MJESTO BEZ UGLEDA

Jednom je Mojsije bio visoko cijenjen i poštovan na visokim vladinim položajima, od velika ugleda i prestiža. Kretao se među bogatima i bio je jedan od najpoznatijih ljudi svoga vremena. Ali kad mu je Bog govorio iz gorućeg grma (vidi Izl 3,5), Mojsije se spustio na nultu točku.

Bog ga nije mogao upotrijebiti dok ga nije odvojio od svjetovnih stvari koje su prionule uz njega. Tko je sad poznavao Mojsija? Skriven, daleko od očiju – utišan i bez utjecaja. Za svoju veliku snagu nije imao oduška.

Ali čim je Mojsije dosegao nultu točku – kad je njegov ugled bio potpuno izgubljen i više nije ostalo ništa od staroga samouvjerenog Mojsija – bio je na svetom tlu!

Kako dugo je Bog čekao pored grma, spreman izbiti kroz slavno novo otkrivenje? Tek nakon te posljednje točke sloma kad Mojsije doista više nije mario za svoj posao ni ugled. Kad je predao i posljednji ostatak samopouzdanja, našao je otkrivenje.

Gospodin Isus stajao je na tom istom svetom tlu. Pismo kaže: "… lišio se (ugleda) uzevši narav sluge …" (Fil 2,7).

Ostati bez ugleda i postati sluga bio je dragovoljan odabir. Hvala Bogu za one koji su još jednom pozvani na takvo sveto tlo da se pripreme za službu sluge, tražeći da se oni umanjuju da bi on mogao rasti.

Jedan veliki čovjek Božje je zapisao: "Čovjek Božji koji doista propovijeda Riječ na kraju će ostaviti ideju da bude poznat. Ako propovijeda Krista, njegov će se ugled neprestano smanjivati, a Krist će rasti. Istinski proroci umiru nepoznati. Bog im daje ono što su zaslužili tek kad umru."

Ja vjerujem da ako tražimo veći i širi ugled, nešto u našoj poruci nedostaje. Naš ja previše je značajan. Krist bi trebao dobivati priznanje, a mi gubiti. Kako godine prolaze, trebali bismo biti sve manje poznati dok, poput Pavla, ne završimo zatvoreni s Bogom.

O da se svi smanjujemo! I da jedino on raste! Neka nam Bog pomogne da se vratimo na to sveto tlo.