LEKCIJA IZGUBLJENOG SINA
Biblija kaže: "Dok je još (izgubljeni sin) bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu ko vrata i izljubi ga …Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo" (Lk 15,20-23).
Vjerujem da se izgubljeni sin vratio kući zbog svoje prošlosti s ocem. Ovaj mlad čovjek poznavao je očev karakter – i očito je primio veliku ljubav od njega. Vjerojatno je znao da ako se vrati, neće mu predbacivati i osuđivati ga za njegove grijehe.
Pogledajte kako ga je primio otac usprkos njegovu žalosnom stanju. Ovaj mladić namjeravao je svome tati iznijeti iskreno priznanje. Međutim, kad se suočio s ocem, nije imao prilike iznijeti potpuno priznanje jer ga je otac prekinuo dotrčavši do njega i zagrlivši ga.
Mladić je jedino mogao izreći samo početak svoga govora, govoreći: "Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom" (Lk 15,21). Ali njegov otac nije čekao da završi. Za njega, grijeh ovog mladića već je bio riješen. Jedini očev odgovor bio je da izda naredbu slugama: "Stavite haljinu na mog sina i prstenje na njegove prste. Pripremite gozbu, jer ćemo slaviti. Neka se svatko raduje – moj sin je kod kuće!" Otac je poznavao sinovljevo srce i znao je da se u potpunosti pokajao.
Ocu grijeh nije bio problem. Jedini problem u njegovom umu bila je ljubav. Htio je da njegov sin zna kako je prihvaćen čak i prije nego je mogao izgovoriti priznanje. I to je ono što Bog želi da svi znamo: njegova ljubav veća je od svih naših grijeha. "Dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju" (Rim 2,4).
Vjerujem da se izgubljeni sin vratio kući zbog svoje prošlosti s ocem. Ovaj mlad čovjek poznavao je očev karakter – i očito je primio veliku ljubav od njega. Vjerojatno je znao da ako se vrati, neće mu predbacivati i osuđivati ga za njegove grijehe.
Pogledajte kako ga je primio otac usprkos njegovu žalosnom stanju. Ovaj mladić namjeravao je svome tati iznijeti iskreno priznanje. Međutim, kad se suočio s ocem, nije imao prilike iznijeti potpuno priznanje jer ga je otac prekinuo dotrčavši do njega i zagrlivši ga.
Mladić je jedino mogao izreći samo početak svoga govora, govoreći: "Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom" (Lk 15,21). Ali njegov otac nije čekao da završi. Za njega, grijeh ovog mladića već je bio riješen. Jedini očev odgovor bio je da izda naredbu slugama: "Stavite haljinu na mog sina i prstenje na njegove prste. Pripremite gozbu, jer ćemo slaviti. Neka se svatko raduje – moj sin je kod kuće!" Otac je poznavao sinovljevo srce i znao je da se u potpunosti pokajao.
Ocu grijeh nije bio problem. Jedini problem u njegovom umu bila je ljubav. Htio je da njegov sin zna kako je prihvaćen čak i prije nego je mogao izgovoriti priznanje. I to je ono što Bog želi da svi znamo: njegova ljubav veća je od svih naših grijeha. "Dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju" (Rim 2,4).