati samoga sebe, što znači da želi da uživamo u punini odmora i pouzdanja.

Prije nego je ostavio zemlju da se vati svome Ocu, Isus je molio: "A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samoga slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet" (Iv 17,5).

Prije nego je svijet postao Isus je bio u krilu Očevu. Bio je jedno s Ocem i to je bila slava. Radost i slava njegovu biću bilo je zajedništvo s Ocem. Imao je prisnost i zajedništvo i bili su jedno.

Mi tako malo znamo o njegovoj slavi. O njoj razmišljamo samo kroz poimanje svemirske sile i sjaja. Slava Božja potpuno nam je tuđa; čak ne razumijemo ni što je Isus mislio kad je rekao: "Ja se u njima proslavih" (Iv 17,10).

Jeste li znali da je Isus Krist proslavljen u svojim svetima – sada? On boravi u nama u svoj svojoj božanskoj punini. U njemu smo potpuni. Kad dolazi boraviti u nama, dolazi u svoj svojoj slavi, moći, veličanstvu, svetosti, milosrđu, ljubavi. Primili smo slavu potpunog i cjelovitog Krista. Imamo otvoreno nebo – dođimo, dakle, hrabro do prijestolja milosti i prinesimo svoje prošnje. Kako je divno doći odande sa sigurnošću i nadom!