TO NIJE ZA NAS SAME by Carter Conlon

Pismo nam govori da se Ana u svom najočajnijem času na kraju "zavjetovala ovako: 'Jahve, Sebaote! Ako pogledaš na nevolju službenice svoje, i opomeneš se mene, i ne zaboraviš službenice svoje te dadeš službenici svojoj muško čedo, ja ću ga darovati Jahvi za sve dane njegova života, i britva neće prijeći preko glave njegove'" (1 Sam 1,11).

To je bilo ono što je Bog čekao! Vidite, često kad odgovor primimo prebrzo, kao ljudi skloni smo odnijeti odgovor kući. Svakako, možemo svjedočiti kako je Bog bio vjeran i blagoslovio nas, ali na kraju ćemo uzeti blagoslov i potrošiti ga na sebe. Zbog toga Bog mora često čekati dok ne dođemo do točke očaja upravo kao Ana – do točke kad u svom srcu odlučimo da ćemo uzeti taj odgovor i vratiti ga Gospodinu za njegovu slavu.

U to vrijeme, Ana nije imala pojma da je ovaj sveti očaj bio ono što je Bog stvarao u svom vlastitom narodu kao njegov odgovor na pogibelj s kojom se njezina zemlja suočavala. Ali ono što jest znala bilo je da će njezin zavjet pratiti cijena. Zamislite kako je teško moralo biti – znajući da je svećenstvo potpuno otpalo i da je nacija na putu propasti – donijeti odluku da dovede sina, želju svoga srca za koju je tako dugo molila, i preda ga u hram.

Mogu zamisliti što su Anini susjedi govorili kad je onaj posljednji put odlazila u hram sa svojim malim sinom. "Što to radiš, Ana? Bog je konačno odgovorio na tvoju molitvu i dao ti ovo dijete!" To je ista stvar s kojom se vi i ja borimo na svome putu: neispravnim razmišljanjem; savjetom onih koji nikada ne bi pošli tim putem.

Ana je nekako imala osjećaj da zna kako život s kojim nas Krist blagoslivlja nije za nas same, nego naprotiv za druge. Bilo je to nešto što je shvatila u hramu kad je tek dala zavjet Gospodinu obećavajući mu vratiti život koji će joj dati. Zapravo, upravo na toj točki Ana je otišla s licem koje više nije bilo tužno kao prije (vidi 1 Sam 1,18).


__________
Carter Conlon pridružio se pastoralnom osoblju crkve Times Square 1994. godine na poziv pastora osnivača Davida Wilkersona i postavljen je u službu starijeg pastora 2001. godine. Kao snažan, suosjećajan vođa, čest je govornik na konferencijama za pastore i vođe koje održava World Challenge širom svijeta.