PREVIŠE KRŠĆANA OSTAJE DOLJE U DUBINI, U POTPUNOM OČAJU

Za mnoge vjernike potonuće na dno znači kraj. Njih njihovi neuspjesi tako svladavaju da razvijaju osjećaj nedostojnosti. S vremenom osjećaju da su u klopci i da im više nema pomoći. Izaija je pisao o takvim vjernicima: "O nevoljnice, vihorom vitlana, neutješna …" (Iz 54,11).

Neki se na kraju razljute na Boga. Umore se od čekanja na njega da se pokrene te viču optužujući ga: "Gospodine, gdje si kad te trebam? Vapim ti za izbavljenje, ali nikakav odgovor ne stiže. Činim sve što znam da trebam činiti, ali još uvijek nisam slobodan. Umoran sam od kajanja i plakanja, bez ikakve vidljive promjene!" Mnogi takvi vjernici jednostavno dižu ruke od daljnjih pokušaja i predaju se svome tijelu.

Drugi padaju u izmaglicu duhovne apatije. Uvjereni su da se Bog o njima više ne brine. I govore: "Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica" (Iz 40,27). "Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi" (Iz 49,14).

A drugi opet završavaju potpuno se usredotočujući na neuspjeh, pokušavajući se držati u neprestanom stanju osuđivanja. Ali to ih samo dovodi do zbunjenosti te viču: "Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo?" (Ez 33,10).

Činjenica je da osjećanje osude još nije kraj sam po sebi. Kad smo poniženi krivnjom i žalošću zbog grijeha, ne bismo smjeli ostati na tim osjećajima. Oni su da nas natjeraju da dođemo do kraja sebe samih – i do pobjede križa.