OKOVAN ZA ISUSA

Pavao često govori o sebi kao o "sužnju Krista Isusa" (Ef 3,1). U Efežanima 4,1 kaže da je to što je sužanj u Gospodinu zapravo njegovo zvanje, njegov poziv! On to smatra darom Božje milosti (Ef 4,7).

Pavao je pisao Timoteju: "Ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina ni mene, njegova sužnja" (2 Tim 1,8). Čak se i u svojoj starosti ovaj apostol radovao što ga je Gospodin uhitio i zasužnjio: "Takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa" (Flm 9).

Pavao bi vam mogao točno reći vrijeme kad ga je Gospodin okovao i zasužnjio. Bio je na putu za Damask, s pismima velikog svećenika u ruci, odlučan da natrag u Jeruzalem dovede kršćane. "Disao je prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih" (Dj 9,1); u svojoj pogrešnoj revnosti za Boga bio je pun mržnje, gorčine i gnjeva.

Dok se približavao gradu Damasku, "iznenada ga obasja svjetlost s neba" (Dj 9,3). Od svjetla – koje je bio Krist – potpuno je oslijepio!

Pavao je iznova i iznova svjedočio kako je on, bespomoćan zatvorenik, za ruku bio odveden u Damask. Tri je dana proveo sam u sobi, bez vida, ne jedući ništa. Bio je potpuno zasužnjen – u duhu, duši, umu i tijelu!

Što se događalo u onoj sobi ona tri dana? Gospodin je okivao Saula i pretvarao ga u Pavla, sužnja Isusa Krista!

U ovom živom prizoru, Pavao napušta svoju neovisnost i predaje se Kristovom jarmu. Pruža svoje ruke Isusu da bude doživotno okovan! Gotovo možete čuti njegovu paćeničku molitvu: "O Gospodine, mislio sam da vršim tvoju volju! Kako sam mogao biti tako slijep! Išao sam svojim putem i činio ono što sam mislio da je ispravno. Ne mogu se više pouzdati u svoje vlastite misli!"

Moja je molitva: "Evo, Isuse, uzmi moje ruke i stavi svoje lisice na njih. Uzmi me da budem sužanj tvoje volje i vodi me kamo god želiš da idem. Drži me okovanim za svoju silnu desnicu!"