utorak, ožujka 01, 2016

PREDANI SLIJEĐENJU DUHA SVETOG

Mi moramo hodati u potpunoj pokornosti Duhu Svetom, upravo kao što je Krist hodao u apsolutnoj pokornosti Ocu. On je svjedočio: "Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac. Što ovaj čini, to jednako čini i Sin" (Iv 5,19).

"Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti. Kako čujem, sudim, i moj je sud pravedan, jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao" (Iv 5,30).

Kako mi možemo misliti da ne moramo za sve ovisiti o Ocu, kad je sam Krist rekao da je to činio? Kao oni koji ljube i slijede Isusa, usuđujemo li se mi misliti da možemo činiti što naš Spasitelj i Gospodin nije mogao? Isus je čekao na Oca, uvijek tražeći da ima um Božji.

Ako smo iskreni, priznat ćemo da je nebo često posljednje mjesto kamo se okrećemo kad trebamo vodstvo. Najčešće trčimo k savjetnicima ili provodimo sate na telefonu s prijateljima, tražeći savjet: "Što ti misliš? Je li dobra ideja da idem u tom pravcu? Misliš li da trebam to učiniti?" Nažalost, k Duhu Svetom odlazimo kao posljednjoj opciji, ako mu opće odlazimo.

U Brojevima 9 čitamo o oblaku koji je sišao i pokrio šator u pustinji. Ovaj oblak predstavlja Božju neprestanu nazočnost sa svojim narodom. A nama danas oblak služi kao simbol djela Duha Svetog u našem životu.

Noću je oblak nad šatorom u pustinji postajao stup od ognja, topli sjaj na tamnom mjestu: "Tako ga je oblak neprestano zaklanjao, a noću bijaše poput ognja" (Br 9,16).

Djeca Izraelova uvijek su slijedila ovaj nadnaravni oblak, kamo god ih je vodio. Kad se digao iznad šatora, ljudi su iščupali kolčiće svojih šatora i slijedili ga. A kad je oblak stao, i ljudi su stali i podizali svoje šatore. Išli su ili stali prema njegovu jasnom vodstvu.

Izraelci su bili pažljivi da krenu jedino kad se oblak pokrenuo, jer znali su da je to Božje sredstvo vodstva. Oblak se mogao pokretati svakoga dana ili svakoga tjedna, a onda opet mjesecima ne. Međutim, danju ili noću, ljudi su uvijek išli kako ih je vodio (vidi Br 9,18-19).