srijeda, svibnja 04, 2016

SLIJEĐENJE BOŽJEG OBEĆANJA

Bog je od Abrahama zahtijevao nevjerojatan čin poslušnosti; tražio ga je da načini korak u nepoznatu budućnost. Abraham je bio u stanju načiniti taj korak ni s čim drugim opipljivim osim ovoga obećanja od Boga: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1)

Pisac Poslanice Hebrejima kaže: "… Abraham se pokori kad primi poziv … Ode, iako nije znao kamo ide" (Heb 11,8). Gospodin nije položio pred Abrahama uredan, detaljan plan putovanja. Umjesto toga, jednostavno je rekao: "Skupi obitelj, spakiraj prtljagu, ostavi svoj rod i idi u mjesto za koje ću ti reći."

U dobi od sedamdeset pet godina od Abrahama se tražilo da se potpuno baci na Božju vjernost. Nije primio objašnjenje niti upozorenje o mogućim opasnostima. I tako je Abraham krenuo – ne znajući. Sve na čemu je trebao stajati bilo je ovo obećanje: "Pokazat ću ti. I blagoslovit ću te."

Njegova žena Sara vjerojatno nije bila drukčija od bilo koje žene modernog vremena. Možda je postavljala pitanja koja bi postavila i svaka druga žena: "Idemo li na jug ili sjever? Kakvu odjeću da zapakiram? Hoćemo li se negdje smjestiti ili ćemo se seliti od mjesta do mjesta?" Sve što je Abraham mogao reći bilo je: "Bog je rekao da idemo, dakle, idemo. On će nam pokazati sljedeći korak čim krenemo na put."

Mi ponekad mislimo da će sve, kad nam Bog zapovijeda da nešto učinimo te poslušamo, biti mirna plovidba. Mislimo da će nam biti zahvalan za našu poslušnost tako da će nas staviti na široki autoput do blagoslova. Abraham se pokorio Riječi Božjoj, ali činjenica je da jedno djelo poslušnosti nije rezultiralo hodanjem u poslušnosti.

Abraham je imao obećanje od Boga, ali na putu je morao proći kroz pustinju Negev, preko snijegom pokrivenih planina, kroz drugu pustinju te proći pored neprijateljski raspoloženih Kanaanaca. Zatim je završio usred gladi u Egiptu. Drago mi je da Bog nije rekao Abrahamu kakav će biti put kojim će proći!

Ovaj određeni put bio je kao nijedan kojim je hodao. Međutim, kroz sve to, nikada nije bio ni u kakvoj opasnosti. Nitko ga nije mogao dotaći. Bog je bio njegov štit i zaštitnik svakoga dana. I zbog svoje vjere, postao je prijatelji Božji.