NJEGOVO OBEĆANJE JE SVE ŠTO TREBAM
Bog sva svoja obećanja pečati prisegom i imamo "legalno" pravo stajati na njima. On se ne može povući ni od jednoga svog obećanja ili ne bi bio Bog. Zbog toga se možemo uhvatiti za svako obećanje i reći: "Gospodine, stajat ću na onome što si rekao."
Možda ćete reći: "Čekaj malo! Misliš li reći da se od nas ne očekuje da komuniciramo s Gospodinom?" Uopće nisam to mislio. Ali činjenica je da naše komuniciranje s Bogom nije ograničeno na štovanje, slavljenje ili molitvu. Mi komuniciramo s njim aktivno se oslanjajući na njegovu zapisanu i otkrivenu Riječ i naša komunikacija s njim uključuje i pouzdanje u njega.
Duh Sveti uglavnom "govori" vodeći nas do prigodnih odlomaka Pisma, pokazujući nam um Božji u vezi određene stvari i govoreći nam koje korake trebamo poduzeti. Zašto bi nam govorio unutarnjim glasom ako nećemo "poslušati" njegov otkriven, zapisan glas?
Bog nam ne mora sve reći niti nam otkriti sve svoje planove. Zapravo, možemo imati prisnost s njim jednostavno odustajući od naših nastojanja da odgonetnemo njegov glas. Ova vrsta prisnosti kaže: "Gospodine, ako i nikada ne čujem još jednu riječ od tebe, još uvijek mi daješ sve što trebam. Znam da me ljubiš. Došla mi je tvoja Riječ i odmarat ću se na njoj."
David je primjer takva pouzdanja. Kad je ovaj pobožan čovjek ležao na smrtnoj postelji, rekao je: "Premda moj dom i nije takav pred Bogom …" (2 Sam 23,5). Drugim riječima: "Još nisam vidio ispunjenje svake riječi koju mi je Gospodin dao, ipak, primio sam obećanje da će moj dom opstati."
Pored njega nije stajao prorok da bi mu rekao te stvari. Nije dobio san, objavu, unutarnji glas koji bi mu govorio. Umjesto toga, kad se suočio s vječnošću, rekao je: "Bog mi je u svojoj Riječi dao obećanje saveza. Odlazim u vječnost stojeći na tom obećanju."
Zatim nastavlja u tom retku: "To je sve moje spasenje i sva moja želja." U biti je rekao: "Sad se mogu suočiti sa smrću jer njegovo je obećanje sve što trebam."
U svome razboru, slušanju, odlukama, možemo podbaciti, ali možemo se radovati u svome Bogu koji je naša snaga. Moramo se jednostavno predati, mirno stajati i gledati njegovo spasenje!
Možda ćete reći: "Čekaj malo! Misliš li reći da se od nas ne očekuje da komuniciramo s Gospodinom?" Uopće nisam to mislio. Ali činjenica je da naše komuniciranje s Bogom nije ograničeno na štovanje, slavljenje ili molitvu. Mi komuniciramo s njim aktivno se oslanjajući na njegovu zapisanu i otkrivenu Riječ i naša komunikacija s njim uključuje i pouzdanje u njega.
Duh Sveti uglavnom "govori" vodeći nas do prigodnih odlomaka Pisma, pokazujući nam um Božji u vezi određene stvari i govoreći nam koje korake trebamo poduzeti. Zašto bi nam govorio unutarnjim glasom ako nećemo "poslušati" njegov otkriven, zapisan glas?
Bog nam ne mora sve reći niti nam otkriti sve svoje planove. Zapravo, možemo imati prisnost s njim jednostavno odustajući od naših nastojanja da odgonetnemo njegov glas. Ova vrsta prisnosti kaže: "Gospodine, ako i nikada ne čujem još jednu riječ od tebe, još uvijek mi daješ sve što trebam. Znam da me ljubiš. Došla mi je tvoja Riječ i odmarat ću se na njoj."
David je primjer takva pouzdanja. Kad je ovaj pobožan čovjek ležao na smrtnoj postelji, rekao je: "Premda moj dom i nije takav pred Bogom …" (2 Sam 23,5). Drugim riječima: "Još nisam vidio ispunjenje svake riječi koju mi je Gospodin dao, ipak, primio sam obećanje da će moj dom opstati."
Pored njega nije stajao prorok da bi mu rekao te stvari. Nije dobio san, objavu, unutarnji glas koji bi mu govorio. Umjesto toga, kad se suočio s vječnošću, rekao je: "Bog mi je u svojoj Riječi dao obećanje saveza. Odlazim u vječnost stojeći na tom obećanju."
Zatim nastavlja u tom retku: "To je sve moje spasenje i sva moja želja." U biti je rekao: "Sad se mogu suočiti sa smrću jer njegovo je obećanje sve što trebam."
U svome razboru, slušanju, odlukama, možemo podbaciti, ali možemo se radovati u svome Bogu koji je naša snaga. Moramo se jednostavno predati, mirno stajati i gledati njegovo spasenje!