petak, srpnja 16, 2010

MI SMO OBITELJ

Zahtijevanje sile koja je u Kristovom imenu nije neka zamršena i skrivena teološka istina. U mojoj knjižnici postoje knjige koje su napisane isključivo na temu Isusova imena. Autori su ih napisali da bi pomogli vjernicima razumjeti dublji smisao skriven u Kristovom imenu. Međutim, većina tih knjiga tako su "duboke" da idu ravno iznad glava čitatelja.

Vjerujem da je istina koju bismo trebali znati u vezi s Isusovim imenom tako jednostavna da je i dijete može razumjeti. Ona je jednostavno ovo: kad u Isusovo ime upućujemo svoje zahtjeve, potpuno smo uvjereni da je to isto kao da ih sam Isus upućuje Ocu. Pitate kako bi to moglo biti istina? Dopustite mi objasniti.

Znamo da je Bog ljubio svoga Sina. Razgovarao je s njim i učio ga tijekom njegova boravka na zemlji. Bog nije samo čuo nego i odgovarao na svaku molbu koju mu je Sin uputio. Isus je svjedočio u prilog tome govoreći da ga on uvijek uslišava. Ukratko, Otac nikada nije odbio nijednu molbu svoga Sina.

Danas su svi koji vjeruju u Isusa u njemu kao u Sinu. I nebeski nas Otac prima jednako prisno kao što prima svoga vlastitog Sina. Zašto? Zbog našega duhovnog sjedinjena s Kristom. Kroz njegovo raspeće i uskrsnuće, Isus nas je učinio jedno s Ocem. "…da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno … ja u njima, a ti u meni" (Iv 17,21-23).

Jednostavno rečeno, mi smo sad obitelj – jedno s Ocem i jedno sa Sinom. Usvojeni smo, s potpunim pravima nasljedstva koje posjeduje svako dijete. To znači da su nam sada kroz Krista na raspolaganju sva sila i sredstva neba.

Moliti "u Isusovo ime" nije formula. To nije izraz koji ima snagu ako ga jednostavno izgovorimo. Snaga je u vjerovanju da Isus uzima našu stvar i donosi je Ocu na temelju svoje vlastite zasluge. On je Zagovornik, on traži za nas. Snaga je u potpunom pouzdanju da Bog nikada ne odbija svoga vlastitog Sina, a mi smo uživaoci Očeve krajnje vjernosti svome Sinu.