BROADWAY TIJEKOM NAJVEĆE GUŽVE
Dok sam hodao Broadwayom tijekom najveće gužve i gledao lica u gomili prolaznika, jedna misao pogodila je moju dušu poput groma: "Gotovo svaki prolaznik ide u pakao."
Shvaćam da ovo može biti oštro ili arogantno. Možda mislite: "Sigurno neki od tih prolaznika poznaje Gospodina. Sigurno su mnogi u toj ogromnoj gomili vidjeli ili iskusili nekakvu vjeru."
Dok sam hodao, ponovno i ponovno pogađala me misao: "Izgubljeni su. Vječnost će provesti bez Isusa!" Na kraju sam se pokušao utješiti mišlju: "Ali naša crkva vidjela je tisuće ljudi koji su se obratili. Crkva Times Square jedna je od najvećih u gradu New Yorku."
No ipak mi je još uvijek nešto izjedalo dušu. Morao sam priznati pred Gospodinom: "O, Oče, nemam breme koje sam jednom imao. Ne plačem kao što sam plakao kad sam tek došao u grad New York!"
1958. godine Gwen i ja živjeli smo u Philipsburgu u Pennsylvaniji, gradiću od oko 1500 stanovnika. U onim danima, odlazio bih u šumu u blizini našega doma i satima plakao nad dušama u New Yorku. Imao sam malen zelen Chevrolet i svakoga tjedna dok bih se vozio u taj grad da služim, plakao bih tijekom čitave trosatne vožnje.
Danas propovijedam u jednom od najljepših kazališta na svijetu, povijesnom kazalištu Mark Hellinger. Međutim, pitam se koliki se u našoj zajednici i oni koji ovo čitaju osjećaju kao ja dok sam hodao Broadwayom. Morao sam stati i pitati se: "Koliko je prošlo otkad si zadnji put plakao za izgubljenima? Imaš li još uvijek Gospodnje breme da ih dosegneš evanđeljem?"
Jeste li u stanju raditi sa svojim kolegama, pozdravljati svoje susjede, razgovarati sa svojim nespašenim članovima obitelji i nikada ne biti zabrinuti za njihove duše? Je li vam um zaokupljen samo preživljavanjem – brigom za svoju obitelj? Jeste li izgubili breme za svjedočenje i jeste li prestali posezati za izgubljenim i umirućim svijetom?
"Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje" (Ps 126,5-6).
Shvaćam da ovo može biti oštro ili arogantno. Možda mislite: "Sigurno neki od tih prolaznika poznaje Gospodina. Sigurno su mnogi u toj ogromnoj gomili vidjeli ili iskusili nekakvu vjeru."
Dok sam hodao, ponovno i ponovno pogađala me misao: "Izgubljeni su. Vječnost će provesti bez Isusa!" Na kraju sam se pokušao utješiti mišlju: "Ali naša crkva vidjela je tisuće ljudi koji su se obratili. Crkva Times Square jedna je od najvećih u gradu New Yorku."
No ipak mi je još uvijek nešto izjedalo dušu. Morao sam priznati pred Gospodinom: "O, Oče, nemam breme koje sam jednom imao. Ne plačem kao što sam plakao kad sam tek došao u grad New York!"
1958. godine Gwen i ja živjeli smo u Philipsburgu u Pennsylvaniji, gradiću od oko 1500 stanovnika. U onim danima, odlazio bih u šumu u blizini našega doma i satima plakao nad dušama u New Yorku. Imao sam malen zelen Chevrolet i svakoga tjedna dok bih se vozio u taj grad da služim, plakao bih tijekom čitave trosatne vožnje.
Danas propovijedam u jednom od najljepših kazališta na svijetu, povijesnom kazalištu Mark Hellinger. Međutim, pitam se koliki se u našoj zajednici i oni koji ovo čitaju osjećaju kao ja dok sam hodao Broadwayom. Morao sam stati i pitati se: "Koliko je prošlo otkad si zadnji put plakao za izgubljenima? Imaš li još uvijek Gospodnje breme da ih dosegneš evanđeljem?"
Jeste li u stanju raditi sa svojim kolegama, pozdravljati svoje susjede, razgovarati sa svojim nespašenim članovima obitelji i nikada ne biti zabrinuti za njihove duše? Je li vam um zaokupljen samo preživljavanjem – brigom za svoju obitelj? Jeste li izgubili breme za svjedočenje i jeste li prestali posezati za izgubljenim i umirućim svijetom?
"Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje" (Ps 126,5-6).