NAJVEĆI ISPIT OD SVIH
"Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem, dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio… vode su se razdvojile" (Izl 14,21).
Pred Izraelcima je bio put koji ih je trebao odvesti u sigurnost. U tom kritičnom trenutku, Bog je htio da njegov narod gleda u one bedeme i vjeruje da će on zadržati vodu dok sigurni ne stignu na drugu stranu. Jednostavno rečeno, Bog je htio da njegov narod ima vjeru koja izjavljuje: "Onaj tko je započeo ovo čudo za nas, on će ga i završiti. Već nam je dokazao da je vjeran.
Dok gledamo unatrag, vidimo da je sav naš strah bio uzaludan. Nismo se trebali bojati kad smo vidjeli da dolaze Egipćani. Bog je podigao nadnaravni zid tame da nas zaštiti od njih. I nismo se trebali bojati njihovih prijetnji tijekom noć. Čitavo nas je vrijeme Bog štitio svjetlom dok su naši neprijatelji bili zaslijepljeni tamom. Uzalud smo se bojali onoga žestokog vjetra kojega je Bog sve to vrijeme koristio da nam stvori put bijega.
Vidimo sad da nam Bog želi činiti samo dobro. Vidjeli smo njegovu snagu i slavu za nas. I sad smo odlučili da nećemo dulje živjeti u strahu. Nije nam važno hoće li se ovi vodeni bedemi srušiti. Živi ili mrtvi, pripadamo Gospodinu."
Postojao je razlog zašto je Bog u toj točki htio takvu vjeru za Izraela. Bili su pred putovanjem kroz pustinju. Bit će lišeni mnogih stvari i podnosit će opasnosti i trpljenja. Zbog toga je rekao: "Želim da moj narod zna da ću im činiti samo dobro. Ne želim da se boje da će umrijeti svaki put kad se suoče s opasnošću. Ja želim narod koji se ne boji smrti jer zna da sam dostojan svakoga povjerenja."
Istinski štovatelj nije onaj tko pleše nakon što je zadobivena pobjeda. To nije čovjek koji pjeva slavopoje Bogu kad jednom neprijatelj nestane. To je ono što su učinili Izraelci. Kad je Bog razdijelio Crveno more i kad su stigli na drugu stranu, pjevali su, plesali, slavili Boga i uzdizali njegovu veličinu. Međutim, tri dana kasnije, taj je isti narod kod Mare gorko mrmljao protiv Boga. To nisu bili štovatelji nego površni vikači. Oni u vrijeme svoje nevolje nisu upoznali narav svoga dobrog Oca. I nisu dokučili ljubav svoga Svevišnjeg Gospodina usred svoje oluje.
Istinski štovatelj je onaj tko se naučio pouzdavati u Gospodina u oluji. Njegovo štovanje nije samo u riječima, nego u njegovom načinu života. Njegov je svijet miran jer je njegovo povjerenje u Božju vjernost neuzdrmano. On se ne boji budućnosti jer se više ne plaši smrti.
Gwen i ja vidjeli smo takvu neuzdrmanu vjeru kod naše dvanaestogodišnje unuke Tiffany. Sjedeći na njezinu krevetu u njezinim posljednjim danima, vidjeli smo u njoj mir koji nadilazi našu spoznaju. Rekla mi je: "Djede, želim ići kući. Vidjela sam Isusa i rekao mi je da me želi tamo. Jednostavno više ne želim biti ovdje." Tiffany je izgubila sav strah od smrti i odlaska.
To je počinak koji Bog želi za svoj narod. To je povjerenje koje kaže poput Pavla i poput Tiffany: "Živ ili mrtav, pripadam Gospodinu." To je ono što stvara istinske štovatelje.
Molim da svi koji čitaju ovu poruku mogu reći usred svoje oluje: "Da, gospodarstvo može propasti. Da, još uvijek se možda suočavam s tamnom, olujnom noći. Ali Bog mi se pokazao vjernim. Bez obzira što dolazi, počivat ću u njegovoj ljubavi za mene."