srijeda, veljače 04, 2015

CRPLJENJE VODE IZ ZDENCA GOSPODNJEG

Jedno od velikih čuda Amerike je nevjerojatan newyorški vodovod. Sagrađen je od cigle i sav je pod zemljom te ide kilometre i kilometre sa sjevera donoseći vodu ovoj metropoli. Što bi se dogodilo ako bi taj vodovod bio prerezan te iznenada ne bi bilo dotoka vode do grada? Grad New York postao bi "usahla pustinja … zemlja slana, nenastanjena" (Jer 17,6). Preživjeti možemo bez plina, ali ne bez vode.

Ista stvar događa se u našem životu! Kad ljudi gube nadu, umjesto da trče Gospodinu, prestanu govoriti i zatvaraju se u sebe. U sebi se skupe i dignu ruke od nade, a srce im postaje usahla pustinja, slana zemlja.

Danas mnogi kršćani doživljavaju nesavladiv očaj, upravo kao što sam maločas opisao. Ali Bog kaže svom narodu sljedeće: "Očajan si jer se ne uzdaš u mene. Okrećeš se drugima – liječnicima, prijateljima, savjetnicima, medicini, financijama. Ne podižeš se mojim obećanjima; osjećaš se suh, prazan i osamljen, jer ne crpiš vodu iz mog zdenca."

U Jeremiji 18,13-14 Bog ukazuje na neopisivo užasan grijeh koji je počinio njegov vlastiti narod. "Ovako govori Jahve: Propitajte se po narodima: je li itko takvo što čuo? Toliku grozotu učini djevica Izraelova. Nestaje li s gorske vrleti snijeg libanonski? Mogu li presušiti vode daleke što studene teku?"
Što je bila ta grozota koju je počinio narod Božji?

Poput hladne, osvježavajuće vode koja dotječe od snijega koji se topi, Bog daje neprestani dotok sile svome narodu. Ova voda je voda snage, dostupna i neiscrpna. Međutim, narod Božji često nastavlja svojim putem – suh, prazan i žalostan, govoreći: "Prepušteni smo sami sebi. Ići ćemo svoji vlastitim putem napušteni, neželjeni!"

To je slika očajnih kršćana koji su zaboravili obećanja Božja, koji snuždeni sjede pored tekuće vode Božje ljubavi, misleći: "Gospodin ne radi u mom životu. Stisnut ću zube i činiti najbolje što mogu. Nema više koristi nadati se. Moram činiti što mogu da bih preživio!"